Prevela i obradila: Amna Dumpor
Članak je preuzet sa GB linka opendemocracy.net; (vidjeti poveznicu ispod članka). Autori teksta su
Važno je napomenuti da je potonji tekst napisan iz perspektive zapada, etabliranih demokratija, pravnog sistema i liberalnog poretka koji, iz razloga navedenih u naslovu, prolazi kroz krizu i period Interregnum-a. (period međuvlašća, op. A.D.) Bitno je, u tom pogledu, napraviti distinkciju između demokratski razvijene Europe i Zapada i novonastalih “demokratija” post-konfliktnih društava na periferiji Europe – koji još uvijek nisu prošli kroz procese rehabilitacije i demokratizacije. Mi se, za razliku od razvijenih zapadnih demokratija, još uvijek nalazimo u post-tranziciji, hibridnom režimu i dubokoj ideološkoj polarizaciji. (Amna Dumpor)
Postojeća stvarnost rasizma, mržnje, bijesa, nesigurnosti i nejednakosti se neosporno širi, i ne postoji način da se pobjegne od ovakvih dnevnih pojava, osim ako ne postoji neki alternativni sistemski projekat koji bi tu stvarnost promijenio.
U prošlosti, kada bi se neka država gušila, mogla se “prozračiti” time što bi otvorila prozore prema susjednoj državi. Ali sada više nemamo tu mogućnost. U susjednim državama zrak je postao isti kao i kod nas, napisao je José Ortega Y. Gasset.
Koncept “lijevog populizma” kojemu se pripisuje doprinos pojavljivanja demokratskih i na idealu socijalne pravde utemeljenih, političkih pokreta širom svijeta, uključujući i takve entitete kao što su: Podemos, Siriza, Francuska Insoumis, Pet zvijezda, Labour party (Radnička partija) Jeremy Corbyn-a i Berni Sanders-ova alternativna politička platforma – lako nas mogu navesti na pogrešnu konceptualizaciju (krivo razumijevanje, pogrešna interpretacija, op. A.D.) ideja o kojima je riječ.
Mi nudimo novi koncept pod nazivom “transformacija ljevice” ili “nova ljevica” u nastojanju da objasnimo politiku ovih pokreta; argumentirano nastojimo pokazati kako ti pokreti nisu populistički, te da su njihovi programi zapravo antipopulistički i zasnovani na ideji društvene pravde. U ovom prvom dijelu fokusirati ćemo se na konceptu populizma, elaborirati njegovo porijeklo uz poziv čitateljima da ponovo razmisle o tom konceptu. Naš drugi članak će objasniti zašto koristimo koncept “transformacije ljevice” i zašto je to radikalniji način formiranja političke strategije za te pokrete.
Jedna takva usvojena, ili moguće prekopirana ideja nove i transformisane ljevice, pojavila se u Hrvatskoj 2016-e godine. Uprkos početničkom entuzijazmu, reklami i pratećoj medijskoj pompi, ostala je relativno kratkog daha, bez veće podrške u narodu i bez potrebne političke infrastrukture koja bi je održala. Socio-ekonomski kvalitet modernog društva bitno se promijenio u odnosu na doba kada su ideologija socijalizma i njoj pozadinski filozofski pravci nastajali u Europi. Zbog toga je od ultimativne vaznosti da lijevo orijentirane stranke shvate da je u postojećem habitatu osnaženog nacionalizma i desnog populizma, nužno sprovesti temeljite ideološke reforme, odvojiti se od ideologije komunizma i populističke kulture na kojoj je izgrađen, te imati vise hrabrosti, politicke introspekcije i kritickog osvrta da bi se prerastao nacionalizam i izgradilo bolje i pravednije društvo. Jedino se na taj način može izgraditi nova i umjerena ljevica, koja bi bila mnogo bliža političkom centru i mogla daleko bolje balansirati postojeće ekstremitete i ideološku polarizaciju. (Amna Dumpor)
Očigledno je da “globalno društvo” doživljava ozbiljne oscilacije u svojoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj sferi. To osciliranje proizlazi, s jedne strane, zbog nejednakosti, sebičnih malih interesa, siromaštva, što vodi novoj pojavi rasizma i porastu autoritarnih režima širom svijeta. S druge strane, pomenuta društvena gibanja, prouzročuju demokratski pokreti i pokreti čiji je cilj osiguranje i prevaga društvene pravednosti, jednakosti, slobode i bratstva u njihovim zajednicama. Rečena gibanja produbljuju društvene podjele, te se društva danas mogu podijeliti u osnovi u dva tabora: konzervativci i progresivci. “Tiranija većine” (demokratske većine, op. A.D.), u mnogim zemljama postaje hegemonistička moć koja, kao takva, prijeti pluralnosti zajednice jer se obrušava i cilja na manjine, intelektualce, demokrate i migrante kao neprijatelje. Neizvijesna politička i ekonomska budućnost, pod ovakvim okolnostima, uzurpira svakodnevni život ljudi, sputavajući njihova očekivanja (ambicije, želje, nastojanja, op. A.D.), koja bi mogla obezbijediti bolji život i prosperitet.
