Piše: Sanjin Salahović
Često ispod članaka na našim portalima vidim reakcije čitalaca sa smiješnim pseudonimima. Jedna vrsta reakcija je izuzetno tipična, a radi se o prikazivanju lidera u Bosnjaka kao neodlučnih i slabih u odgovoru na ono sto im drugi čine. Tako i u tekstu Dragana Bursaća: ”Monstrumi koji se šprdaju s trakama bijelim i kostima ubijenih” na ”Al Jazeera Balkans” od 9. 6. 2018, autor hoće reći da bošnjački predstavnici šute i ignorišu prošlost i muke vlastitog naroda. Da može biti da su se ti tamo Bošnjaci u Prijedoru naučili komformizmu u iskustvu života sa Srbima koji su učestvovali u događajima iz prošlog rata. Ili možda čak i kao pragmatička implikacija, zaključiti da su sve te strane u svome nacionalizmu iste i da se razlika može napraviti samo u nekom drugom sistemu ili ideologiji? A pitam se, moze li biti i da bošnjačka politika možda i nema alternativu, i da ne može da se upusti u podgrijavanje osjećanja koja mogu dovesti do radikalizacije Bošnjaka.
I kako da tumačim tekst Dragana Bursaća? Je li ko dobronamjernu kritiku autora koji se, vlastitom hrabrošću usudio na toliko potreban proces pružanja ogledala Srbima? Ili jednostavno kao vrlo perfidan prilog jačanju svijesti o griješnosti same nacionalne paradigme mišljenja gdje svaki nacionalizam sam po sebi izaziva sve najgore i kod sebe i kod drugih, i zato po prilici stvari i jeste kriv za sve što mu se događa?! A alternativa je, šta? Možda onaj jugoslovenski ”internacionalizam” koji je deklarativno pokrivao jugoslovenski (čitaj: srpski) nacionalizam kroz monopol nad svim realnim polugama moći te, još od 1965-e god., propale državne tvorevine u kojoj njeni “veliki”, “hrabri” i “pošteni” lideri nisu imali ni odvaznosti ni poštenja ni humanizma da suoče ljude sa istinom?! I onda mi ostaje samo da pomislim, tekst Dragana Bursaća ne pridonosi procesu koji vodi katarzi kod Srba i Hrvata koja nam treba nakon presuda Haškog suda. Reko bih više da on tom istom srpskom imperijalizmu daje rezervnu opciju kroz povratak na stari sistem jugoslovenstva. Autoritarizam u kome se traži ultimativna i perfektna pravda kroz silništvo i beskrajnu potrebu za pravdom kroz osvetu u snazi zajedništva nostalgije prošlosti?
Zato bih izabrao drugi, civilizacijski put i vjerovao da Bošnjaci ipak znaju da su sami proces i strpljenje u izgradnji demokratije i vladavine zakona taj garant opstanka i da ta ”šutnja” bošnjackih predstavnika u Prijedoru, na kojoj Bursać gradi svoj članak, možda ima svoju logiku u ovome trenutku, a mozda i nema – ali je za poštovati. Jer krajnji cilj istjerivanja na čistac istine o prošlom ratu može zastarjeti samo ako Bošnjaci unište svoju vlastitu egzistenciju balkanskim silništvom i nestrpljenjem. Pa makar čovjek, za nečiji ukus i izgledao premekan u našem surovom balkanskom karakteru?
Bursaćev članak govori o velikoj nesreći koja čini mi se biva korištena da podstakne jos veću. Da uništi strpljenje Bošnjaka potrebno na putu izgradnje osnova svojoj slobodi i sigurnosti, gradnjom ovim redoslijedom: svoje kulture, svoga naroda, bosanske nacije i Bosne i Hercegovine kao države u zajednici sa svima onima koji su im spremni pružiti poštovanje poput onoga koje očekuju za sebe. U tome procesu je prizivanje osjećanja iz onoga malog dijela teksta u kome Bursać povezuje bošnjačke predstavnike (zove ih: ”visoki funkcioneri kojima su pobijeni članovi porodica, a koji mučki ćute”) sa krivicom za nepostojanje spomena jadu koji se desio u Prijedoru, efektan manevar za ideologiju iluzije stare slave i moći Jugoslavije – one iste koja je pripremila ideološki i logistički događaje na koje njegov članak referira.
Nisu svi nacionalizmi isti i nije Jugoslavija niti kao takva, niti u svojim republikama i pokrajinama bila anacionalna. Bošnjački i srpsko-hrvatski nacionalizam se jako razlikuju. Prvi je produkt preživljavanja, a druga dva su zelja za ostvarenjem optimalnih ciljeva dvojice koji su mislili da su jači i da imaju prava da odlučuju o tuđoj sudbini. Bilo u Jugoslaviji ili bez nje.
Zato budimo pošteni, baš onako kako je Bursać počeo u tekstu prije nego je retoričkim manevrom pokušao izjednačiti strane u dobrom starom maniru srpsko-hrvatskog jezika Jugoslavije. Bošnjaci su narod i imaju svoj jezik i svoju slobodu izbora s kojim mogu odgovoriti na iskustva života sa svojim sunarodnicima u zajedničkoj prošlosti. Za to im ne trebaju usluge srpsko-hrvatstva Jugoslavije i Bursaća koji, rekao bih, u njegovoj paradigmi, izvan demokratskog duha, pokusava naći taj eliksir potreban boljitku u Bosni i Hercegovini.