Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1)

CRNE RUPE LAŽI, PREDRASUDA I NEZNANJA 

I

Hušid Šehić, Kroz staru kapiju do Počitelja

 

Piše: Nihad Filipović

Tri su ključna događaja u historiji Bosne.

Prvi takav događaj, najvažniji u cjelokupnoj historiji bosanskoj, jeste invazija Osmanskog (Otomansko, Tursko) Carstva i islamizacija Bosne. Godina 1463. se službeno uzima kao pad srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i početna godina otomanskog prisustva u Bosni. Narednih, gotovo pa četiri stotine godina prisustva osmanske vlasti u Bosni, afektiralo je sva područja življenja: od osobnih, vjerskih uvjerenja i porodičnih vrijednosti, kulture općenito, znači jezika, pisanog i likovnog izraza, arhitekture, pjesme, igre i kulture dokolice, do administrativnog ustroja i razumijevanja organizacije i funkcioniranja društva, politike i države. Ta je penetracija bila tako duboka, da je ostavila traga, slobodno možemo kazati, u načinu na koji mislimo.

Drugi važan događaj u historiji Bosne, po trajanju neuporedivo kraći, po kulturnoj baštini i vrijednostima koje je ostavio iza kao legat, prema našem razumijevanju, manje snage u odnosu osmanski period u Bosni, ali po penetraciji u duhovnost i kolektivnu svijest naroda, gotovo pa jednake moći, jeste 45-6 godina prisustva i organizacije vlasti i života pod paskom Komunističke partije Jugoslavije (kasnije Savez komunista Jugoslavije).

Treći moment u duhovnoj geografiji Bosanaca jeste prodor nacionalističke ideje. Kao što je poznato nacionalistička ideja na naš prostor nadire sredinom devetnaestog stoljeća. Razni i višestruko složeni su uzroci urušavanja, i u konačnici propasti Osmanskog Carstva te njenog povlačenja u granice moderne Turske, ali se može kazati kako je u osnovi iza, kao duhovna supstanca koja je pokretala historijski tok što je mlio i na kraju samlio tu imperiju, ideja nacionalizma i nesposobnost korumpiranog imperijalnog establišmenta da odgovori na izazove Novog vremena, koje je nadiralo nošeno modernom evropskom idejom, duhovnom i energijom naciona.

Naravno, u tom historijskom toku, prisutan je i latentno tinjajući religijski svjetonazor i naslijeđeni sukob “lune i krsta”, koji traje, i na hiljade načina se manifestira, sve vrijeme trajanja osmanskog multietničkog i multikulturalnog carstva, u kojemu je ipak vladajući islamski svjetonazor. Ipak, nije religija po sebi, ono pred čime pada Osmansko Carstvo, nego je to najprije nacionalistička ideja i energija mase koja je pokrenuta tom idejom.

Jednako tako, negdje stotinu i pedesetak godina poslije, u sukobu sa nacionalističkom idejom, u Bosni pada multietničko i multikulturalno jugoslavensko “komunističko carstvo”. Komunističko carstvo je naravno ovdje metafora, ali dubljim uvidom u način funkcioniranja te vlasti i organizacije društva, objektivan posmatrač se ne može oteti dojmu o duhovnoj i birokratskoj sličnosti “ketmanskog modela” funkcioniranja vlasti; pojednostavljeno kazano, nekad, za otomanskog vakta, svilen gajtan kao način rješavanja krupnih državnih pitanja u borbi za vlast i prevlast, a poslije, za komunističkog vakta, partijska direktiva i prst svemoćnog generalnog partijskog sekretara, gospodara Prstena, vlasti i života.

Dakle, ta tri događaja, prvo – višestoljetno prisustvo multietničke otomanske civilizacije u Bosni, drugo – gotovo polustoljetno prisustvo multietničke komunističke civilizacije u Bosni, i treće – između uklinjena, i od pojave sredinom devetnaestog stoljeća pa naovamo, zavisno od vremena i prilika u vremenu, prividno mirujuća, ali latentno prisutna i danas dominirajuća, nacionalistička ideja; ta tri historijska toka, ostavili su u kolektivnoj duhovnoj svijesti bosanskog čovjeka, najdublji mogući trag: sve ono što Bosanci jesu danas, način na koji misle, pristupaju i organiziraju se u življenju, snažno je obilježeno vrijednostima duhovno usvojenim i prihvaćenim u ova tri dominirajuća perioda bosanske historije.

Ovdje je moguća primjedba da previđamo značaj i važnost srednjovjekovnog perioda bosanske historije, značaj Crkve bosanske, naših banova, naših kraljeva, plemenitaša i historijskog toka na koji su oni uticali. Istina je, taj period naše historije, zanemaren je bio i (1) potisnut sve do skorijeg vremena i samo zahvaljujući bosanskim franjevcima, čuvano je i očuvano sjećanje na taj dio naše prošlosti. Što se Bosanaca tiče, i nacionaliziranih kršćanskih Hrvata, i posebno nacionaliziranih pravoslavnih Srba i islamiziranih Bošnjaka, to je bilo potisnuto na margine kolektivne memorije, i teško da bi se i pojavilo kao predmet nacionalističkog interesa, da se tako nisu složile historijske prilike.


Napomena – (1): Višestruki su uzroci potiskivanja pamćenja na srednjovjekovno kraljevstvo bosansko i bošnjaštvo. Kod pravoslavnih Srba je to sveprisutnost i snaga nacionalističke ideje, koja zna, i kojoj kao takvoj, neodgovara čačkanje po srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti; ta je prošlost naime, samo u nategnutim maštarijama velikosrpskih ideologa – pravoslavna, ergo srpska; inače, svima ostalima je jasno, da pravoslavnih (čitaj Srba, jer to je način na koji se u nas čita nacionalna historija), do Osmanske penetracije u bosansko kraljevstvo, izuzev nešto malo u istočnoj Hercegovini i istočnoj Bosni, zapravo i nema.

Slično je i sa nacionaliziranim bosanskim katolicima; jednom, prihvativši i našavši se pod idejom nacionalnog hrvatstva, taj bosanski narodni sastojak, cjelokupnu dotadašnju historiju akceptira kroz etničku (nacionalističku) ideju hrvatstva, a zanemaruje historijska artefakta i ono, što se apstraktno izražava kao duh historije, a što je osjećajnost tj., ono stanje duha na temelju kojega se grade odnosi u vremenu; za naše, u nacionalno hrvatstvo nacionalizirane bosanske katolike, to stanje duha naroda bosanskog, od kako je prvi put u historiji pomenuto ime Bosne, vazda je osjećanje dominantnog etničkog hrvatstva, što se i uz najbolje namjere, ne može drugačije razumjeti nego kao historijski falsifikat.

Kod islamiziranih pak Bošnjaka, razlozi potiskivanja sjećanja na srednjovjekovni period kraljevstva bosanskog, višestruko su složeniji. Jedan od mogućih odgovora mislimo jeste činjenica da konverzijom na islam, Bošnjaci vrše kompletan duhovni preokret. Kao poruka i ilustracija o dubini konverzije, svjedoči već činjenica izmjene imena kod usvajanja novog vjerovanja; simbolična je to poruka da se počinje iz početka, da postajemo nešto drugo u odnosu na ono što smo bili.


Naime, u srbsko-hrvatskoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gdje bosanski srbski i hrvatski element pretežno odbacuje i distancira se od ideje Bosne i svega bosanskog, kod Bošnjaka, kao reakcija, raste interes, snažnije nego ikada od pada Bosne pod Otomansku vlast, za sve vezano uz srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, za srednjovjekovnu plemenitašku i kraljevsku heraldiku, Crkvu bosansku, i iznad svega za, gotovo iz kolektivne memorije Bošnjaka potpuno potisnutu, svijest o bošnjaštvu.

Iz tog srednjovjekovnog dijela naše prošlosti, kao događaj koji ima šire implikacije i nadilazi vrijeme u kojemu ga historija bilježi, javlja se pojava, odnosno fenomen Crkve bosanske. U historijskoj izmaglici kakva vlada oko Crkve bosanske teško je ponuditi izričiti odgovor otkud to i zašto se baš u Bosni, između pravoslavnog istoka i katoličkog zapada, javlja i opstaje u vremenu Crkva bosanska, koja jeste kršćanska, ali nije (jer tako je uostalom doživljavaju i Konstantinopolj i Rim), ni pravoslavna ni katolička, a njeno (2)vjersko uvjerenje se prihvaća ne samo u narodu, nego i među plemstvom.


Napomena – (2): Prema onome što je najbliže istini, jer se oslanja na historijsku nauku, vjera Crkve bosanske nije bila usmjerena na negacija kršćanskih načela, već na kritiku Crkve općenito, i one u Konstantinopolju i posebno one u Rimu. Teza o bogumilstvu pripadnika Crkve bosanske je u modernoj nauci takođe argumentirano odbačena kao neistinita. I mada ni Vatikan i Konstantinopolj nisu Crkvu bosansku smatrali svojom, niti je ta Crkva sebe vidjela njihovim, ta je Crkva u osnovi bila kršćanska (odnosno hrišćanska), a što se tiče obreda koji je Crkva bosanska slijedila, osnovano se može tvrditi da je je to bio istočni obred odnosno kako se to tada nazivalo grčki obred.


Blisko je pameti da je to najprije bilo moguće s toga što je taj naš planinski, brdoviti prostor bio prometno izoliran i teško pristupačan, pa se prisustvo Vatikana, u čiju zonu interesa spade Bosna još od crkvenog raskola u jedanaestom stoljeću, nije, već iz tog razloga, osjećalo u mjeri koja je bila potrebna da se taj prostor pokrije Vatikanskim katoličkim pastirima i tako izvrši dublja penetracija u kolektivnoj svijesti naroda; ovo je vjerujemo i jedan od momenata koji će nešto kasnije javiti kao psihološki značajan u postupku preobraćanja Bošnjaka na Islam: u odsustvu organizaciono jake Crkve sa njenim ljudima na terenu koja bi “upozoravala vjernike na opasnost što prijeti besmrtnoj duši, taj prelazak uopće nije morao biti težak” (Noel Malcom “Povijest Bosne”, Erasmus 1995., str.79).

Sa druge strane, pojava Crkve bosanske je čini se rezultat postupno razvijane separatne političke svijesti banova bosanskih i bošnjačkih feudalaca da budu svoji i nezavisni; ta svijest se postupno oblikovala u njihovom otporu spram nastojanja ugarskih (mađarskih) kraljeva da banovini Bosni i Bošnjacima nametnu mađarskog biskupa.

Dakle, tokom 12 i 13 stoljeća, dok je banovina Bosna bila pod jurisdikcijom biskupa u Dubrovniku, mađarski vladari su nastojali mađarskog biskupa nadrediti Bosni. Banovina Bosna međutim, održavala je snažne trgovačke veze sa Dubrovnikom; ne treba isključiti i etničku i jezičku bliskost Bošnjana i Dubrovčana. U svakom slučaju Bosna je takvim mađarskim nastojanjima pružala otpor. Vojna intervencija nakon smrti Kulina bana 1216., nije uspjela, a neuspjehom završava i ponovljena intervenciji 1225., kao i intervencija 1234.

Konačno, pod stalnim pritiskom ugarskog kralja, 1252., Vatikan, koji je u tim mađarskim politički motiviranim nastojanjima, imao sopstveni interes, a to je nastojanje da se bosanska biskupija ćirilo-metodske, dakle istočno-kršćanske tradicije, latinizira i kao takva uklopi u vatikanski model organizacije i upravljanja Crkvom, nakon što su propali svi pokušaju da se političkim i vojnim pritiskom to isposluje, službeno vrši dislociranje sjedišta bosanske biskupije iz Dubrovnika u Đakovo, što izaziva otpor Bošnjaka, koji odbijaju mađarsku crkvenu jurisdikciju i de facto (mada ne i de iure), prekidaju veze sa Vatikanom. Tako se i na ovome primjeru potvrdilo kako neželjena intervencija u tuđe živote, poslove i interese, ne znam kako pravdana i kojim argumentima pokrivana, rezultira neočekivanim.

Budući je tako bilo sa Bosnom i reagiranjem na politiku Vatikana, onda smo tu već na terenu razvijene političke svijesti kao težnje da se bude svoj i nezavistan. Već ovog razloga, jer se tu jasno manifestira separatna politička svijest bosanskih vladara i njihovih podanika (i organizirana religija je politika), pojavu Crkve bosanske je značajan historijski događaj u historije Bosne.

Jer, prema našem razumijevanju, to je ono što tu zemlju i njene ljude tako jasno izdvaja u odnosu na okruženje – to pristajanje uz toleranciju vjera, što još od tih vremena traje i održava se u Bosni kao način življenja u razlikama, a što je kulturološko čudo onoga vremena. I dok vladari i državne crkve na katoličkom zapadu i pravoslavnom istoku progone patarene, manihejce, katare, bogumile i kako su ih sve zvali, u Bosni, bosanski vladari i Crkva bosanska, i u vrijeme njene najveće moći, u četrnaestom i prvoj polovini petnaestog stoljeća, ne progone “otpadnike od majke Crkve” ili bosanski vladari, da bi se prilagodili i ugodili zahtjevima moćnog pape, tek nastoje ostaviti impresiju progonstva.
Pa dok npr. kao vladar Raške i vazal Bizanta, Stefan Nemanja, vođen pragmatskom težnjom primjene vizantijskog ustrojstva države i crkve, gdje se crkva (religija) koristi kao ideološke potpora vlasti, progoni krstjane dvovjerce, što je amalgam prije hrišćanskog vjerovanja u Srba i pravoslavlja, onako kako su ga primili, razumjeli i od tada živjeli kroz običaje i tradiciju, nastojeći im mačem utjerati bizantijsku ortodoksnu verziju usvojenu na sedam vaseljenskih Sabora (a koja verzija pravoslavlja je strogo kažnjavala svako odstupanje od kanonske dogme), u Bosni, sve vrijeme, vrijedi ono Ciceronovo: “Svaka zajednica ima svoju religiju, a mi imamo našu”.
Smatramo da je to ono što ponajbliže određuje Bosnu kao specifikum u odnosu na regionalno i šire evropsko srednjevjekovno okruženje. Jer dok pravoslavlje i kršćanstvo tog vremena, progone sve do eksterminacije sve što ma i za jotu odstupa od klerikalne dogme, onako kako je razumijeva Rim odnosno Konstantinopolj, u Bosni slobodne žive svoju vjeru i kristjani i kršćani i nešto kasnije pravoslavni hrišćani.

Oživljeni interes za srednjovjekovni period naše prošlosti međutim, ima značaj upotpunjavanja historijskog mozaika ili slike u kojoj se prepoznajemo; bez tog dijela u kolektivnoj svijesti naroda, slika nije potpuna.

Ali sam po sebi, taj dio ne predstavlja centralni sadržaj slike: ono što Bosance, i Bošnjake i Srbe i Hrvate, definira takvim kakvi jesu, jesu pomenuta tri ključna događaja u historijskom toku entiteta zvanog Bosna, odnosno danas, Bosna i Hercegovina.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »