Iritiran napadnim paparazzima Albert Einstain im izplazio jezik; fotografija, Arthur Sasse
Nihad Filipović
Nije tajna, kako bi i mogla biti kada je to mišljenje javno deklarirano: Albert Einstain je bio u opoziciji hebrejskom nacionalizmu i posebno terorizmu. A danas, tzv. woke (od engl. awake – budan i awareness – svjesnost) aktivisti, iza koje maske su nerijetko teški ksenofobi i šovinisti, e da bi argumentirali soBstveni humanizam i ljubav za pravedno, povlače Einstaina i taj njegov dobro poznati stav protivljenja svakom nacionalizmu pa i hebrejskom.
Hmm. Nego ovako, u pokušaju raZčlanjivanja ideje woke pravednika; država nastaju iz kulture. Njeno rodno mjesto je nacionalistička (znači državotvorna) ideja koja je kao i svaka ideja, dio “slike kulture”. Općenito, sve društveno je u kulturi, pa i države – kojih nema dok se ne osvoje, najprije duhovno (znači mišljenjem, znači kulturom), a onda i silom, (jer sila je uz ljude kao sjenka od kada je ljudi i posebno, vidi sada ovog paradoksa, od kada je civilizacija u ljudi).
Jednom, kada se dogovorimo šta humanizam jeste, šta su njegovi sadržaji, jasno je da je ta kosmopolitska ideja, superiorna centrističkoj ego-interesnoj ideji nacionalizma. Zato je fizičar i kosmolog Albert Einstein, genijalan čovjek širokih vidika, koji je svjedočio ekstreme nacizma, u humanističkom kosmosu, preferirao ideju humanizma – pa je bio za duhovnu i kulturnu domovinu Hebreja na Bliskom istoku, ali, budući je općenito bio protiv nacionalizma, čak i u formi domoljubnog patriotizma, bio je i protiv hebrejskog nacionalizma. Slijedom takvog mišljenja, bio je protiv tvorbe hebrejske države i posebno je bio protiv načina na koji je osvajana.
A kako je osvojena?
Pa osvajana je i metodama nasilja. Jer, nakon što je, pod pritiskom Araba, Velika Britanija, kao kolonijalna sila kojoj je sa strane Lige naroda povjeren tzv. Mandat Palestina, (čija je funkcija bila da, nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i povlačenja Osmanskog carstva sa te zemlje, zatečeno stateless stanovništvo, (engl. stateless people, narod bez države i osvojene državotvorne svijesti), pripremi za samoupravu, nakon što je dakle, Velika Britanija preživjelim Hebrejima Evrope, krenula sprječavati ulazak u Palestinu i nakon sukoba sa Arabima, (krenuli još i prije Drugog svjetskog rata) i masovnijeg priliva Hebreja u “stari kraj”, nakon Drugog svjetskog rata, cionističko jezgro što je radilo na projektu stvaranja države Izrael, kreće i služi se i terorističkim metodom, e da bi se izborili za državu.
Einstain je to smatrao nedopustivim i u tome je vidio sjeme budućeg sukoba. Smatrao je da je na pitanju organiziranja države i vlasti u okviru tzv. Mandate Palestina, potrebna saradnja i dogovor Araba i Hebreja.
Njegova pozicija na ovom topiku bila je intelektualno perfektna, ali i kontraverzna jer je bila (i jeste) u koliziji s onim što ljudi jesu; ne s onim šta bi, možda, jednom mogli biti, nego s onim šta jesu. Možda je to s toga, što je njegovo polje interesa bilo van mišljenja o ljudima, o etici, pravu, historiji, filosofiji, psihološkim fenomenima, sociologiji itd.
Nemoguće je kazati da njegovo mišljenje nije bilo logički dosljedno, ali, kao što je dobro poznato u filosofiji, nije uvijek logičko mišljenje na tragu istine: argumentacija može biti validna, ali zaključak pogrešan i s onu stranu istine i obratno, argumentacija može biti invalidna, ali zaključak korektan i s ovu stranu istine.
Činjenica je života – u onom vremenu, dogovora Araba i Hebreja, u okvirima palestinskog mandata Lige naroda, (a potom OUN), nije bilo ni na obzorju. Jedan od razloga je to što u kulturi Araba tog vremena, ni u zametku nije bilo ideje o kooperiranju sa Hebrejima i dogovoru na pitanju Palestina (ili drevni Izrael, Judea i Samaria) kao dom dva naroda. A u kulturi Hebreja, nakon holokausta – vrijeme čekanja je bilo iZteklo.
Vrijeme formira ljude i ideje, a vrijeme je bilo nemilosrdno: cionistička ideja (Einstain je podržavao cionizam kao ideju stvaranja duhovnog i obrazovnog centra hebrejskog naroda), već ranije je bila osvojena, bila je dio duhovnog kompozita tog naroda. Hebreji su upravo bili, kako-tako, ali preživjeli industriju ubijanja koja je nad njima provođena u godinama 1939. na 1945. gdje ih je smatra se na najbestijalniji način pobijeno do ili preko 6.000.000. Tako da, u njihovoj vizuri, na ovom pitanju – čekanja više nije moglo biti.
I tu onda nije bilo rješenja nego omogućiti tom narodu da na drevnoj zemlji sa koje su potekli, nanovo uspostave formu državne organizacije koja će ih zaštititi, bez da se zakida zatečeno arabsko stanovništvo u njihovom pravu na formu državne organizacije koju će oni doživljavati njihovom.
Drugim riječima ideja – dvije države za dva naroda, bila je politički realno rješenje u vremenu. Pa sada, šta god o tome mislili woke aktivisti i ksenofobi danas ili čak i genijalni fizičar, kosmolog i humanista Albert Einstain, prije osamdeset godina.
I tako je i bilo: maja 1948, odlukom OUN, formirana je država Izrael.
Tako da je Einstain argument današnjih samouvjerenih woke istinoljubaca i kvazi-pravednika, kao konačan dokaz istine na njihovoj strani, neodrživ. Einstain je mislio, principijelno, a wokisti ga danas povlače kao argument, manipulativo, e da bi kameleonski maskirali sobstvenu ksenofobiju.