“Aura” današnje ere (prevlađujuća društvena osjećajnost, op. A.D.), stvorila je u akademskim i političkim debatama iluziju, koja se razumijeva kao “doba populizma”.
Međutim, mi tvrdimo da je populizam samo morbidan simptom ovog doba.
Antonio Gramsci, u svom čuvenom radu “Prison Notebooks” (Zapisi iz zatvora), tvrdi da se “kriza sastoji upravo u činjenici da stari sistem umire, a novi se još ne rađa, i u tom interregnum-u (periodu međuvlašća, op. A.D.), pojavljuje se mnoštvo raznolikih morbidnih simptoma. Danas se čovječanstvo još jednom suočava sa krizom, sa kapitalizmom u smrtnim bolovima, a novi poredak se još uvijek nije formirao.
Saatchi Art: The Old is Dying and the New Cannot be Born; In this Interregnum a Great Variety of Morbid Symptoms Appear. Painting by Rachael Adams
Međutim, vjerujemo, kako je Milton Fridman rekao, da – “Samo kriza – stvarna ili percipirana – pravi stvarne promjene”. Istorija svijeta je bila svjedok progresivnih pokreta koji su proistekli iz perioda krize, što je rezultiralo njihovim doprinosom napretku i izgradnji osnovnih ljudskih prava i stvaranju novih valova demokratizacije.
Danas postoje slične naznake pojavljivanja takvih novih progresivnih pokreta širom svijeta. Pomenuli smo naprijed Podemos, Syrizu, Francuski Insoumis, Pet zvezda u Italiji, Laburističku partija GB pod rukovodstvom Jeremy Corbyn-a i alternativni politički koncept Bernija Sanders-a u SAD. Ovi pokreti zasnivaju se na pitanjima pravde i jednakosti. Međutim, ti su pokreti suočeni sa dvijema opasnostima:
1. Fuziji populističkih političara i prevladajućih međunarodnih institucija i medija
2. Pogrešne akademske karakterizacije takvih pokreta.
Što se tiče prve prijetnje, populističke i tradicionalne vođe često nazivaju ovakve novoformirane demokratske i društvene pokrete kao “utopijske” i “politički nemoguće”. Društva i pokreti kojima upravljaju takve vođe obično se oslanjaju na strah i anksioznost i često veoma uspješno ubjede široke mase da vjeruju kako “nema alternative” da bi ih obeshrabrili i obezvrijedili njihova očekivanja.
Što se tiče druge prijetnje, u akademskim krugovima, ti pokreti su opisani kao “ljevičarski populisti”. Korišćenje ozloglašenog koncepta “populizma” za ove pokrete ugrožava njihove progresivne ideje i kapacitete za promjenu. Otuda i potreba za koncept “transformacija ljevice” koja je navedena u našem drugom članku.
Šta je populizam?
Danas je populizam adresiran kao dominantan politički fenomen širom svijeta. Mi tvrdimo da je populizam stvarna prijetnja konsolidaciji društvenih ideala pravde i demokratičnosti, da doprinosi produbljivanju polarizacije u društvu i da manipulira informacijama. Iako je to veoma popularna akademska tema i rastući fenomen u politici, literatura o populizmu je sporadična. Teoretske rasprave o populizmu nisu postigle konsenzus oko definicije koncepta: umjesto toga postoji konsenzus o nejasnosti ideje (populističke, op. A.D.) i njenoj intelektualnoj “neugodnosti”. Dakle, da bi se definisale antipopulističke i progresivne karakteristike željene transformacije ljevice, objasnićemo naš pristup konceptu populizma.
