Predsjednici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u Karađorđevu, mart 1991. g.
Nihad Filipović
https://www.youtube.com/watch?v=hUQSNZDhDLE
Milošević: Radovane.
Karadžić: Da.
Milošević: Ja sam razgovarao sa najvišim mestom.
Karadžić: Dobro.
Milošević: Molim te. Ovo mora da razumeš, jer, što se kaže, ne mogu sve da ti objašanjavam.
Karadžić: Dobro.
Milošević: Od strateškog značaja je za budući RAM. Znaš šta je RAM?
Karadžić: Da znam sve, znam sve.
Milošević: Da banjalučka grupacija bude sposobna i mobilna.
Karadžić: Dobro.
Milošević: Zato moraš, pod jedan, obezbediti da ona bude sposobna i mobilna i da nema nikakvih problema, i dva, za jedan sat se javi Uzelcu sa pozivom na dogovor.
Karadžić: Dobro.
Milošević: Na najvišem mestu.
Karadžić: Dobro.
1.
“Plan Ram, poznat i kao Operacija Ram, je vojni strateški plan razvijen tokom 1990-ih* (*Judah Tim (2000). The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia. New Haven: Yale University Press. ISBN 978-0-300-08507-5), a finaliziran u august 1991, na jednom sastanku grupe viših oficira Jugoslavenske narodne armije, srBske nacionalnosti, uključujući generala Blagoja Adžića, general-majora Milana Gveru, majora Čedu Kneževića, Radenka Radinovića, generala Aleksandra Vasiljevića*(*Allen Beverly (1996). Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia. Ithaca: University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8014-4158-5) i JNA eksperata za psihološki rat*. (*Salzman Todd A. (May 1998). “Rape Camps as a Means of Ethnic Cleansing: Religious, Cultural, and Ethical Responses to Rape Victims in the Former Yugoslavia”. Human Rights Quarterly. 348 – 378. doi:10.1353/hrq.1998.0019).
U istom mjesecu, srBski predsjednik Slobodan Milošević i Radovan Karadžić su razmijenili mišljenje (telefonski, op. NF; pogledati poveznicu na you tube, na početku ovog članka, min. 2:25) u vezi napada na Republiku Bosnu i Hercegovinu, tokom koje razmjene je Karadžiću potvrđeno da naoružanje uskoro stiže preko generala Nikole Uzelca, komandanta banjalučke formacije JNA”*. (*Ramet Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-Building and Legitimation, 1918–2005. Bloomington: Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8).
Ovako na en.wikipedia.org počinje članak o tajnom vojnom Planu Ram, a prednji dijalog između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, koji nalazimo u tom članku, je izvadak iz njihove telefonske konverzacije što je uslijedila u istom tom mjesecu (august 1991.)
Ovaj članak počinjem citiranjem engleskog izvora koji “govori” o predmetu našeg interesa, iz jednostavnog razloga, što preciznih i pouzdanih informacija o tom planu armijskog vrha, posebno detaljima plana, u Regionalnim (ex YU) izvorima, onoliko koliko mi je dostupno putem internet pretraga, ima malo, a ono što ima je uopćeno, ezopovsko kazivanje koje se svodi na: ima tu nešto – ali … ili se svodi na negiranje postojanja tog plana.
Općenito, smatra se da wikipedia nije najpouzdaniji izvor u ozbiljnom iztraživačkom poslu. Međutim – nijedno pravilo bez izuzetka; u o ovom slučaju, precizno se navode neka od imena koji su učestvovali u stvaranju plana kao i neki malo ili nimalo poznati detalji u provedbi tog plana uz navođenje imena koji su se time bavili i imali precizne zadatke s tim u vezi i sve uz pozivanje na izvore tih informacija. Jasno, i ovdje moramo računati na neke limite, jer riječ je o tajni, što kažu zaštićenoj sa sedam pečata. Upravo s tog razloga, detalji “slučaja” se postupno, u vremenu probijaju u javnost. Tako ovdje nalazimo neke zapanjujuće, u nas malo ili nimalo poznate detalje plana. To jedno, a drugo, budući da se precizno navode određena imena i izvor sa kojih se crpe detalji koji se prezentiraju (na jednom mjestu vidje ćemo, čak se citira i zapisnik sa sastanka grupe koja je radila na stipuliranju plana), smatram da se tim izvorima može vjerovati.
