Nihad Filipović
Kada je krajem 2004, Raif Dizdarević javno istupio sa inicijativom o osnivanju Saveza udruženja BiH, Josip Broz Tito, u listu Preporod, objavljen je članak Enesa Ratkušića, novinara iz Mostara, u kojem se oštro kritizira Dizdarevićeva inicijativa o formiranju tog saveza. Ratkušić je istupio sa tezom da su Tito i Komunistička partija Jugoslavije, prevarili muslimane za trajanja Drugog svjetskog rata, tako što su im obećali status ravnopravnog naroda, a kada je bilo vrijeme da se obećanje u životu provede, da se stavi na papir i javno deklarira – muslimani bivaju “zaboravljeni”.
“Josipa Broza je uhvatila neka čudna amnezija, pa je Muslimane naglo zaboravio i učinio bezimenim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost”, piše Ratkušić.
Tito se Muslimana sjetio tek petnaestak godina poslije rata, krajem pedesetih i početkom hiljadu devet stitina i šesdesetih, piše Ratkušić – “kada se kao lider Pokreta nesvrstanih, trebao nametnuti dijelu svijeta kome je Bog podario crno zlato. Tada je Muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozivao u borbu”
Ratkušićev članak je pokrenuo javnu polemiku, koja se početkom 2005. vodila na stranicama sarajevske novine “Oslobođenje”. U polemici je sudjelovalo više sudionika, a najoštrije je reagirao Raif Dizdarević. On je priznao da je bilo pogrešno partijsko negiranje muslimanskog narodnog identiteta, do koga je došlo nakon Drugog svjetskog rata. Kazao je da je Tito bio naklonjen priznanju narodnog identiteta muslimanima, da je formirana partijska ekipa koja je radila na ispitivanju i pripremi za provedbu priznanja. Ali je Ratkušićevu tezu, o tome da je Tito, s početka šezdesetih, priznao muslimanski nacionalni idenitet, zbog “crnog zlata”, označio “posve glupom”. Ustvrdio je da je status “muslimanske nacije” rezultat borbe bh. partijskog političkog vodstva.
Ono što objektivan posmatrač, s historijske distance od 60-70 ili čak i 80 godina od zbivanja koja su vodila priznavanju etničke posebnosti bosanskim muslimanima, može kazati za prednju konstatacije Ratkušića, jeste da je rezultat novog vremena, interesa i u okvirima tih interesa – optike kojom se vidi prošlo vrijeme; a za Dizdarevićevu konstataciju može se ustvrditi da je historijski korektana (znači održiva kao istinita), ali, istovremeno – i da nije i cijela istina.
Jer, rečeno priznanje, jeste rezultat političkog rada KPJ i njenih kadrova i specifično Titovog blagonaklonog mišljenja spram priznavanja prava bosanskim muslimanima na slobodno narodno i nacionalno očitanje; ali, to nije i cijela historija na tom pitanju.
U tom smislu, Dizdarevićeva konstatacija je – distanca od historije.
Titov stav je na ovom pitanju, uostalom kao i na svim prijepornim pitanjima jugoslavenske države i društva, zaista bio presudan. On je, hajdemo tako kazati, relativno rano, prema dostupnim izvorima još 1940, na V. Zemaljskoj konferenciji KPJ, Zagreb, 1940, uočio da – “Muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. (Husnija Kamberović, Hod po trnju, iz bh. historije XX. stoljeća, citat preuzet iz knjige Atifa Purivatru, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, 1970.)