Populizam se uglavnom objašnjava u literaturi kao politička strategija, diskurs, ideologija i vrsta politike. Istaknuti akademici kao što su Benjamin Arditi, Benjamin Moffitt, Cas Mudde, Chantal Mouffe, Ernesto Laclau i Margaret Canovan različito objašnjavaju ovaj fenomen. Mi ćemo razraditi populizam kao način kreiranja politike, a ne dobro struktuiranu ideologiju. Međutim, takvo kreiranje politike, o tome se generalno svi slažu, jeste “patologija demokratije”.
Postojeća literatura o populizmu ima konsenzus o tri glavne karakteristike:
1.) populizam dijeli društvo u dva tabora: narod i elita.
2.) Narod i elita su u antagonističkom odnosu kao dvije homogene grupe: “čisti ljudi” naspram “korumpirane elite”.
3.) Populisti tvrde da narod treba da bude suveren u politici i da sve prepreke ka ostvarenju tog ideala, treba ukloniti.
Međutim, da li treba svaki politički pokret označiti populističkim samo zato što je protiv establišmenta (elita, op. A.D.) i u svom diskursu se uglavnom oslanja na “narod”? Kako onda možemo uz ovakvu generalizaciju uopšte razlikovati političke programe potrebne transformaciji o kojoj smo govorili? U tom pogledu, vjerujemo da je sveobuhvatna konceptualizacija Jan-Werner Müller-a korisna za definisanje različitih karakteristika populizma. U svojoj knjizi “Šta je populizam”, objavljenoj 2016. godine, Müller tvrdi da populisti razjedinjuju društvo na dva dijela, ali pripisuju legitimitet samo sebi i ljudima koji ih podržavaju. Kada kaže “narod” populist misli “ljudi poput nas”; drugi su nelegitimni i potencijalni neprijatelji.
Populistička politika tvrdi da glavni izvor postojećih problema u društvu leži u eliti – intelektualcima, novinarima, akademicima, članovima pravosuđa, teroristima i mnogim drugim koji se mogu uvrstiti u ovaj veoma veliki spektar. (Gdje se, na primjer, pominjanjem i “terorista” želi pokazati želja populista za univerzalnim rješenjima i težnjom ka perfektnom, op.A.D.) Dakle, populizam se zasniva na principu ekskluzije određenih segmenata društva, gdje kao takav, sebi nastoji priskrbiti moralnu osnovicu zamišljanja političkog ideala. Ali takva “moralistička politika” se ne može konsolidovati. (intelektualno uvezati kao održiv politički program, op. A.D.)
Muller ističe da nisu svi koji kritikuju elite populisti. Populisti su anti-pluralisti tvrdeći da samo oni predstavljaju narod, dok su ostali politički konkurenti u suštini nelegitimni i nisu dio “naroda”. Prema Mueller-u, populisti ne žele da stvore participirajuću demokratiju. Njihovo pribjegavanje referendumima nije put kojim se podstiče učešće ljudi u vladinim strukturama već proizilazi iz njihove želje da ih narod potvrdi kao svoje odabrane predstavnike.
Populisti tvrde da samo oni mogu utvrditi pravu volju naroda. Muller smatra da, kada populisti vladaju, oni se bave okupacijom države, masovnim klijentelizmom, korupcijom i suzbijanjem civilnog društva. Oni mogu pisati ustave, ali ti su ustavi dizajnirani tako da ih zadrže na vlasti – u ime volje naroda.
Očigledno je da je populizam pežorativni (pogrdan, op. A.D.) izraz u smislu da se razumijeva kao “patologija demokratije”. Populistički lideri prepoznati su kao politički manipulatori koji djeluju u ime svojih interesa manipulirajući “narodom”.
Sa druge strane, postoje i debate o neophodnosti populizma kao katalizatora za konačnu demokratizaciju društva, gdje se na populizam gleda kao na “neizbježni proizvod demokratije”. Muller takođe tvrdi da populizam nije korektiv za liberalnu demokratiju, već da nam pomaže da razumijemo razloge za sadašnje proliferirajuće probleme postojećeg sistema. (eskalacija, narastajući problemi, op. A.D)
Međutim, vjerujemo da rast populizma, istovremeno nagovještava pojavu progresivnih pokreta u politici, koji će moći prepoznati izvore populističkih tendencija u društvu.
Vezani sadržaj:
Porijeklo populizma: Lažna demokratija i kapitalizam (II dio)