Credit Joon Mo Kang
Prevela i obradila: Amna Dumpor
Porijeklo populizma
By John Williams The New York Times, 24. juna 2016.
Društveni fenomen populizma je dobio ime u Americi, 1890-ih, kada se farmeri i radnici uvezuju, i u borbi za radnička i prava poljoprivrednih proizvođača formiraju tzv. Narodnu partiju. Literatura, poput knjige “Populistička pobuna” Džona Hiksa (1931), svjedoči i prenosi znanje o tim zbivanjima i naporima poljoprivrednih proizvođača u traganju za ekonomskom pravdom.
Ali, 1955. Richard Hofstadter javlja se sa knjigom “Doba reformi”, u kojoj “ispituje, kritikuje i zamjenjuje neke od najpopularnijih populističkih stereotipova novije američke historije”. Jedan od tih stereotipa, prema Hofstadteru, bio je motiv prvobitnog populističkog pokreta, onog iz 1890-tih. Poljoprivrednici, tvrdi on, nisu samo bili ekonomski zakinuti, već su imali i problema sa prilagođavanjem svijetu koji se neumitno mijenjao. Ta dva momenta su bili pokretačka energija i motiv za njihovo političko uvezivanje, gdje su kroz Narodnu partiju nastojali izboriti se, koliko za promjenu svog ekonomskog statusa, toliko i zbog otpora promjenama u društvu koje se neminovno mijenjalo. Analizirajući pisanje Hofstadtera, D.W. Brogan je smatrao da on, Hofstadter, ustvari “ozbiljno predlaže” kako se korijeni makartizma imaju sagledavati u ruralnom ambijentu u kojemu je začet američki populizam”.
U knjizi “Demokratska obećanja” (1977.), Lawrence Goodwyn je analizirao pozitivnu i plemenitu stranu populizma, ali je takođe demaskirao i neke opšteprihvaćene zablude pa i svoje lične pogreške, u ranijem sagledavanju fenomena. Jedan takav stereotip naglašava i Alden Whitman u tekstu za “The Times”: “Iako su mnogi populisti shvatili da su i crni seljaci u jarku baš kao i oni, populizam u cjelini nije mogao pobjeći od prevladavajućeg sustava bijele supremacije kao dominirajućeg stanja svijesti ere” (u kojoj se populizam javlja, op. AD).
Referirajući se na knjigu “Populističko uvjeravanje” Michaela Kazina iz 1995., David Oshinsky napominje da se populizam nakon Drugog svjetskog rata “oštro zaokrenuo u desno”. “U novom dobu masovnog oglašavanja i promocije sistema materijalnih vrijednosti”, piše Oshinsky, “većina radnika počinje sebe gledati kao potrošače i porezne obveznike, a ne kao članove iskorištavane klase; njih, činilo se, manje zabrinjava rast i snaga megakapitalista, krupnog biznisa koje im omogućava atraktivne poslove i dobru zaradu, nego megabirokratski rast hobotnice zvane vlada”. Oshinskyjev zaključak i dalje odzvanja:”Za one na vlasti danas, poruka bi trebala biti jasna: populizam je duboki, trajni impuls s vrlo nejasnom prošlošću.”
By , openDemocracy.net,
Vjerujemo da postoje dva glavna razloga za pojavu i porast populizma: lažna demokratija i kapitalizam. Dok prvi stvara i produbljuje političke nejednakosti, ovaj drugi ostvaruje isti cilj u ekonomskoj sferi. Porast populizma uglavnom potiče od traganja ljudi za novim oblicima reprezentacije kao rezultat političkog i ekonomskog zastoja.
Međutim, populizam ne nudi rješenje za ove nejednakosti i nesigurnosti: umjesto toga produbljuje postojeće probleme. Štaviše, populistički pokreti su podstakli suzbijanje osnovnih prava ljudi, građana, tj. naroda, dakle populusa u ime kojeg, pokret navodno funkcionira. Populističke vlade manipuliraju virusom lažne demokratije i tvistiranog, pervertiranog kapitalizma, sve navodno u interesu populusa u ime kojega obnašaju vlast, a de facto rezultat je društvo u kojem su ljudi više nesigurni, više uplašeni pred neizvijesnom budućnošću, više frustrirani, usamljeniji i ljući, nezadovoljniji nego su bili.
Mi tvrdimo da je populizam zasnovan na veoma specifičnom načinu očitavanja socijalnih sukoba koje populistički lideri koriste za širenje i konsolidaciju svojih ideja. Albert Hirschman definira dvije vrste društvenih sukoba: jedan je sukob “više ili manje” i može se razumijevati i kao “djeljiv”, drugi je konflikt “ili-ili” i njega razumijevamo kao “nedjeljiv”. Može se tvrditi da je do osamdesetih, klasna politika i uticala na političku artikulaciju. Klasna politika zasniva se na sukobu “više ili manje” i ovaj sukob se može prevladati politikom preraspodjele. Specifično, radnička klasa, pokreti odnosno partije koje su nastupale ispred radništva, zahtijevali su pravednu distribuciju i jednakost u politici i u ekonomiji; koristeći svoje sindikate i političke partije kao posrednike. Iako klasna politika fermentira na sukobu i ima sukobe u svojim korjenima, ona ne prekida političku raspravu o takvom sukobu. (podstiče ili prouzrokuje sukob, op. A.D.)
Međutim, “ili-ili” konflikt ne daje prostora za diskusiju. Ovaj politički i društveni konflikt se može formulisati kao: “vi ste religiozni ili ne, vi ste kao mi ili ne, dio ste nas i uz nas ste ili ćete napustiti zemlju.” Ova stroga podjela društva, najviši je nivo politike identiteta. Propast klasne politike i rast politike identiteta od osamdesetih godina, ozbiljno su suzili politički spektar. Još gore, politika identiteta, pretvorila se u politiku lažnog moraliteta.
Dominacija politike identiteta stvorila je političku i društvenu krizu i pokrenula populističke pokrete. Populizam kao vrsta kreiranja politika zasniva se na “ili-ili “podjelama, i ne pokušava kreirati političku agendu koja će se riješiti konflikata. Štaviše, danas smo u fazi lažne demokratizacije, pri čemu se demokratski princip pogoršao i učešće ljudi u politici je ograničeno na demokratsku abecedu. Pod lažnom demokratijom podrazumijevamo politički sistem u kojem se demokratija ograničava na mehanizam glasanja, ekonomija se podriva sa čekovima, gdje je politička i ekonomska moć u rukama “barona”poretka, nove aristokracije – fuzije plutokrata i političke elite.
Kako god, razlog populizma nije ograničen na politiku identiteta i političare koji vrte taj narativ kao najkraći i time najbrži put do vlasti. Drugi važan razlog je kapitalizam koji stvara teške nejednakosti i nesigurnosti koje se odražavaju u svakodnevnom životu. “Baroni” kapitalizma koji dominiraju ekonomskim i političkim područjima, instaliraju ekonomiju papira, iznajmljivanja, kredita i multipliciranih pozajmica sa odloženim rokom plaćanja itd., gdje onda oni imaju koristi od profita. Ali teret gubitka snose obični ljudi; građani, svaki ponaosob, nose teret finansijske i političke krize u svakodnevnom životu. Danas imamo nešto kao neki vid amelioracije poslje krize (progres ili poboljšanje, op. A.D.), kontinuitet sistemskih kriza, javlja se i nevjerovatna strast za proizvodnju ratnih konflikata, i javlja se bezobzirna komodifikacija osnovnih resursa (proces pretvaranja predmeta, umijeća, dobara i usluga u robu na tržištu, op. A.D.), a sve skupa produbljuje siromaštvo, izaziva konflikte u društvu, zamjeranja, frustracije i razočaranje; sva osjećanja koja se vrlo brzo pretvaraju u bijes .
Komodifikacija osnovnih potreba i tvistirani, rentijerski kapitalizam, kao i političke nejednakosti unutar i između država, stvara i domaće i regionalne ratove. Političari i međunarodne institucije od kojih se očekuje da spriječe te ratove podržavaju ih ili se javljaju nesposobni da ih spriječe. Kao rezultat toga, ljudi napuštaju svoje zemlje i postaju izbjeglice.
Migranti su izloženi isključivanju i minorizaciji u javnoj sferi u domicilnim zemljama koje nemaju razvijen sistem društvene pravde i demokratske političke artikulacije. Budućnost koju nude populistički lideri, obećava ljudima sliku boljih uslova života na matrici lakih i brzih rješenja: oslobađanje izbjeglica i manjina kao moguće opasnosti za svoju budućnost. Ideja o “dijeljenju hljeba sa strancima kojeg je ionako premalo” populisti koriste kao strah koji podupire nejednak i nepravedan hegemonistički red tekućeg doba. Štaviše, sve veći protok migracija i neuspjeh vlada da obezbijede inkluzivnu politiku migracija, pogoršava polarizaciju i rasizam u zemljama nastanjenja. Migranti su posebno ciljani kao izvor tih nejednakosti i sukoba u društvu.
Postoji još jedna priča u ne-zapadnim zemljama. Ovoga puta to nisu izbjeglice, već opozicija označena kao teroristi koji su kodirani kao izvor svih problema. Iako su migranti kodirani kao izvor socijalnih i ekonomskih nemira od strane zapadnih populista, progresivna politička opozicija postaje cilj populističkih demagoga koje čak nazivaju i teroristima.
Tako intelektualci, novinari, akademici bivaju označeni kao glavni razlog nesigurnosti, nejednakosti, siromaštva i svakojake zakinutosti u društvu.
Potraga za onima koji su krivi za postojeću krizu, predstavlja historijski fenomen koji se ponavlja. Poslje Velike depresije iz 1928, javio se fašizam koji uvlači humanitet u rat – svjetsku katastrofu neviđenih razmjera. Danas, u nedostatku inkluzivnih i alternativnih planova za suočavanje sa problemima, ljudi prihvataju populističke ideje širom svijeta. Čak i razvijene zemlje, poznate kao prednja linija zapadne demokratije, doživljavaju porast populizma kao što je Trumpovo liderstvo u SAD, Nacionalni front u Francuskoj, Stranka sloboda u Austriji, Alternativa za Njemačku itd.
Da sumiramo, svijet je u sistemskom zastoju.
Realnost rasizma, mržnje, bijesa, nesigurnosti i nejednakosti se neosporno širi.
Ne postoji način da se pobjegne od svih ovih dnevnih pojava, osim ako ne postoji alternativni sistemski projekat koji bi ga osporio.
Međutim, ove nejednakosti koje proizilaze iz lažne demokratije i dinamike kapitalizma istovremeno su uspostavile osnovu za alternativne pokrete koji imaju potencijal da transformišu svakodnevni život ljudi i pokažu im mogućnost alternativne percepcije pravednog društva, u kome oni mogu živjeti prosperitetno kao jednaki i slobodni članovi. Njihovi programi se fokusiraju na uspostavljanje društvene i političke pravde.
Iako su kodirani kao lijevo-populistički u akademskom i političkom prostoru, insistiramo da oni nisu populistički. U drugom članku ćemo objasniti zašto odbijamo da primjenimo termin na ove alternativne pokrete i zašto je ova razlika neophodna za sve ljude koji žele živjeti u pravednom budućem društvu.
Vezani sadržaj:
Porijeklo populizma: Lažna demokratija i kapitalizam (I dio)