Klinac-palac bi je “stvorio” i bio “zaslužan za stvaranje”, da je historija nije tisuću i jače godina stvarala i da mu se nije takva uklapala u osovinu kontrole dva ključna jugo-cvijeta, a to je Srbija (i Srbi) i Hrvatska (i Hrvati). Ostali su tek bili ikebana. A Bosna k'o naki Most, jel'te.
Nihad Filipović
3. 2. 2017.
MAFIJAŠKO LAGANJE KUMA IVANIĆA
Mladen Ivanić laže.
Taj šumokradica je karijeru napravio na laganju: lagao je dok je bio komunista, član Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, lagao je dok je kao član Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine polagao zakletvu na njen ustav, lagao je u Banja luci na sahrani banjalučkog gradonačelnika Petra Radića: u gradu Banjaluci žene bivaju silovane, ljudi nestaju i bivaju zlostavljani i ubijani u po bijela dana, a Ivanić hvali gradonačelnika na sa(h)rani, biva Radić je vazda bio za mir i toleranciju među narodima. Jes’, kako da ne.
A laže i danas, kao član Predsjedništva dejtonske BiH, kada tvrdi da nema oružja u Bosni, pa eto, k'o biva oružani sukob nije moguć. Ta njegova izjava je, ono, kao u mafijaškim filmovima, kada mafijaški kum prijateljski poljubi žrtvu, a odmah potom ubica ga dokrajči metkom u potiljak.
Sorry, navijači, ali tako ga vidim: karakterno smeće, smrad i prelivoda. Ništa mu se vjerovati ne može. Taj sutra da se vrati komunizam i Republika BiH, opet bio član komunističkog Predsjedništva RBiH.
A ja i meni nalik? Pa jasno, za primjer narodu – visili li bi po banderama.
3. 2.2019.
MOST
Gledam jutros ovdje u UK na kanalu film4men – Most, film Hajrudina Krvavca, snimljen danas već davne 1969.
Krvavac je stekao reputaciju vještog reditelj partizanskih filmova, a Most je, uz Valter brani Sarajevo i Diverzanti, smatra kritika, njegov najbolji film.
Ja pak mislim, da je vrijeme je najbolji sudac. Većina tih jugoslavenskih tzv. partizanskih filmova, pa i oni koji su slovili kao najbolji, poput Kozare ili Bitke na Neretvi Veljka Bulajića, meni su danas ne gledljivi; uglavnom je to ideološko plakatiranje i patetika sa nekada i dojmljivom glumom, ali sve skupa, ideološki, a onda i artistički kič.
Ali, gledajući Most jutros, primjećujem da mi je i gledljiv i na momente ne gledljiv. I ovdje Igor Galo, Bata Živojinović, Boris Dvornik i njih, sve skupa, desetak partizana, pobiše diviziju mrskih Švaba, i ovdje se miksa humor sa tragičnim, emocionalnost je i ovdje prenaglašena pa prelazi u patetično, Nijemci su i ovdje disciplinirana i nadmoćna vojna sila, ali i setereotipski oslikani, sve teška bagra bez natruha ljudskog, i ovdje iz nemoguće situacije, šačica partizana nalazi izlaz i pobjeđuje itd.
Međutim, ovaj film makar ima scenario lišen ideološke patetike, ima priču nalik na priče iz života, ima zaplet i ima, za partizanštinu “inovativne” komične akcione elemente tipa bad, good and ugly preuzete iz špageti kaubojštine.
I da budem malo i ciničan, znam ja to jel'de – interesantna je glumačka ekipa: što kažu niđe malog Muje, ni pod razno – iako je činjenica života da je i partizanština i revolucija i miniranje mostova i ljudskih života, po Bosnici trenirano. Ali dobro, nemojmo ba, konjsku dlaku u jajetu tražiti.
Ipak, meni Diverzanti ostaju njegov najbolji film.
2.2. 2021.
KO NABIJE, TAJ DOBIJE
Zaslužan kažu, jer je stvorio i narod i državu.
Klinac-palac bi je “stvorio” i bio “zaslužan za stvaranje”, da je historija nije tisuću i jače godina stvarala i da mu se nije takva uklapila u osovinu kontrole dva ključna jugo-cvijeta, a to je Srbija (i Srbi) i Hrvatska (i Hrvati). Ostali su tek bili ikebana. A Bosna ko naki Most, jel'te.
Jer, dadnu li je (Balanser i drugovi) Hrvatskoj, ne valja – nejma Jugoslavije i njega, njegove i njihove vlasti. Dadnu li je Srbiji – opet ne valja. Učinak isti: nejma Jugoslavije i njega i njegove i njihove vlasti. Podijeli li je popola, pa tamo pola, a pola vamo, jope ne valja – jer politička klasa u Srba i Hrvata automatski gubi interes za Jugoslaviju i opet nejma njega i nejma njegove i njihove partije na vlasti.
Otud ono ni, ni, ni već i, i, i. Jel'te, ko nabije, taj dobije. Nabili u oslobodilačkom ratu i revoluciji, pa bezbeli – dobili i na dobitku stvarali.
Tako je Balanser zaslužan i za “stvaranje” nacionalnosti Muslimana!
Nije da nije, volio je on bosansku muslimaniju, sve od onih groznih januarskih dana 1942. i svjedočenja četničkom pokolju u Foči, ali, naravno, jer mudar je on, čekao je i tek kada su prilike sazrele, čitaj kada mu je ustrebalo da kroz politiku Nesvrstanih, ostvaruje narasle osobne ambicije i interese u svijetu – nafta, gas, preferencijalan upliv jugo-preduzeća u ekonomije nesvrstanih itd., e tada je presjekao sve vremenske prognoze i kazao:
- E nećete, Bosna je bosanska, a Muslimani su narod.
Do tada – aaaa. K'o jesu, al’ k'o i nisu. Znate, to se zove evolutivni put; (morete misliti, revolucionar, pa se zalijepio uz evolutivni put – pa čekao dok ne sazriješe prilike. I onda “stvorio” narod. Čitav jedan. Pa zaslužan.
Jašta-radi!