Hrvatski historičar Davor Marjan, smatra da su tvrdnje o postojanju Plana Ram tek indicije i da, zaključno sa 2012. godinom, kada se on javlja u javnosti sa tom izjavom, nije ponuđen specifičnan dokaza o postojanju tog plana.
Ako pod specifičnim dokazom misli na Plan kao takav, položen na sto i predočen javnosti ili pak na izričitu izjavu nekog od onih koji su radili na izradi plana tipa: Da, taj plan je postojao; ja sam radio na njegovoj izradi ili – Vidio sam ga sopstvenim očima, držao sam ga u rukama i slično – onda je to s onu stranu realnog i očekivanog, obzirom da se radi o državnoj tajni.
U četiri oka – šetnja u Karađorđevo, mart 1991.
Međutim, kao što ćemo vidjeti u ovome tekstu, u javnost su se ipak probili neki informativni parčići i detalji plana, nakon kojih je absolutno jasno da je plan postojao. Primjetna je, da kažem mustra, scenario koji je identičan i u Hrvatskoj i u Bosni: podizanje tenzija propagandom o ugroženosti srBskog naroda, formiranje tzv. Autonomnih regija, naoružavanje srBske populacije, izazivanje incidenata, intenzivna medijska propaganda, zahtjevi da JNA zaštiti srBski narod…itd.
Na kraju krajeva kuda ćeš direktniji dokaz da je plan postojao, od naprijed citiranog Miloševićevog i Karadžićevog izričitog pominjanja istog.
Ili, kako to piše Noel Malcom u knjizi – Bosnia, a short history, kod nas izdata pod nazivom – Povijest Bosne (Erasmus Gilda/Novi Liber, Zagreb, Dani Sarajevo, 1995. str. 299.):
“Sada više nije moglo biti sumnje da srBski predsjednik određuje Karadžiću svaki potez. Karadžić se čak pohvalio pred jednim *britanskim novinarom, da sa Miloševcićem “razgovara nekoliko puta nedeljno telefonom”.(*novinar je Matt Frei, koji je to objavio u članku The Bully of the Balkans, magazin The Spectator, 17. 8. 1991.)
Proučavajući raspoložive i putem internet dostupne izvore u vezi sa ovim pitanjem, autor ovog teksta je došao do spoznaje da je između vojnog vrha JNA i srBskog političkog vrha jedno vrijeme postojala diskrepancija u stavovima oko političkih prioriteta u postupku disolucije (odnosno raspada Jugoslavije), gdje je vojni vrh na čelu sa generalom Veljkom Kadijevićem, težio ucrtavanju granica nove Jugoslavije tj. Velike Srbije svugdje gdje srBski narod živi (faktički je to bila ona radikalska linija Virovitica-Karlovac-Karlobag), dok su Milošević i Borisav Jović, od početka imali ideju podjele Bosne kao priorit, a Srbe u Hrvatskoj su planirali tek kao pogonsko gorivo za proizvodnju krize na kojoj se onda politički profitira; (konačno, tako će se situacija i razvijati nakon što je i vojni vrh nalegao na rudu političkog vođstva, gdje odmah potom, slijedi paktiranje ekstremnog srBskog i hrvatskog nacionalizma, dogovorom o podjeli Bosne između predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, u Karađorđevu, marta mjeseca, i u Tikvešu, aprila mjeseca 1991).
Kada smo već kod toga, tj. tajnog paktiranja ekstremnog srBskog i hrvatskog nacionalizma, obzirom da i na tom pitanju traje zavjera šutnje i zametanja tragova, ovdje napominjemo, da je posljednji jugoslavenski premijer, Ante Marković, čovjek neupitnog moralnog kredibiliteta, čovjek koji je odmah po saznanju za Plan Ram, sa tom informacijom izašao javno i rekao o čemu je zapravo riječ, na suđenju Slobodanu Miloševiću, kao svjedok Tužbe, je 23. oktobra 2003. izjavio:
– Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su meni osobno potvrdili da su na sastanku u Karađorđevu, u martu 1991, postigli dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.
No Karađorđevo i kasnije, u aprilu 1991, Tikveš, formirane s/h Komisije sa zadatkom da rade na utvrđivanju linije srBsko-hrvatske podjele u BiH itd., to je posebna tema, a mi se ovdje vraćamo na početak sramne priče o Planu Ram i o tome kako se planiralo “etničko čišćenje” bosanskih muslimana. U tekstu što slijedi pokušat ćemo argumentirati postojanje Plana Ram, temeljem onoga što se pouzdano zna s tim u vezi.