Nihad Filipović
2. 2. 2023.
(Scena prva)
Mirza Hajrić je kalibar nižeg profila, ali je ipak uspio, thanks to familijarnim vezama, uglaviti se, najprije, namah do Alije (biva savjetnik mu; moreš misliti, Alija dido nacionale, a balavac mu savjetnik), a potom i među ambasadore i biva, kao veleposlanik, naka je fora u javnoj sferi Bosnice i njenih napaćenih ljudi, nad kojim je usud mangaša i šibicara Hajrićevog tipa.
Imao sam sa tim sarajevljanskim šalabajzerom jednu razmjenu na fejs-psihijatriji. Preciznije na ćenifi face-psihijatrije Ozrena Kebe, mahnitalo se oko Jugoslavije i pokojnog diktatora. Objavio Kebo fotku, eto tu gore – Tito u gaćama, u ležajci sunča se tamo na Brijunima. I ide raja s komentarima, sve u superlativu, koja faca, koji tip. Te se i ja javim. I kažem sve kontra, bezbeli, jer ne moreš s mahnitašima, nego samo kontra. Na kontru takvi povilene, pa se, u tom bajagi novom ruhu koje su navukli sa Novim vremenom, razgolite i onda jasno vidiš kolika im je ćuna i s kim imaš posla.
Eto ga uz naslov ovog komentara, s Islamskom deklaracijom – hoće li to do njega biti Alijina unuka – i plus, eto i te fotke desno, doš'o tobe i obavio umru, taj bivši svirač u striptease noćnom baru hotela Bristol u Sarajevlju. Jah – Slučajan prolaznik. Imao je od koga učiti.
I veli taj fundamentalni muslimančeros, tada još uvijek na funkciji ambasadora u Australiji, znači službeno lice, meni, bosanskom državljaninu, jednom od onih koje on u Australiji personalizira, u razmjeni, kao da je konobar u krčmi, a ne ambasador države, kaže – Ćuti jado, da ti nije bilo rata, zapada ne bi vidio… A , Tito je Bog.
Moreš misliti, Tito koji se sav svoj vijek borio protiv Boga, u očima muslimančerosa Hajrića je Svevišnji! I moreš misliti – bivši savjetnik Alije Izetbegovića, aktualni veleposlanik Bosnice u Australiji, a u srcu mu Tito i Jugoslavija!
Aman, zeman!
Objava Almedina Salčina:
Sinoć nam se na BHTV ukazao i Mirza Hajrić. Kako valjda nemaju izbora , onda ti naši novinari idu po sistemu – daj šta daš , pa tako i poziv Mirzi da malo serucka o bosanskoj diplomaciji! Za one koji još ne znaju o kome se radi , to je onaj fakin koji je pokušao , nisam siguran da li je i uspio , maznuti 50-tak hiljada dolara na krečenju ambasade u Australiji. Senad Avdić je tog fakina ,, opisao “ u par rečenica:
– Sve se to što sam o njemu napisao moglo sažeti u nekoliko lapidarnih skica i kratkih rečenica pa da opet bude efektno i svakome jasno s kim imamo posla. Recimo ovako: Mirza Hajrić, novinar koji nikada nije bio novinar, muzičar minorne karijere, izbjeglica koji je, nakon što se porodičnim vezama i sretnim ratnim okolnosti dočepao kabineta Alije Izetbegovića, na čemu i dan-danas, 30 godina kasnije, uspješno, u miru i rahatluku parazitira.
Mirza Hajrić je najbolji primjer onog što mi nazivamo ,, uhljeb “ i bas kao sto se vjeruje da Romi prvi mogu prepoznati dolazak rata na nekom području , tako i ,, uhljeb “ Hajrić shvata da je vrijeme Izetbegovića prošlo za sva vremena . Tako se Mirza , diplomatskim jezikom ogradio od Bisere Turković , navodeći kako je iza nje ostalo još gore stanje nego sto je bilo , a u isto vrijeme dao podršku ,, gospodinu Bećireviću i Konakoviću “!
Prošao je Mirza Hajrić ,, najbolju školu “ svog dajdže Mufida Memije . Znate onu priču o Mufidu?
“A, kako sam se to trebao pozdraviti, Mufide”, upitao je on?
“Pa, malo si se morao saviti u leđima, onako kao Ejup Ganić, da tako pokažeš poštovanje prema predsjedniku”.
Tako se i Hajrić, malo savio u leđima, nadajući se da će nastaviti da živi na grbači našeg naroda.
Kako je Bećirević počeo ne bi me nimalo iznenadilo da za par mjeseci čujemo da je i Mirza Hajrić kandidat za ambasadora.
(Scena druga)
Baš su poput čira na guzici! Mitomani i lažci. Napast. Gnojna i bolna.
Ovako su i list Glas, komunistička novina osnovana tokom Narodno-oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, pokrstili 1992. u Glas Srpski, a onda ga postarali, kao ovo dole radio što su postarali.
Laž je stvarno veliki problem srpske kulture; doduše, Dobrica Ćosić, preko jednog lika u njegovoj literaturi, laž glorificira, naziva je vidom patriotizma i najvišim srpskim državnim interesom. I to je taj problem! Srbi toliko lažu – istina Bog od inteligencije, vjerske i svjetovne, njihove to ide, ne od naroda, ali se onda prima u narodu – da su na kraju, uz rijetke izuzetke, uvjereni, i oni i narod, u istinu tih lagarija. … Ne znam. Ružno je to. Nije časno. Nije pošteno.
I kako onda živjeti s takvim, u kolektivnoj paranoji laganja? Zaista. Jer teško je živjeti u poštenju, a kamo li u laganju i nepoštenju