Nihad Filipović
Na um pade mi jutros Dara Sekulić. Od nje krenuh, te ovo poslagah –
Dara Sekulić – u pjesmi Abdesthana, napisa:
“Čista lica pred ljude i Boga,
Čistih ruku,
pred lice brata svoga”.
Muhamed Hevai, stoljećima prije, u pjesmi Hodte nam na viru, napisa:
“Isti otac, ista mati,
to nam prvo valja znati
jer ćemo se poslije klati.
Hodte nam na viru”.
A Matija Bećeković u poemi “Ćeraćemo se još”, napisa:
“Na mladima ćeranje ostaje”.
I poruči:
“Ćeraćemo se još”.
Od to troje gore, Dara i Matija su, valjda, isti narodni korpus. I sa dodirnim su biografskim tačkama (Sekulićeva je ratno siroče, a Bećkoviću je izgubio oca i četir strica u Drugom svjetskom ratu). Dvoje pisaca, dva viđenja i kazivanja. Između ova dva literalna pola, između ovih percepcija našeg odnosa, leži sva dubina naše tragične prošlosti i neizvjesne budućnosti. Između ovih polova sjede neki novi djedovi sa unucima na krilu, između se dešavaju neke nove božićne i novogodišnje predstave Djeda božićnjaka i Djeda mraza koji ne mare jedan za drugoga i ne priznaju se. Između je zapravo sav naš život, frustracije i traume koje nas kolektivno prate i sitne radosti, koje nas, navikle na malo i na neočekivati puno, čine sretnim i beskrajno optimističnim.
A onda nahrupi neko Novo vrijeme u kojem nanovo ožive stare strasti, vrijeme u kojemu jučerašnja djeca ponavljaju prošlost svojih roditelja, prenesenu s koljena na koljeno, naučenu u školi, iščitavanu u literaturi, studiranu na ćerološkim univerzitetima.
E pa, sve je do ljudi i njihovog izbora. Baška ti šupljaci ne valjaju političari, ovi oni. Do vas je braćo Srbi, odlučite se – jal Darin, jal Matijin put; jal dalje, falsifikatima ili historijskim istinama.
Birajte.
Bošnjaci su izabrali put i to jasno pokazali na mnoge načine. To ne vide samo oni koji neće da vide.
No od vašeg izbora zavisi šta je na ispred vas (nas) na putu – Hevaieva ispružene ruka ili novo klanje (sukobi, ratovi).
Pa odlučite se. Izaberite.
A Bošnjak je saburli. More čekati, pa koliko god bude trebalo.