Kasnije će u ratu, nakon Igmanskog marša i izbijanja u Istočnu Bosnu, gdje je neposredno svjedočio pokolju muslimana Foče i Podrinja i gdje se, prema navodima Vladimira Dedijera, (iz njegove knjige Josip Broz Tito – Prilozi za biografiju, prvo izdanje 1953), u Tita javila ideja o bratstvu i jedinstvu, koja potom postaje jedan od nosećih slogana partije i revolucije), to njegovo uvjerenje još i ojačati. Prema izjavi Branka Mikulića, on će nakon sjednice Izvršnog biroa SKJ, iz marta 1970. na kojoj se raspravljalo o predstojećem popisu stanovništva u Jugoslaviji, a na kojoj Tito nije bio prisutan, u razgovoru nakon sjednice, Titu potanko prenijeti stavove bosanskog partijskog vođstva o tom pitanju, nakon čega je Tito kazao:
“Nemojte se sa drugim svađati, ali radite po vašem mišljenju. Vi ste u pravu. To mi je potpuno jasno. Shvatio sam to već prvih dana kada smo u ratu došli u istočnu Bosnu”. (Džavid Husić, “Javno svjedočenje Branka Mikulića”, Express 071 Special, Sarajevo, april 1991, str. 55; preuzeto iz knjige H. Kamberovića, str. 216.)
I Josip Šentija u njegovoj knjizi Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, (Zagreb, 2005,str. 107-108), prenosi Tripalovo svjedočenje o Titovom stavu na pitanju afirmiranja narodnog i nacionalnog identiteta bosanskih muslimana:
– Tito je tokom 1960/61. podržao koncept afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, i to na jednom sastanku u CK SKJ kada je Uglješa Danilović težnju Muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica proglasio nacionalizmom. Replicirao mu je Avdo Humo, navodeći niz argumenata u korist muslimanskog nacionalnog identiteta, a Tito je podržao Humin stav da nije u pitanju nacionalizam nego prosto iskazivanje nacionalne posebnosti. Miko Tripalo, koji je prisustvovao tom razgovoru, izjavio je da je to “bilo prijelomno – iako nigdje tako nešto nije zapisano – za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji”.
Dakle, da je Tito bio sklon “otvaranju pitanja” i priznavanju narodne i nacionalne posebnostiu bosanskih muslimana, ne bi trebalo biti sporno. Ono šta ostaje pod pitanjem, jeste, zašto onda to nije jasno politički artikulirano i da kažem na papir stavljeno, na vrijeme, još 1943. na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu ili pak odmah nakon rata, na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu 1945. godine? Dubinski uvid u historijski tok i zbivanja u rečenom vremenu krije odgovor na to pitanje, a isti, ukratko, za potrebe novinskog članka kazano, leži u činjenici da su u KPJ-SKJ, postojali jaki otpori moćnih partijskih funkcionera ideji priznanja etničke i nacionalne posebnosti bosanskim muslimanima.
Kakav zaključak objektivan posmatrač iz prednjeg može izvući?
Pa to je očito – partijsko muslimansko nacionaliziranje je krenulo, kada je lider KPJ-SKJ, J. B. Tito procijenio da je vrijeme da se obavi taj posao.
I tu onda dolazimo do Ratkušića i njegovog “novo-vremenskog” otklona i viđenja tog toka. Ratkušić je žurnalistički sažeo jedno mišljenje na ovom topiku, bez upuštanja u historijsku analitiku i sintezu, kojim putem bi svaki ozbiljan i ponajprije objektivan istraživač, mogao pokazati da to mišljenje i ta teza, ne da NIJE glupa, nego je, najprije legitimna, a onda, prema racionalnom uvidu ideološki neopterećenih, kakvim, skroman kakav jesam, i samog sebe vidim – i na tragu je istine.
Temeljem svega što znam o Titu, o ravoluciji i NOB, tvrdim, da je Titova procjena da je vrijeme da se otvori pitanje nacionalne afirmacije bosanskih muslimana, u najtješnjoj vezi s NJEGOVIM osobnim interesom, (i naravno, ali to je nus produkt jedne situacije i sistema odnosa u državi i društvu) – interesom Jugoslavije.
- Jer, najprije, bio je to sistem odnosa u kojem je autoritet partijskog i državnog lidera bio odlučujući na svakom ključnom pitanju države i društva, pa tako i na ovom topiku;
- a drugo, ako nije nus produkt Titovog osobnog interesa, zašto nije odmah poslije rata, taj posao obavljen? Nego se to pitanje otvara petnaest godina nakon rata, u vrijeme pojave ideje i formiranja (*) Pokreta nesvrstanosti u kojem, pa se onda otuda kod njega, (u stranu sada ideja kao takva, koja je mogla i vjerujem i jeste bila njegovo političko uvjerenje), ali na tragu te ideje, i prijateljstva sa nekim krupnim liderima iz muslimansog svijeta – Naserom, Sukarnom itd., kod njega fermentira osobna ambicija održavanja u fokusu svjetske pažnje kroz taj Pokret, i na taj način održavanje one karizme koju je izgradio još u Drugom svjetskom ratu, a ojačao nakon rata u otporu Staljinu i Inforbirovskim napadima na njega osobno i Jugoslaviju.
To što su Tito (i partija) ideološki pripremili i odradili početkom i tokom tisuću devet stotina i šezdesetih (a priveli kraju Popisom stanovništva iz 1971), Tito i partija su mogli uraditi i odmah nakon rata. Tito je i tada bio moćan; ta mogao je, metaforički kazano, i vremensku prognozu mijenjati, e da nije mogao mogao pokrenuti “pripremu terena” i odraditi taj posao. A nije.
I opet zašto? I opet, pa zato jer su u partiji, među najviše pozicioniranim drugovima, bili otpori, a njemu osobno, u tom vremenu, to pitanje, nije bilo prioritetno!
A šta je onda bio prioritetno? Pa njegova i vlast partije; učvršćenje vlasti i njegovog osobnog kulta ličnosti koji je, na tragu sovjetskog boljševičkog modela, zidan još u ratu i sada ga je trebalo, opet metaforički kazivano – “zakovati”. A to onda znači partijsko jedinstvo i izbjegavanje nepotrebnog “talasanja” na pitanjima koja ionako nisu prioritet.
Nekoliko je značajki u političkom profilu J. B. Tita koje valja imati u vidu i na ovom topiku.
- Prvi moment – tvrdim, i nisam jedini, ali još uvijek je ovakva mišljenja u Bošnjaka su rijetka – Tita je u revoluciji i NOB, iznad svega zanimalo četničko pitanje (to tvrdi i Noel Malcom u njegovoj knjizi Povijest Bosne); trebalo je četnike slomiti, a onda je put ka osvajanju vlasti otvoren, jer, u konačnici Sovjetski Savez i Saveznici, svakako pobjeđuju. To i jeste razlog zašto, nakon što je svjedočio pokolju muslimana Podrinja 1942. Tito dozvoljava četnicima koji su direktno učestvovali u tim pokoljima, prelaz u partizanski pokret.
O tome ima i direktno svjedočenje Adila Zulfikarpašića koje je on javnosti predočio u njegovoj knjizi Put u Foču, (Muslimanska biblioteka, Godišnjak, Beč, 1957). Ukratko na Zulfikarpašićevo pitanje zašto se to radi, Tito je odgovorio, parafraziram po sjećanju – potrebni su nam Srbi. Moramo ih privući u pokret.
- Drugi moment koji se ni na ovom topiku ne bi smio previđati (a previđa se, i to u pravilu se previđa), jeste njegov osobni interes i najviša pozicija u partiji. Tito se u nas doživljava kao osoba bez ličnih ambicija, kao neko koji je tu samo da čini dobra djela, da se žrtviuje za narod, a sam nema nikakvih osobnih interesa. Što je, jasno, šašavo. Njegova lična ambicija, može se argumentirati mnoštvom izvora, e samo da ima interesa u našoj (specifično bošnjačkoj) akademskoj zajednici da se to “izčešlja”. Mogao bih o ovome i sam što šta kazati, ali nije mjesto.
KPJ-SKJ je bilo taj instrument i mehanizam (uz Jugoslavensku narodnu armiju i političku policiju), kojim se sistem odnosa uspostavljen u Jugoslaviji nakon 1945. održavao u funkciji, a oni, partija, komunisti i osobno lider partije, održavali na vlasti. Budući su u partiji dominirali Srbi, Titova politika bila je – ne talasaj po “čudesnim nacionalističkim ganglijama” srbskih komunista. On je vrlo dobro znao kako “pod kožom”, u prosjeku, razmišljaju srpski, ali i hrvatski i općenito – komunisti. Vladimir Iljič Lenjin je to osjećanje svojevremeno izrazio kazujući za ruske komuniste, parafraziram:
– Zagrebete malo i ispod kože ruskog komuniste i nađete ruskog nacionalistu.
Znači, otud, od tog otpora u najužem partijskom vrhu, ali i u bazi, u članstvu, ne ide pokretanje pitanja priznavanja narodne posebnosti bosanskih muslimana odmah iza rata 1945, iako je KPJ u rat i muslimani pozivala u revoluciju i oslobodilački rat, obećavanjem pune ravnopravnosti nakon rata, u novoj Jugoslaviji.
(I o ovome momentu, posebno kompariranjem Rezolucije i Proglasa narodima BiH, Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, Mrkonjić Grad, 25. 11. 1943. i Odluka AVNOJ-a, Jajce 29. 11. 1943, dalo bi se naširoko, gdje bi se jasno pokazalo i vidjelo restriktivna partijska pozicija glede bosanskih muslimana i njihove narodne posebnosti i Titovo manevriranje na ovom pitanju: ali nije mjesto.)
Nego se to pitanje otvara u vrijeme pojave ideje i formiranja Pokreta nesvrstanosti (krajem 1950. i početkom 1960), u kojem pokretu, pored jednog Džavaharlal Nehrua koji je lider demokratske Indije, dominiraju kojekakvi diktatori i lideri islamskih zemalja, pa onda otuda u Tita fermentira osobna ambicija održavanja u fokusu svjetske pažnje kroz taj Pokret i na taj način održavanje one karizme koju je izgradio još u Drugom svjetskom ratu, a ojačao nakon rata u otporu Staljinu i Inforbirovskim napadima na njega osobno i Jugoslaviju.
Jugoslavenski ekonomski interes u ovoj makijavelističkoj politici treba tražiti u preferencijalnom pristupu tržištu nafte i gasa; (ne dakle tržišnim mehanizma ponude i potražnje opredijeljenom pristupu, nego otvaranjem tržišta za jugo nastup političkim odlukama prijateljski lidera i država na čijem su čelu).
Eto, otud je teza Ratkušića potpuno legitimna, a uvjeren sam, i na tragu je istine.
Tako da, zbilja, teza Ratkušićeva nije glupa, nego je odbranaštvo i distanca od historije Dizdarevićeva tvrdnja da jeste glupa.
Što se, međutim, da razumijete: Dizdarević je dijete revolucije i u najboljim godinama, dugo je obnašao visoke partijske funkcije. Jasno je da takav background te ličnosti opredjeljuje i njegovo mišljenje.
———————————————————–
(*) Sastanak jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, indijskog premijera Džavaharlah Nehrua i egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera, na kome su dogovorena načela i osnivanje Pokreta nesvrstanih, održan je na Brijunima 19. 7. 1956. To je vrijeme kada u Tita ideja priznavanja prava muslimanima na narodno i nacionalno samo-opredjeljenje, postaje politički prioritet.
Tome, na indirektan način, svjedoči i slijedeća: Naser se raspitivao za Huseina Đozu, prijatelja iz mladosti, kojeg je upoznao u Kairu, dok je ovaj tamo boravio na studiju. Služba je naravno odmah našla da je rečeni Đogo za rata bio imam u Handžar diviziji, i da je poslije rata, presudom Višeg vojnog suda Jugoslovenske armije (II. sud, br. 1178\45) kojom je potvrđena presuda Vojnog suda Komande grada Sarajeva od 5. juna 1945. godine, osuđen “zbog imamskog rada u gore spomenutoj jedinici, na kaznu robije u trajanju od pet godina i gubitak časnih prava u trajanju od pet godina”.
Nakon toga, Đozo biva ne samo građanski, što ga je zakonski slijedovalo, nego i politički rehabilitiran i kao izvrstan poznavalac araBskog jezika, biva postavljen za osobnog prevoditelja predsjednika Tita u njegovim susretima i razgovorima sa raznim liderima arabskog svijeta.