Feature image: Majlinda Hoxha / K2.0.
Autor: Miloš Ćirić – 28.09.2018
Napomena: Potonji članak je originalno napisan na engleskom jeziku.
Preveo: Sanjin Salahović
Srbija nije nikad iskreno pokrenula proces denacifikacije nakon ratova 90-tih.
Nakon Drugog svjetskog rata, saveznička okupacija Njemačke imala je više ciljeva i svaki od njih je imao ultimativni smisao osigurati da Njemačka, nakon Hitlera, nikada više ponovo ne bude u stanju prijetiti svojim europskim susjedima i ostatku svijeta. U tom poslu saveznici su posebno nastojali odlučno uvesti nove zakone te regulativnim djelovanjem pomoći ostvarenju možda najtežeg zadatka – “denacificiranja” njemačkoga društva..
Termin ”denacifikacija” je bio zamišljen da pokrije trajno uklanjanje vođstva, institucija i kolektivnog osjećanja Nijemaca koji su podržavali Hitlerov režim i održavali nacističku ideologiju tokom rata. Iz tog razloga je vojna uprava, koja je preuzela upravljanje Njemačkom nakon njenog poraza, uvodila posebne zakone i procedure, provjeravala pojedince i institucije i čistila ostatke, u svakodnevnici i društvu, duboko ukorijenjene nacističke ideologije.
Ovaj je proces izvršen manje više uspješno iako neki autori, poput John H. Hertz, tvrde da denacifikacija Njemačke nije urađena dobro. Ne samo zato što nije uspjela da izbaci sve naciste sa pozicija moći u poslijeratnoj Njemačkoj, nego i zato što je otvorila put ponovnoj nacifikaciji dopuštajući rehabilitaciju mnogih Nijemaca koji su blisko podržavali Hitlera.
Proces denacifikacije je bio težak. Baš kao i posao sa svakim drugim društvom koje je podržavalo ideologije koje su vodile u nasilnost i smrt tako mnogo ljudi. Nijemci su se mučili da prihvate stigmatizaciju i suočavanje sa stvarnošću. Tek nakon brojnih javnih suđenja i predočavanja mnogih dokaza i autentičnih informacija o kriminalnosti Reich-a, ljudi su počeli osjećati stid, a osjećaj kolektivne odgovornosti je mogao biti uspostavljen.
Spomenuli smo termin “denacifikacije” jer je najkorisniji s obzirom na potrebe opisa veličine promjena kroz koje je prošlo društvo u Srbiji u godinama nakon Miloševića. Koristimo ga ne naglašavajući koliko je nemoguće čak i kriminalna djela Miloševića i Srbije porediti sa Holokaustom i Hitlerom. Ipak on je koristan za objasniti proces razlaza i obračuna sa prošlošću koristeći primjer poslijeratne Njemačke i nacističke politike te poredeći je sa procesima u poslijeratnoj Srbiji..
Srbija pod Miloševićem je bila podložna ideologiji ravnoj nacizmu. Ona se posebno isticala u beskrupuloznom odnosu prema svojim manjinama i nesrbima uopšte. Bošnjaci/Bosanci i Kosovari Albanci su pretrpili mnogo od strane srpskoga nacizma koji se još uvijek zaklanja iza ublažavajućeg termina srpskoga nacionalizma. To je bio jasan rasizam, uočljivo izražen u Miloševićevim radnjama i njegovoj politici.
Srpsko društvo nikada nije priznalo niti razumjelo posljedice implementacije sprske naci-politike.
Da samo koristimo dokumente usvojene od strane vladajuće Socijalističke partije Srbije i ostalih političkih partija koje su participirale u ratnim zbivanjima, njihovi politički programi obilno svjedoče o paralelama koje se mogu povući između Miloševićeve i nacističke vladavine. Još važnije reći, kriminalne radnje srpske države i njenih snaga – sve strahote, genocidi i kampanje etničkoga čišćenja, torture, brutalna ubistva, protjerivanja i prebijanja, svi koncentracioni logori – liče na ono što su nacisti provodili. Ta su nedjela bila malobrojnija, da, ali su, njima fundamentalni mekanizmi, koji su za cilj imali uništenje “drugih”, isti kao oni koje su koristili “stvarni” nacisti.
Srbija, nakon svega što su njene institucije i ljudi učinili, biva prisiljena na kapitulaciju u porazu njenog pokušaja da uništi kosovske Albance koje je desetljećima držala pod teškom represijom.
Za razliku od poratne Njemačke, nije postojala okupacijska vlast koja je mogla natuknuti zakone i pravila nakon bombardovanja Srbije od strane NATO i konačnog poraza Miloševića. Za zapadne sile na kraju 20.st. nije bilo ispravno uspostaviti potpunu okupaciju zemlje bez obzira koliko su grozni njeni zločini bili. I to nakon dugog oklijevanja da spase bezbrojne živote kada su napokon 1999 god. intervenirali vojno, čime je većina planova o kreiranju etnički čiste srpske države (također znane kao Velika Srbija) okupiranjem dijelova Jugoslavije koji su držani srpskima, osujećen. Desetine hiljada života koje su Srbi oduzeli i bezbrojni drugi zauvijek uništeni, rezultat su njihovih nastojanja.
Srpsko društvo i njegove institucije nikada nije prihvatilo niti razumjelo obim zločina svoje naci-politike. Nedavna ispitivanja javnosti nalaze na primjer da 74% stanovnika Srbije ne zna da se četverogodišnja opsada Sarajeva od strane bosanskih Srba ikada desila. I to iako je to jedna od najdužih opsada nekoga grada u cijeloj ljudskoj historiji.
I to nije samo iznenađujuće nego i očekivano. Kako god, srpski građani su dali plebiscitarnu podršku Miloševiću kad god je bilo potrebno. Sa izuzetkom protesta u 1991 god. i nakon lokalnih izbora 1996/97 god., koji nisu učinili mnogo na njegovom slabljenju, većina građana Srbije je provela 90-e u: šutnji, siromaštvu i pristajanju uz režim.
Srpski rasizam prema nesrbima u Jugoslaviji iz koje je proizašla Miloševićeva neo-nacistička politika, je bio i danas još uvijek jeste, najbolje vidljiv u odnosu Srbije prema kosovskim Albancima.
Časne anti-ratne grupe i borci za ljudska prava, rascjepkani i proganjani usred nacionalističke histerije koja je vladala srpskim javnim prostorom, nisu mogli učiniti puno do li registrovati i pratiti dešavanja. Da nije njih, danas ne bismo imali niti osnovnih saznanja o tadašjim događanjima i obimu zvjerstava počinjenih u srpsko ime. Čak što više, ne bismo uopšte ni znali broj ljudi postradalih i nestalih u ratu. Činjenice o kojima se Srbija nikada legalno nije brinula. Srpski rasizam prema nesrbima u Jugoslaviji (proizašao iz Miloševićeve neo-naci politike) se uvijek najbolje vidjeo na primjeru odnosa prema kosovskim Albancima. Uobičajeni izljevi mržnje prema njima bili su uobičajeni do te mjere da su sumnjivi bili oni koji su se protivili. Najnoviji primjer ove neumoljive mržnje je otvoreno iskazan u vremenu Svjetskog prvenstva u fudbalu kada su dva igrača, albanskog porijekla, “isprovocirali” masovno Srbe sa znakovima u liku orla koje su napravili rukama. To je izazvalo eksploziju govora mržnje usmjerenog prema kosovskim Albancima. Zamišljeno je da Srbi mrze Albance i o njima misle kao o nižoj, podređenoj vrsti i takvo se mišljenje održava kontinuirano kroz cijeli prošli vijek.
Otkako je Srbija anektirala Kosovo 1912 god., područje je proglašeno “svetim” i “srcem srpske države i njenog nacionalnog identiteta”. Ova je nacionalistička mantra, dio narativa stvorenog na kosovskom mitu koji je, kroz historiju, Srbima bio značajan alat u prakticiranju državnog ustroja i vlasti. On je stvorio stogodišnji kontinuitet političkoj eliti koja je hranila sentimente javnosti na lažnoj tvrdnji da je Kosovo nešto prirođeno “naše”, nešto “sveto”, ali u isto vrijeme nešto “nama oduzeto” za šta se mora “vječno boriti i vječno vraćati izgubljeno”.
Odnosi prema kosovskim Albancima, gledani kroz oficijelnu politiku i kasnije kroz masovne zločine izvršene od strane srpskih snaga, pokazuju neumoljivu mržnju prema onima koji su oduvijek bili i biće većinsko stanovništvo Kosova – etničkim Albancima.
Da ne duljimo previše o prošlosti, potrebno je primijetiti da se rasizam prema kosovskim Albancima u srpskom društvu, kao pojava, normalizuje još prije 40 godina, već od Titove smrti. Rasistički jezik i politika usmjereni prema Kosovu i njegovim stanovnicima bili su pristuni još prije dolaska Miloševića na vlast.
Isina je da je Milošević izgubio izbore 2000 god., ali je pobijedio na duge staze ostavljajući u zadužbinu svoju politiku mnogim pristalicama u srpskome društvu.
Odgovornost za to nose: srpski intelektualci, vojska, mediji, politička i religiozna elita. Svi su oni lako kolaborirali u poslu širenja mržnje među Srbima pripremajući ih za prihvatanje i izvođenje nasilja i represije. U vremenu permanentne krize i raspada komunističke partije nakon Titove smrti, činlo se da bi se cijela Srbija mogla ujediniti u opšte prihvaćenom mišljenju da su Kosovo i kosovski Albanci njena najveća prijetnja.
Naravno, bilo je i u Srpskoj komunističkoj partiji onih koji su takvo ponašanje uzimali za otklon od “revolucionarnog nasljeđa” ili jednostavno oglašavali ga pogrješnim i nehumanim. Ali bili su u manjini, potpuno nadvladani rasističkom produkcijom istine u srpskome društvu. Srpska javnost je bila uporno hranjena rasističkom retorikom koja se opravdavala strahom od kosovskih Albanaca i neophodnošću da se zaštiti od njih.
I nije čudo da je Milošević, bez mnogo otpora unutar društva, uveo policijsku državu u Kosovo početkom 90-tih godina prošlog vijeka te započeo okrutnu deceniju progona kosovskih Albanaca.
Sa desnom rukom na zapadnom frontu, uz pomoć bosanskih Srba, pokušavao je Milošević uništiti Bošnjake i u tome je uvelike uspio. Rat u Bosni je završio mirom u Dayton-u koji je podijelio Bosnu ostavljajući je u svojoj nefunkcionalnosti sa predominantno srpskim entitetom koji je danas epicentar rasizma i šovinizma kojim bi i Milošević ostao zapanjen.
Gledajući na jug, Milošević je diskretno počeo uništavati Kosovo i njegove ljude, tjerajući stotine hiljada da napuste svoja ognjišta, ubijajući hiljade u toku ovoga procesa. Da nije bilo NATO intervencije 1999 god. Kosovo bi danas ličilo na istočnu Bosnu, očiščeno od svih nesrba. Intervencija je zaustavila Miloševića i on je zbačen sa vlasti u tzv. “Revoluciji 5.oktobra” 2000 god. Istina je u stvari da je on tijesno izgubio izbore i da je pobijedio na duge staze ostavljajuci u amanet svoju politiku svojim sljedbenicima u srpskom društvu. Više od 1,8 miliona ljudi je još uvijek glasalo za njega 2000 god.
Srbija, ko god njome da je vladao, nikada nije ni pomišljala da odustane od Kosova – nastavila je podgrijavati lažne mitove kod svog naroda o tome da ima božansko pravo na njega.
Neposredno nakon Miloševićevog gubitka vlasti od bizarne koalicije sastavljene od nacionalističkih i demokratskih partija, novi predsjednik, Vojislav Koštunica, tvrdokorni nacionalist, obznanjuje da neće biti nikakvog suđenja Miloševićevoj partiji i njegovim visoko rangiranim zvaničnicima. Čak se suprotstavio i saradnji sa Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTZ), koji je već uveliko bio u funkciji te očekivao da se optuženi suoče sa licem pravde.
Ova proklamacija izvršena neposredno nakon preuzimanja vlasti od strane novog predsjednika, zaustavlja svaki pokušaj da se eliminišu Miloševićevi ljudi iz najvažnijih institucija. Na drugoj strani isti su ostali vitalnim dijelovima Miloševićevog aparata moći – administracije državne sigurnosti, vojske i policije. Oni su prikrivali svoje tragove i uništavali dokaze vlastitith zlodjela. Da nije bilo Zorana Đinđića, njegove vlade i njegove lične odlučnosti da uhapsi i isporuči Miloševića Međunarodnom sudu za Jugoslaviju, ovaj bi vjerovatno proveo ostatak života kao slobodan čovjek.
Oficijelna politika prema Kosovu nakon Miloševića nije bila posebno drugačija od bilo koje mutacije koju je proživljavala tokom prethodne četiri decenije. Đinđić je zagovarao “kompromisno rješenje” za Kosovo prije “internacionalnog prisustva” UN misije na Kosovu (UNMIK) i NATO snaga na Kosovu (KFOR) koji su počeli izvoditi svoje legalne ovlasti na novoformiranim kosovskim institucijama. Čak je i on želio “internacionalizirati” pitanje Kosova prije nego bude prekasno. Srbija, pod svim svojim vladaocima, nikada nije planirala odustati od Kosova uporno sve dublje cementirajući svoj lažljivi narativ u svijesti svojih ljudi kojima je govoreno da imaju božansko pravo na Kosovo.
Treba reći da je samo, dvije godine, u toku Đinđićeve vlasti, srpska javnost mogla čuti nefilitrirane istine o ratovima i zvjerstvima koje su vršili Miloševičevi ljudi. I tih dvije godine izgledaju kao daleki san o Srbiji kakva je ona mogla da bude. Tokom toga vremena, javna diskusija o masovnim zločinima i genocidima, baš kao i otkrivanje sve većeg broja masovnih grobnica sa tijelima kosovskih civila, postale su crvena krpa pred očima Đinđićevih protivnika. Histerija protiv njega, vođena iz centara moći – nereformisane Službe državne bezbjednosti i predsjedništva na čelu sa Koštunicom.
2003 god. ubijen je Đinđić, snajperom u sred bijela dana. Postao je posljednja žrtva ratova 90-ih i sve se počelo vraćati u “normalu”. Iako je srpska vlada usvojila Zakon o lustraciji zamišljen da onemogući Miloševićevim kadrovima da zauzimaju javne položaje, ovaj se zakon nikada nije primjenjivao. Opozicija zakonu je bila previše jaka, a sa još uvijek uticajnom mafijom i ratnim kriminalcima koji su uporno jurišali na vlast, bilo je nemoguće primijeniti zakon tako da ih se spriječi u tome.
Pod takvim pritiskom i sa pregrupisanim nacionalistima koji su politički podržavali njegove buduće ubice, Đinđiću je bilo nemoguće vladati. Gledajući iz današnjeg ugla, možemo biti srećni da je stigao učiniti onoliko koliko jeste.
Dok su “demokratske” snage Srbije koketirale sa duboko ukorijenjenim rasističkim jezikom i politikom zarad političke dobiti, Miloševićevi nasljednici su se pregrupisali i ponovo osvojili legitimitet u narodu.
Đinđićevi nasljednici, barem većina njih, nikada više nisu spomenuli Zakon o lustraciji. I pri tome nisu se ustezali da istaknu i svoje vlastite nacionalne političke narative koji su, u slučaju Kosova, imali potpun kontinuitet sa Miloševićem. Najgori među Srbima, oni koji su pozivali na ubijanje djece i civila i koji su prkosno branili genocidne akcije Srbije u Bosni i na Kosovu, još jednom su postali respektabilne političke figure. Neki i državni službenici sa visokim pozicijama.
Dok su “demokratske” snage Srbije koketirale sa duboko ukorijenjenim rasističkim jezikom i politikom zarad političke dobiti, Miloševićevi nasljednici su se pregrupisali i ponovo osvojili legitimitet u široj publici. Uz pomoć Vojislava Koštunice, premijera u dva mandata, ponovo su počeli popunjavati javne položaje negirajući srpske zločine. Jezik, ponašanje i javno obraćanje ljudima, koje smo već uzeli za prošlost iz vremena Miloševića, postali su normalni.
To nije prošlo potpuno bez otpora. Dijelovi srpskoga društva i neke političke partije pokušale su ponuditi alternativnu politiku koja bi promovirala istinu i pomirbu u regiji. Bili su na žalost neuspješni. Poput Đinđića, susretali su se sa opstrukcijom od strane najviših instanci u zemlji i doslovno od svih institucija koje su prikrivale i lažirale proslost dozvoljavajući Miloševićevim nasljednicima otvoren pristup budućnosti. Srpskim Ustavom iz 2006 god. postalo je bolno jasno da je sat okrenut unatrag i da se Srbija nije obračunala sa svojim nakanama na Kosovu.
Posljednji ekser u sanduk i mogućnost da Srbija postane denacifikovano društvo bilo je “historijsko izmirenje” između Đinđićevih i Miloševićevih pristaša u 2008 god.
U međuvremenu, niko se nije usuđivao konfrontirati poznate ratnike iz 90-ih godina – radikale Vojislava Šešelja ili njihove pristaše u inteligenciji ili medijima. Ponovo su postali najglasniji u društvu sa ponovo osvojenim poštovanjem i rastućom podrškom. Posljednji ekser u sanduk i mogućnost da Srbija postane denacifikovano društvo bilo je “historijsko izmirenje” između Đinđićevih i Miloševićevih pristaša u 2008 god.
Proklamirali su nacionalnu pomirbu među dvije struje nastale iza smrti Miloševića i Đinđića. U to vrijeme je postalo normalno vidjeti Miloševićevog glasnogovornika Ivicu Dačića, danas ministra vanjskih poslova Srbije i bivšeg premijera, kao i ostale iz Miloševićeve garde kako slobodno promovišu sebe.
Čak su i Šešeljevi radikali prihvaćeni i normalizovani. Veličanje ratnih kriminalaca je nastavljeno i oni ponovo postaju nacionalni heroji, baš kao u vremenu 90-ih. Predsjednici Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, desna i lijeva ruka ratnog kriminalca Vojislava Šešelja, polako postaju europeizirani iako nikada nisu ni pomislili da se pokaju za rasizam iz doba ratova i program politički koji ih je učinio onim što jesu i zarad koga su mnogi ljudi izgubili živote.
Sve se ovo desilo prije deset godina. Kosovo je oglasilo nezavisnost od Srbije postajući nezavisna država – ali uvijek sa utegom o zglavku koji ga pokušava povući u ambis. Srpskom političkom elitom.
Danas Srbijom vladaju Miloševićevi najbliži saveznici koji su percepciju naroda učinili onim što nisu. Internacionalna zajednica, tačnije EU i USA nisu bili od velike pomoći Srbiji u obračunu sa Milošević-izmom. Na drugoj strani, podržali su lažnu tranziciju Miloševićevih lakeja u proeuropske političare i tek sad uviđaju nepredvidive posljedice davanja slobode srpskim nacionalistima da bijesno jašu za njihovim leđima. Posebno u posljednjim događajima u Republici srpskoj u Bosni i tekućem dijalogu između Srbije i Kosova.
Ono što veže opoziciju i vladu – baš kao što je bio slučaj sa Miloševićem i njegovom opozicijom – je kolonijalni, u biti rasistički odnos prema Kosovu.
U stvari, mnoge od opozicionih partija u Srbiji danas su ekstremnije od Vučića kada se radi o Kosovu. Predlaže se “zamrznut konflikt” ili se otvoreno zalaže za diobu i preseljenje stanovništva što je nečuveno u 21.stoljeću.
Ova iluzorna stvarnost u kojoj očigledno žive, poput mnogih prije njih, pogoduje samo ličnim političkim interesima jer ih drži relevantnima kod publike zatrovane mržnjom prema Kosovarima i svima ostalima koji “prijete” srpskim interesima što su u biti svi osim Rusije.
Stvoritelji ove uvrnute javne psihe – srpski mediji, obrazovne institucije, inteligencija – skoro bez izuzetka potiču gangrenu mržnje prema nesrbima i u isto vrijeme podržavaju negiranje odgovornosti Srbije za ratne zločine u ratovima 90-ih. Da nema hrabrih srpskih civilnih organizacija, boraca za ljudska prava i nekoliko medijskih podhvata koji su svi još uvijek karakterisani izdajnicima i uglavnom ignorisani od većine javnosti u Srbiji, ne bi bilo nikoga u Srbiji da svjedoči o otrovu poznate stare politike.
Denacifikacija poslije Miloševića je promašen projekat jer Srbi nisu ni pokušali da se oslobode njegova otrova. Na drugoj strani, duboko ukorijenjena mržnja i netolerancija, pomiješana sa neostvarenim snovima ostvarenja Miloševićevih političkih ciljeva – svi Srbi u jednoj državi na račun sviju drugih – još uvijek su dominantno prisutni u društvu.
Ništa nije poduzeto da se suoči sa vlastitom odgovornošću za smrt tako mnogo djece i destrukcije tolikih familija.
Poslije poraza u Drugom svjetskom ratu Njemačka je poduzela ozbiljan i temeljit proces uklanjanja iz vlasti i javnosti onih koji su vodili ili pomagali Reich. Javnosti je onemogućeno da iskazuje bilo kakvu simpatiju, da ne pominjemo ponos, prema onima koji su nađeni krivima za nedjela. To je razlog zašto je Njemačka danas u poziciji da vodi EU i bude ponovo poštovano, otvoreno i prosperitetno demokratsko društvo. To i pored toga što je duhovi vlastite prošlosti još uvijek proganjaju.
Doslovno ništa nije poduzeto da se suoči sa vlastitom odgovornošću. Odbijanje Srbije da se suoči sa vlastitom prošlosti i njena ustrajnost u otporu normalizaciji, vuče cijelo društvo prema dnu.
Ovo su bile najuočljivije razlike između poslijeratne Srbije i poslijeratne Njemačke – potonju su nastavili voditi antifašisti koji su se borili protiv Hitlera, dok su Srbiju vodili i danas vode ljudi koji su se politički rodili u ratovima 90-ih u Miloševićevoj političkoj kanalizaciji. Svjedoci smo potpunoj rehabilitaciji Miloševićevog kadra i sljedbenika. Mržnji i rasizmu koji Srbi gaje prema onima koji nisu kao oni i njihovoj nadi, kako predsjednik Srbije kaže, da će možda jednog dana doći vrijeme “historijskih okolnosti” u kojima će vratiti ono što je njihovo.
Smrtonosan trend zapažen u Republici srpskoj – koja se prema mnogim izvještajima naoružava uz pomoć Srbije i Rusije – u dodatku sa sve većim tenzijama oko sjevera Kosova i razgovora o razmjeni teritorija, može biti prvi poticaj ponovnom paljenju vatre u regionu.
Zbog toga bi oni koji su raskrstili sa Miloševićevom politikom trebali spriječiti sve ideje o podjeli Kosova. Srpske vođe bi trebale biti odlučno natjerane da prestanu širiti ideje o podjeli te priznaju nezavisnost Kosova i raskrste sa Miloševićevom politikom u regionu. Isto vrijedi i za Bosnu u kojoj Republika srpska otvoreno radi na destrukciji zemlje.
Ne tako davno, Srbija je bila agresor koji je koristio smrtonosnu silu za uništenje Jugoslavije sa ciljem ostvarenja nacionalnog projekta i crtanja linija po etničkim granicama. I pored toga što je izgubila svaki od ratova 90-ih uspjela je Srbija da razdvoji ljude i naglasi etničke granice uz izvođenje genocida i etničkog čišćenja u regionu. Bilo ko ko misli da se Srbija ne bi usudila započeti novi ciklus konflikta koji bi završio u novom ratu, trebao bi samo pažljivije pogledati ko vlada Srbijom danas.
Isti ljudi su pokušali ovo već jednom i oni se održavaju na vlasti obećanjima da će to učiniti ponovo ako se zato ukaže prilika. Oni obećavaju da će doći vrijeme plaćanja računa za “sve što nam je pokradeno”, baš kao što je Milošević obećavao reći.
Nikad nije bilo važnije govoriti o posljedicama srpske agresije u prošlosti. Današnja situacija neodoljivo podsjeća na vrijeme Miloševićevog govora u Gazimestanu 1989 god.
Kosovo je, kao i uvijek, prva stavka na listi, ali krajnji cilj Srbije nije bio da inkorporira cijelo Kosovo u svoje granice nego da kreira proto-državicu u samom Kosovu, nalik na Republiku srpsku. Identitet te državice bi bio uvijek ugrožen dok na kraju ne bi pristao uz Srbiju stvarajući Veću Srbiju – neispunjen san svih srpskih političara koji su trenutno na vlasti i koji su izgradili svoj imidž na ovom đavoljem obećanju.
Ovo je i razlog zašto je, više nego ikad do sad, potrebno govoriti o posljedicama agresija Srbije u prošlosti. Trenutna situacija uveliko podsjeća na vrijeme kada je Milošević zauzeo scenu na Gazimestanu i objavio da “ni oružani konflikt nije isključen” u odbrani srpskih interesa.
Posebno je važno prizvati u sjećanje ovaj govor danas imajući u vidu “historijski govor” koji je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nedavno održao posjetivši Kosovo. Umjesto da osudi srpsku politiku 90-ih godina prošlog vijeka i naglasi potrebu izmirenja, on je pohvalio Miloševića nazvavši ga “velikim srpskim liderom”. Time je legitimirao svoju vlastitu neo-nacističku politiku.
Poruka je posebno bolno odjeknula na Kosovu koje je, pored Bosne, najviše patilo od ruka “balkanskog kasapina”. Vučić se svojim govorom vezao za političke aspiracije Miloševića koje je on proklamirao u svome govoru na Gazimestanu skoro prije trideset godina. Time je pokazao da se, uprkos nadama Zapada, nije za dlaku promijenio u ulozi jednog od Miloševićevih najvrjednijih ratnika.
Ovo je jasno još od početka Vučićeve vladavine. Nije imao u biti nikakav plan da normalizira odnose. Na drugoj strani igrao je svoju uigranu dvostruku igru govoreći bilo šta da udobrovolji Zapad, u isto vrijeme potpirujući Miloševićeve aspiracije kod kuće.
Kako je upozoravano mnogo puta u posljednjih šest godina, sa Vučićem u vlasti, sa obnovljenom podrškom i ojačanom reputacijom, on može predstavljati veći problem od Miloševića u 90-im godinama. Vrijeme je isteklo onima koji su mogli ostvariti uticaj na srpskog predsjednika u smislu moderiranja retorike podjela koja je nekad mnoge odvela u rat. Njegov govor na Kosovu pokazuje da se prošlost može ponoviti.
Devetnaest je godina prošlo otkako je Srbija izgubila autoritet i kontrolu nad Kosovom. To je bio neophodan preduslov Kosovarima da počnu ponovo graditi društvo iz pepela rata. Svi trebamo podržati Kosovo da se ono izgradi u demokratsko, multikulturno društvo pravde unutar jedinstvenih internacionalno priznatih granica kao isto takva internacionalno priznata država.
Nakon svega što su preživjeli u prethodnim dekadama, stanovnici Kosova bi napokon trebali biti ostavljeni na miru bez da ih se naknadno uznemiruje od strane njihovih prijašnjih ugnjetavača. Iako ništa ne može ublažiti patnje preživjelih niti vratiti u život umrle, Srbija bi trebala na samom kraju, napokon ostaviti ove ljude na miru bez patološke potrebe da se miješa u njihov život. To ne bi koristilo samo Kosovarima nego bi bio originalna poruka da se stvari u Srbiji napokon kreću na bolje.
Iz aktualne političke klime u Srbiji da se zaključiti da su šanse male, ali ipak za nadati se da će, ako ne svojom vlastitom voljom, onda pod pritiskom internacionalne zajednice, Srbija povući svoju šapu sa Kosova i pokrenuti se u bolju budućnost daleko od bitaka koje je nepovratno izgubila.
ABOUT THE AUTHOR
Milos Ciric is a Serbian politologist, educator, writer, media and human rights activist. He holds a BA in international relations from University of Belgrade, an MA in Cultural policy from the University of Arts, Belgrade and Lumière University Lyon 2, France, and an MA in Media studies from The New School University, New York.
Source: http://kosovotwopointzero.com