Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4)

Husnija Topić, Konj i djevojka

PUSTO TURSKO

 (Drugi nastavak)

Piše: Nihad Filipović

Historijski je fakat: i Srbi su beskrajno profitirali pod 500-godišnjom osmanlijskom vlašću. Najprije, petstotina godina biti okupiran i održati se, od jezika do vjere hrišćanske održati se, samo po sebi je veličanstveno; (u istinu, ako bi se izvukli turcizmi iz srbskog jezika, Srbi bi gotovo pa ostali bez jezika – u toj mjeri je duboka penetracija turcizma u srbsku duhovnost. Međutim, i taj narod i njegov jezik su opstali, i to ne tek preživljavajući u vremenu, nego su opstali živeći u vremenu, uklapajući se u Novo vrijeme, ugrađujući aktivno sebe u Novo vrijeme i odnose u vremenu, a i to je ovdje ključno i ono najbitnije u historijskoj valorizaciji vremena osmanske okupacije). Jer sve to ne bi bilo moguće da osmanska okupacija sa sobom nije donijela tako moćnu civilizaciju, društveni ustroj i vrijednosti koje su to omogućile. To vide i neki srbski historičari; tako dr Radovan Samardžić u predgovoru srbskom izdanju knjige Mavra OrbinaKraljevstvo Slovena” (Srbska književna zadruga, 1968.), pod naslovom, “Kraljevstvo Slavena u razvitku srbske historiografije”, napisa istinu:

“Držeći Srbe ne samo kao pasivne proizvođače nego i kao činioce u vojnom i upravnom sistemu svog carstva, Turci su tom istom narodu, uz poverenje, dali i niz samoupravnih povlastica i time mu ustvari omogućili da se kao široki puk uzdigne nad seljačkim stanovništvom mnogih evropskih država. A kada je osipanjem carstva, počelo i kvarenje tog uređaja, Srbi su, u svom samoupravnom položaju i u svom osećanju slobodnog života, već bili stekli osnovu za otpore protiv svakog pokušaja neposrednijeg potčinjavanja turskom gospodaru”.

 

Poznato je, samo u Bosni, preko stotinu pravoslavnih crkvi je izgrađeno za osmanske okupacije. Prvu pravoslavna crkva na Baščaršiji  Sarajevu, tzv. Staru Pravoslavnu crkvu, 1527. kao i veliku Sabornu Pravoslavnu crkvu, 1863.-1868., izgradili su Turci. Isto tako i u Mostaru za osmanske vlasti izgrađena je Crkva Rođenja Presvete Bogorodice, 1834. i Saborna crkva, 1863.

Među najstarije pravoslavne hramove izgrađene u Bosni spadaju:

Manastir Liplje, kraj 15-tog stoljeća,

Manastir Tvrdoš, 1510.,

Manastir Papraca, 1540.,

Manastir Ozren, 1557.,

Manastir Sase, 1577.,

Hram u Čajniču, 1574.,

Manastir Žitomišljić, 1566.,

Manastir Lomnica, 1578.,

Manastir Lovnici, 1578.,

Manastir Gomionica 1596.,

Manastir Dobrićevo kod Bileća, sedamnaesto stoljeće,

Hram Preobraženija Gospodnjeg u Velikom Cvijetniću, 1788.,

Hram Svetog Apostola Petra i Pavla u Sanici Gornjoj, 1850.,

Crkva Uspenija Presvete Bogorodice u Travniku, 1852.,

Hram Rođenja Presvete Bogorodice u Čipuljiću kod Bugojna 1853.,

Crkva svetog oca Nikolaja u Foči, 1857.,

Crkva Svetog Velikomučenika Prokopija u Visokom., 1857.,

Hram Svetog Proroka Ilije u Peckoj, 1858.,

Pravoslavna Crkva u Ljubuškom, 1864.,

Hram Rođenja Svetog Jovana Krstitelja u Hašanima, 1868.,

Pravoslavna Crkva u Stocu, 1870.,

Hram Svetog Apostola Petra i Pavla u Sanskom Mostu, 1873.,

Crkva Uspenija Presvete Bogorodice u Tuzli, 1874.; (prednji izvadci su iz članka autora Sabka Žige pod naslovom “Kome su Turci više valjali”, preuzeto sa  portala dr Nadana Filipovića, bošnjačkooko.com).

Jednako je tako bilo i u Srbiji, gdje se gradi mnoštvo pravoslavnih manastira za Osmanske okupacije, pa je na kraju krajeva i Pećka patrijaršija, obnovljena uz potporu Konstantinopolja (Istambul), 1557.

Konačno, pravoslavnih preko Drine, gotovo da nije ni bilo; historijski izvori ih ne spominju kao što se, tim slijedom sasma razumljivo, ne spominju ni pravoslavni (7) manastiri. Pravoslavni preko Drine se pojavljuju i naviru tek sa invazijom Osmanlija i padom srednjovjekovne Bosne pod osmanlijsku vlast. Bosnu zapravo osvajaju Osmanlije sa Vlasima, Srbima, Bugarima, Grcima u sastavu svojih vojnih postrojbi; (ko na kraju krajeva zarobljava posljednjeg bosanskog kralja Stipana Tomaševića u Ključu 1463, g., do li Adni Mahmut paša Anđelović (u literature se susreće i Angelos), koji je rodom bio od Kruševca, od majke Srpkinje i oca Grka). Helem, i to je taj moment kojega velikosrbska pseudonauka krije kao zmija noge, a mi ga ovdje stoga upravo naglašavamo – preko Drine, u Bosni, pravoslavnih gotovo da i nema do Osmanlijske okupacije Bosne, a onda se pojavljuju i naseljavaju Vlasi i Srbi kao granični element prema Habsburškom Carstvu, prostor Krajine, Like i Korduna.


Napomena – (7): Vasilije Marković u radu “O pravoslavnom monaštvu i manastirima u srednjovjekovnoj Srbiji” (Sremski Karlovci, 1920.), navodi manastir u Dobrunu, na desnoj obali rijeke Drine, blizu Višegrada. Taj dio Srbije, kralj Tvrtko I je, pripojio bosanskom kraljevstvu 1374., a manastir je izgrađen 1383. Tako je taj manastir izgrađen na teritoriji kraljevine Bosne, jer je logično bilo da ga grade pravoslavci koju su nastanjivali taj kraj. Sem tog pravoslavnog manastira, nema valjanih dokaza da je postojao i jedan drugi u srednjovjekovnoj Bosni. Neki smatraju da bi to mogao biti i manastir Paprača, ali nema validnih historijskih izvora u prilog toj tvrdnji.


No dobro, historijske činjenice su jedno, a politički interesi drugo. Srbski politički interes, biva ne nalaže pozitivnu percepciji njihove prošlosti pod Osmanlijama. Politički interes srbskog naroda ipak artikuliraju Srbi, i to je do njih. Ali, što se Bošnjaka i Bosanaca tiče, do sada bi, nakon svega što se u Bosni prodeveralo, valjda trebalo biti jasno i posljednjoj bošnjačkoj akademskoj vrani na grani, a onda valjda i narodnim medijskim i političkim telalima, zašto je to tako; pa valjda zato što se na tom patetičnom narodnjačkom narativu temelji srbska ekspanzionistička politika širenja u prostoru – prema onoj, đe su nas Turci (a kasnije i ostali – ustaše i balije) ubijali, to je naše; tj. đe srbski grob, tu je srbska zemlja.

 

I zašto onda Bošnjaci (dio) slijede takav obrazac mišljenja?

 

E tu odgovor treba tražiti u duhovnom naslijeđu predkomunističkog i komunističkog perioda vlasti u Bosni i velikosrbske nacionalističke impregnacije u tvrde bosanske glavuše, koji period, ovaj potonji, komunistički, nas ovdje specifično zanima. O tome ćemo poslije u ovome radu reći koju, a na ovome mjestu vratićemo se centralnom toku ovog odjeljka naše naracije.

Dakle, limunada oko osmanske okupacije kao perioda nepodnošljivog terora, svakojakog nasilja i teške nepravde na narod, jeste propagandna bofl roba iz sehare nacionalističkog devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Srbski nacionalistički um, u širokom zahvatu – od pamfletske nauke do literarnih uradaka duha, je to tada, i od tada pa nadalje, kroz cijelo dvadeseto stoljeće, a što se nastavlja i u dvadeset i prvo, formulirao i plasirao, kao instrumentariji u strategiji nacionalističkog širenja u prostoru. U toj slici, sve što implicira tursko, islamsko i orijentalno, manje je vrijedno i bezvrijedno je, “tamnovilajetsko je” i okupaciono je, pri čemu se okupacija  razumijeva izrazito negativno konotirano, nešto strano, nepoželjno, mračno, opresivno, nešto što ni na koji način nije naše, što nam je nametnuto silom i u čemu smo se našli i živjeli pod moranje. Vidjeli smo naprijed ukratko, da taj pridjev “mrak”, “mračan” i “tamnovilajetski” period u našoj historiji,  kojim se klasificira svaka priča o vremenu turske okupacije Bosne, i ne odgovara baš istini.

 

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »