Loading...
EkonomijaFilosofijaHistorijaKulturaPolitikaSvijet

Vremena pred revolucije – (II dio)

(Pise Dag Jenssen, rodj.1959 god. Dr.art.historije i Prvi emanuensis u predmetu teorije nauke – Høgskolen Oslo i Akershus, Norveška. Preveo: Sanjin Salahović)

Napomena prevodioca: Članak je, polovinom 2017 god.  objavljen u časopisu ”Dyade” udruženja za meditaciju ACEM – prvobitno AMS – skraćenica za ”Academic Meditation Society” – osnovanog 1966 god. Zbog dužine je izdijeljen na šest dijelova – uvod i pet poglavlja: Post-istina, Revolucija i populizam, Revolucija odozdo, Slabosti na vrhu, Organizacija.

Post-istina

Oxford Dictionaries je 2016 god. proglasio ovu kovanicu za riječ godine i definisao je kao:”Uslovi u kojima se mišljenje stvara manje pod uticajem objektivnih fakata, a više apeliranjem na osjećanja i lična uvjerenja”.

Jayson Harsin, koji je upravo na putu da izda knjigu The Rumour Bomb. Vertiginous Democracy and Regimes of Post-truth  (Bomba zvana glasina. Kolaps demokracije i uspon post-istinskih režima.), karakteriše post-istinu kao “krizu istine” (Le Monde, 24.2.17). Demokratska društva imaju potrebu i za nekim neutralnim institucijama koje su apolitične i imaju poziv da kultiviraju istinu u javnosti. Primjer su univerziteti, istraživanje, štampa i pravni aparat. Te su institucije od posebnog značaja za njegovanje istinitosti.

Demokratsko društvo treba neutralne institucije koje kultivišu istinitost u javnom prostoru. 

U našem vremenu koje se karatkeriše povećanjem broja izvora informacija povjerenje u takve institucije je značajno umanjeno. One se više ne doživljavaju garantistima istinitosti. Novi glasovi nastupaju izazivački prema etabliranome. Dobro u nevolji je da se etablirane istine stavljaju na provjeru, ali u isto vrijeme, te iste istine se zamjenjuju bezbrojnim alternativnim mišljenjima.

U politici post-istine dobija se utisak da to obilje mišljenja i pozicija vodi samom slabljenju poštovanja za činjenice. Promidžbene tehnike koje laskaju ljudima, ciljajući na osjećanja, kombiniraju se sa upotrebom glasina ili poluistina. U vrijeme kada je Obama izabran, njegovi protivnici su tvrdili da je on odrastao u Indoneziji (istina) i to su povezali sa tvrdnjom da je on musliman (netačno). Novine provjeravaju fakta, ali mnogi ljudi su izgubili povjerenje u njihovu nepristrasnost. Jedna anketa izvedena od strane Quinnipac University, navedena u New York Times (24.2.17), pokazala je da 86% demokratskih glasača vjeruje uglavnom novinama, a 78% republikanaca Trump-u.

Odgovornost medija

I nije samo mnoštvo alternativnih glasova odgovorno za deficit povjerenja prema medijima. I sami mediji snose odgovornost za to. Mnogi upućuju upravo na to da su same novine nipodaštavale stvarnost i ignorirale glasove protesta. Možda ne direktno kroz politiku post-istine koja voli da ignoriše fakta, nego kroz blaže, ali ipak efektivne forme jednoumnog izvještavanja kada se radi o izboru tema, odabira ugla gledanja na stvar (vinklovanje), odabira podložnih ideja s kojima se posmatra tema, tumačenja, jezika itd. Primjer je kako su novine predstavljale fenomen popularnosti populističkih političara kao izraz psiholoskog stresa ili iracionalnosti, a ne kao političke stavove i projekte.

Kjetil Jakobsen piše u Morgenbladet (noveški tjednik za popularni prostor zavidnog intelektualnog nivoa) o razlozima ovakve jednoumnosti koja se mogla vidjeti u Norveškoj. Osnovni razlog je taj da su žurnalisti uglavnom porijeklom iz urbanog okruženja i liberalne orijentacije. Ne glasaju SP (Partija centra – seljaci) ili Frp (Partija napretka – desni populisti) koje zajedno okupljaju skoro polovinu ruralnih glasača u Norveškoj. I čak ni provjera činjenica ne rješava problem, na što upozorava Anki Gerhardsen u Aftenposten (30.3.17). Predrasude i jednovrstan bekgraund su uzroci koji uglavnom boje ideje novinara i način na koji tretiraju ili vinkluju teme.

To pokazuje da je nepovjerenje prema institucijama društva dijelom i opravdano. Dijelovi populacije nisu zbiljski predstavljeni u javnosti. Nije samo porast obima informacija uzrok krizi povjerenja u istinitost nego također i način odabira tema u redakcijama.

Post-istina i Fancuska revolucija

Spomenuli smo već da je Lenjin nazvan ocem politike post-istine. Na taj način povlačimo paralelu između situacije u kojoj se pojam ”istina” nalazi danas i pojma ”revolucije”. U vrijeme Francuske revolucije 1789 god. nestalo je svake cenzure. Preko 500 novina, često veoma kratkog života, etablirano je u Parizu u periodu između maja 1789 i oktobra 1791 god. Te su novine predstavljale cijeli politički spektar. Odjednom su, u kratkom vremenu, stvorile jedno otvoreno diskutirajuće društvo. Javni prostor je dobio nove dušebrižnike. Neke su se novine specijalizirale na činjenice i detaljne referate iz nacionalne skupštine, druge su bile didaktičke prirode i željele su podučavati narod demokratiji.

Ali mnoge od novina su bile također intenzivno političke prirode. U svojim nišama su pretjerivale, širile glasine i izvodile teške napade na protivnike. Izrazi poput ”razbojnici” ili ”izdajnici” su se koristili često. Mislilo se da će tržište reagovati samo i da će narod prestati kupovati novine koje lažu. Ali tržište to nije učinilo. Zato je ponašanje ”političkih novina” uzrokovalo debatu o potrebi ograničenja slobode govora i sankcionisanja uvredljivog izraza i povrede časti. Lider u revoluciji Camille Desmoulin, žalio se na novi tip političkog kriminalca koga je nazvao ”tiraninom ogovaračem”. Vidjeo je znakove nastanka novoj tiraniji baziranoj na organiziranom neznanju. Desmoulin je ukazao da se umjetnost ”ogovarača” sastoji u tome da se diskreditiraju drugi recilkuliranjem popularnoga žargona i predodžbi dok se u isto vrijeme šire lažne vijesti. Tako je Francuska revolucija tipičan primjer tome što zovemo ”kriza istine”.

Post- istina i Lenjin

Lenjinov stil u korištenju fenomena post-istine ima dublje korijene od onoga što je pokazao u 1917. god. Sebestyen (Victor. Autor knjige ”Lenjin diktator..”. Vidi dio I) u cijelom kapitlu u svome djelu, vrijednom promišljanja, prikazuje razvoj Lenjinovog argumetacijskog umijeća i tehnike u godinama nakon 1890-e. Lenjin je prijateljski i korektan premda temperamentan u privatnom životu. Nije se odlikovao Staljinovom ili Maovom brutalnošću. Jedine mrtve koje je vidio vlastitim očima bili su: otac, sestra Olga i punica.

Lenjinov jezik je bio ustrojen za stvaranje  mržnje, odvratnosti i prezira

Prema političkim protivnicima je pronašao i počeo koristiti brutalan jezik, do tad neznan kod ruskih intelektualaca koji su, generalno, bili uljudni jedni prema drugima. I sam je priznao da je smisao njegovog jezika bio da se stvaraju: mržnja, odvratnost i prezir. To nije bio jezik zamišljen da ”uvjerava i korigira protivnikove greške nego da ga uništi i izbriše i njega i njegovu organizaciju sa lica zemlje” (Sebestyen, 82). Ismijavanje i vrijeđanje su bili njegovi važni sastojci sa riječima poput: razbojnik, idiot, prljavo smeće, klasni izdajnik, baljezgavac itd. ”Osuda, ismijavanje ili ponižavanje protivnika prethodi uvijek odbacivanju njegovih ideja”, tako je Lenjina doživjeo mladi Trotsky. Izgleda kao da je Lenjin učio iz Francuske revolucije na koju se često pozivao u različitim prilikama.

Skoro na svoju ruku, promijenio je Lenjin jezik debate na revolucionarnoj ljevici u Rusiji. Preciznije rečeno, izmjestio je jezik debate iz fokusiranosti na sam slučaj o kome se govori u trenutku. Logičan potez: Ako je revolucija zamišljena da se postojeće poruši i zamijeni nečim potpuno novim, ravnati se prema diskusiji sa fokusom na slučaj i temu o kojoj se govori, neminovno vodi priznanju protivnika i situaciji u kojoj se nešto dijeli sa njim. Lenjinov stil je nastavljen dalje u Sovjetskom savezu. Bio je to stil sa kratkim putem do samoga fizičkog nasilja.

Nešto od ovakvog izbjegavanja fokusiranja na sam slučaj u debati pojavilo se i u Norveškoj sa pojavom revolucionarne omladine u 70-im godinama prošlog vijeka. U tom izrazu su protivnici neumoljivo svrstavani po klasnoj pripadnosti. Post-istina, kriza istine, prati revoluciju kao sjenka. U takvom revolucionarnom vremenu napadaju se one institucije koje su naumljene održanju neutralnoga područja u kome se suprotstavljene političke opcije mogu susretati.

Kraj II dijela – nastavlja se

Povezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/08/25/vremena-pred-revolucije-i-dio/

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »