Mozaik na plafonu arijanskog baptisterija u Raveni, fotografija – autor.
Suad Haznadarević
(Kasno-antičke bazilike u Bosni – zašto ih niko neće, 2. dio)
Pomazanje, koje se u Kršćanstvu često naziva krštenje, ima svoje korijene u Starozavjetnoj hebrejskoj tradiciji, gdje se pomazanje vršilo uljem kao posveta Bogu za kraljeve, poslanike i proroke. Događaj o Ivanu Krstitelju, koji je pomazio Isusa u rijeci Jordan, označava početak Isusovog javnog djelovanja i otkrovenja Evanđelja. Ovaj čin se razvojem kršćanstva prenosi u novonastalu religiju, gdje krštenje (ger. taufe) postaje jedan od osnovnih duhovnih uvjeta pristupanja vjeri.
„To je čin potapanja u vodu gdje čovjek priznaje svoje prijašnje grijehe, a nakon izranjanja iz vode biva uskrsao u spasenju (Rimljanima 3:23), ustali za novi život u Hristu da bi s njim bili zauvijek (Rimljanima 8:16). Krštenje u vodi, također, ilustruje duhovno očišćenje koje se doživljava kao spasenje; kao što voda čisti tijelo, tako Sveti Duh čisti srca kada se vjeruje u Hrista.“ [13]
Ceremonijalno krštenje je prvi čin koji treba obaviti kada se želi pristupiti ovoj vjeri. Primjer za to je imperator Konstantin I. Veliki [14] koji se pred smrt pomazao prema arijanskoj tradiciji. Ovaj obred je uključivao duboku molitvu i polaganje Svetog pisma od strane već iniciranog člana zajednice/perfectus/, a smatrao se neophodnim za spasenje duše. Nakon primanja Duha Svetoga, od osobe se očekivalo da živi skromnim i posvećenim životom, odbacujući materijalne užitke i svjetovne poslove.
S obzirom da su Arijanci bili više naklonjeni starozavjetnim monoteističkim principima, u Isusu kao sinu ili poslaniku nisu vidjeli božanstvenost, iako su koristili invokaciju – U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
Njihova doktrina pomazanja se razlikovala od krštenja Nikejskih kršćana, koji su Isusa smatrali jednakim Bogu. Ova neslaganja dovela su do proglašenja Arijanstva heretičkim na Nikejskom saboru 325. godine. Iz tih razloga, pomazanje ili krštenje koje su provodili Arijanci, nije moglo biti validno prema Trinitarnim standardima, a njihova doktrina pomazanja nije bila prihvaćena.
Detalj pomazanja Isusa, s mozaika arijanskog baptisterija u Ravenni, Italija.
Mozaik u arijanskom baptisteriju/hristioni/ u Ravenni, ilustruje pomazanje rabina Isusa u rijeci Jordan. Isus je tu predstavljen kao nag dječak, bez brade, kojeg anđeo nadahnjuje /golub spušta Evanđelje u prisustvu Ivana Krstitelja/. Time su Arijanci željeli dočarati ljudsku, a ne božansku prirodu Isusa.
Sve više zaživljava teza da je lik Isusa, na ovom mozaiku, na kojeg se spušta Evanđelje, u stvari lik gotskog kralja Teodorika. Time se (po hebrejskoj tradiciji) želi naglasiti Božiji odabir kralja Teodorika, božijeg namjesnika, vladara.
Indirektno se potvrđuje razlika pristupa u vjeru Arijanaca i u to doba ostrodoksnih kršćana. Jedni su prihvatili put spasenja Evađelju, a drugi spasenje u Sinu. Na fresci su prikazana tri načina pomazanja/krštenja/ – pomazanje vodom, polaganjem Evađelja ili Duha Svetog i krštenje polaganjem ruke.
Ne postoji ni jedan historijski dokaz ili izvor kojim bi se moglo ustvrditi da su arijanci pomazanje vršili vodom. Isto tako ne postoje dokazi da su to radili polaganjem knjige ili ruke na glavu. Sa obzirom na ilustraciju pomazanja sa freske arijanskog baptisterija, može se vjerovati da su prihvatali sva tri načina pomazanja.
Ono što ne postoji u arijanskim bazilikama su zdenci sa vodom koji bi služili ceremoniji pomazanja. Arehologija nije pronašla postojanje takvih zdenaca u arijanskim bazilikama, čak ni u baptisterijumu arijanskog duhovnog centra u Raveni. Ovom pitanju zapadni historičari pristupaju povšno, drže se teze da je pomazanje arijanaca i krštenje ortodiksnih, imalo istu formu.
Za ceremoniju krštenja prve Nikejske crkvene zajednice, unutar crkvi su se koristili mali bazeni napunjeni vodom. U početku, to su bili jednostavni četverougaoni bazeni sa nekoliko stepenica, a poslije su, razvojem kršćanstva, krstionice bivale u obliku krsta, kružnice, kvadrata, mnogougaone, četveroliste.
Bilo je mnogo onih iz nižih socijalih sredina koji su u „trinitarnom učenju“ božanstvenosti Isusa očekivali čudo i spas za svoj težak, siromašan i potlačen život. Tadašnje rimsko društvo je bilo u teškoj situaciji i čeznulo se za spasenjem čitavih generacija. Tako su mnogi prihvatali Nikejski pristup i krštenje u nadi za spasom.
Na kojim crkvenim saborima se raspravljalo o arijanskom pomazanju i koji su zaključci?
Arijanizam, teološke razlike u poimanju prirode Isusa Hrista i pitanje arijanskog pomazanja/krštenja, bili su ključna tema na nekoliko crkvenih sabora u periodu ranog hrišćanstvu. Evo najvažnijih sabora na kojim su ta pitanja razmatrna:
- Prvi vaseljenski sabor u Nikei/ danas Iznik u Turskoj, 325. godina. Glavna tema sabora bila je Arijanizam, teologija koju je razvijao Arije, prema kojoj Hristos nije jednak Bogu Ocu, već je stvorenje, iako najuzvišenije. Zaključak: Sabor je osudio Arijanizam i proglasio ga heretičkim. Usvojen je Nikejski simbol vjere, prema kojem je Hristos “jednosuštan” (homoousios) s Ocem, tj. jednak Bogu. Pošto je arijanska teologija osuđena, arijansko krštenje se nije smatralo valjanim u ortodoksnim krugovima. Krštenje je važilo samo ako je osoba bila krštena u ime Trojice na pravilan način, prema trinitarnom shvatanju.
- Sabor u Konstantinopolju, 381. godina. Na ovom saboru je Duh Sveti stavljen na istu razinu Sina i Oca. Sabor je dodatno potvrdio osudu Arijanizma i proširio Nikejski simbol vjere, koji je tada postao poznat kao Nikejsko-konstantinopoljski simbol vjere. Potvrđena je trojična doktrina, a arijanski pogled je još jednom osuđen. Ponovo je potvrđeno da krštenje, ako nije obavljeno u ime Oca, Sina i Svetog Duha, prema ortodoksnoj formuli, nije smatrano važećim.
- Sabor u Kartagini /u današnjemTunisu/, 418. godina. Raspravljalo se o pitanju da li se ljudi koji su bili kršteni od strane heretika (uključujući arijance) moraju ponovo krstiti ako pređu u ortodoksnu /trinitarnu/ vjeru. Sabor je odlučio da je potrebno ponovno krštenje za one koji su kršteni od strane arijanaca.
- Sabor u Toledu /danas u Španiji/, 589. g. Ovaj sabor je bio ključni događaj za kraj Arijanstva među Vizigotima. Vizigotski kralj Rekkared I. prešao je u Kršćanstvo, a Arijanstvo je osuđeno. Od tada je arijansko krštenje u Španiji bilo zabranjeno i smatrano nevažećim.
Na ovim saborima, Arijanizam je zvanično proglašen heretičkim, a arijansko krštenje se smatralo nevažećim, jer nije slijedilo ortodoksnu trinitarnu formulu. Oni koji su se obraćali iz Arijanstva u Nikejsko kršćanstvo morali su biti ponovno kršteni ili podvrgnuti obredu mirovanja (krizme) kako bi bili potpuno primljeni u Crkvu. Stav prema arijanskom krštenju nije uvijek bio konzistentan i razlikovao se između različitih crkvenih vođa i regija.
Nastaviće se.
——————————————————-
[13] https://www.gotquestions.org/Srpski/vodeno-krstenje.html
[14] Neki autori smatraju da je car Konstantin imao krštenje koje je proveo arijanac, njegov dvorski povjerenik i pisar Euzebije Nikomedijski.