Loading...
Politika

ANDRIĆ RELOADED

POPU POP, A BOBU BOB

Piše: Nihad Filipović

Relacija Andrić-Bošnjaci je poput relacije u braku u kojem muško vara, a žena intuitivno to osjeća a nema dokaza. Ženska intuicija je ženski prevlađujući impuls i koliko se god muž kleo da ne vara, dok u žene taj crv intuitivne sumnje vrti, ona se ne smiruje, iz tog stanja ne izlazi.
Tako je i sa Bošnjacima i njihovim odnosom spram Ivana Andrića: intuicija im kazuje da ih Andić vara, ali pošto je njegov opus književni, gdje je dozvoljeno sve, pa i varanje i laganje, sve pod krinkom slobode umjetničkog metaforičnog izraza, to kojekakvim Šabanima u Bošnjaka, ne preostaje ništa, nego praviti budalu od sebe, pričajući okolo svima koji hoće da ih slušaju, kako tu nešto teško vonja.
Prijatelji im na to samo ćute i sažaljivo trepću okicama, zase misleći: Moj Šabane, moj Šabane. A neki se satraše uvjeravajući ih prijateljski, kako tu, žalosni ne bi li, nema ništa vanknjiževno, pa nema mjesta ni vanknjiževnoj argumentaciji, a najprije nema mjesta sumnji; mašta, metafora općeg značaja itd.
Drugim riječima kazano i u duhu vremena novog primitivizma koji živimo u Bosni, to je poput – tucam te u zdrav mozak, tehnički to radim savršeno, a i umjetnički dojam je u ravni perfekcije, tako da nemaš načina da mi spočitavaš nevjerstvo i laž; jer istina i laž, imaginativni konstruktivizam, metaforične slike, dio su instrumentarija mog zanata. A moj književni zanat ima kriterije kojim se mjeri moja vještina.

I tu se krug zatvara. Dokaza nema, savjest čista, obraz neukaljan. Sve ostaje kako jeste i kako biti mora: zvone zvona i satovi otkucavaju sa Katoličke katedrale i Pravoslavne crkve u Sarajevu, kako zvone stoljećima i jednako tako postojano stoljećima otkucavaju podne. “A malo potom – iskuca promuklim, dalekim glasom sahat kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta”.
Bošnjacima intuicija kazuje – hej, stani prika malo, ovdje nešto nije po “pravilu službe”. Ali, hej, to je umjetnost, javlja im književna kritika; ima pravo umjetnik na svoje metafore, svoje male podvale i svoje istine, makar i krive, ko Kriva Drina bile. I nemojte mi ta vanknjiževna mjerila, kakav ba turski kompleks, kakvi bakrači.

E, ali onda otkriju neki, pa jave duhovno lijenim Bošnjacima, da Andrić ima i doktorski rad i da tamo „naučno“ razvija tezu kako Osmanlijska okupacija ništa vrijedno u kulturnom smislu nije ostavila za sobom u Bosni.
Ha, pa čekaj majčin sine, pukne tu tamo nekim klikerašima u Bošnjaka, ono je književnost, moreš tamo alegorijski lagati, tamnovijajetske metafore i istine Krivih Drina slagati i preslagati, ali ovo je znanost, jel’de, nauka brale. Tuj ide crno na bijelo. Nejma more vako, more nako, nejma metafora naka, metafora vaka, nego ima, ako je ovako, e onda evega, činjenica, artefakat, dokaz, intelektualna argumentacija na svjetlo dana.

I tako, otud krene traganje klikeraša. Al’ niđe doktorata. Nestao kao ovo što niđe nejma originalnog primjerka dejtonske ustavne podvale Bosancima. Ipak, nakon što je pisac preselio kod Velikog Manitua, nađoše se neki, motiv novac ili istina svejedno, tek nađoše se neki, te digoše ustavu na Riječ. I tako, Riječ obasja svjetlo. Kada tamo naučnik Andrić, pozivajući se na svoj književni uzor, popa i političara Petra II Petrovića Njegoša, piše ovako:
“Njegoš, kojega doista držimo najistinitijim izrazom načina narodnog razmišljanja i shvaćanja… konverziju (na Islam, op.NF) vidi: “Lafovi (tj. lavovi, dakle oni što ostaše hrišćani, op. NF) postaše rudo (osnova, temelj, kormilo, op. NF) zemlje; kukavice i gramzivci postaše Turci”.
I još napisa doktor da tu Njegoš, „istinski izražava načina narodnog razmišljanja i shvaćanja“. Drugim riječima, Njegoš poje i u riječi meće ono što narod razmišlja.
E, ali potonje Njegoševe stihove prati stih:
„Neka je njihovo mlijeko kugom zatrovano“.
Naravno, to je literatura i imaginacija itd., javlja nam kniževna kritika. Dozvoljene su tu svakakve aluzije. Nema tu autora. To su samo metafore općeg značaja.

Ipak svjetlo je zasvijetlilo. Neuhvatljivo, a moćno svjetlo istine svijetli. I ko prođe kroz svjetlo skonta: gle, poteže Andić literaturu da bi poentirao u naučnom radu kako Osmanlije ništa vrijedno nisu za sobom ostavile u Bosni, a kada Noel Malcom potegne Andrića, njegov život i njegovu doktorsku disertaciju (ne dakle njegov književni opus), kao povijesno-političku referencu u svom naučnom djelu „Bosnia, a short history“, onda se zaleti Lovrenović Dubravko pa primjeti kako su Andrić i njegov opus „činjenice kulturne i umjetničke, književne, a nimalo političke i vrlo sporedne povijesne referentnosti“.

Hoću da kažem, duboka je ta Andrićevska laž o Bošnjacima. I primila se, zakorovila i u pameti nekih naših najumnijih ljudi, posebno nebošnjačke narodnosti; ono, njih te rane ne bole kao Bošnjake, pa da čovjek i razumije, ali ima i bošnjačkih munafika te im andrićologija, neuzbillahi, poput Svetog pisma.

A Ivo nije da nije naš. Mala smo mi kultura da bih se odricali tako velikih imena. Nego popu valja reći pop, a bobu bob.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »