Zamjenik šefa specijalne misije za nadgledanje sukoba u Ukrajini, Organizacije za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE), Alexander Hug (drugi s lijeva) reaguje gledajući svoga kolegu kako proučava dokument tokom susreta sa separatistima u Donjecku, 30.jula 2014 god. (Bulent Kilic/Foreign Policy/Getty Images)
Piše: Amy Mackinnon
Oktobar 25, 2018
Preveo: Sanjin Salahović
Zamjenik šefa Posmatračke misije OSCE u Ukrajini opisuje izazove i frustracije u poslu nadgledanja i praćenja sukoba.
?
Otkako je, prije više od četiri godine, počeo konflikt između Ukrajine i od Rusije podržanih pobunjenika, Alexander Hug ima istaknutu ulogu u ovom zaboravljenom ratu. U konfliktu prepunom lažnih vijesti i dezinformacija Hug vodi jedinu nezavisnu internacionalnu misiju nadgledanja za OSCE (Organizacija za europsku sigurnost i saradnju). Civilna misija nadgledanja ima oko 700 promatrača u Ukrajini. Oni sedmično dokumentuju hiljade nasilnih kršenja prekida vatre iz ugovora u Minsk-u napravljenom sa ciljem stvaranja uvjeta za okončanje rata.
Tokom zadnje posjete New York-u Hug se susreo sa predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova. Opisao je izazove svoga posla u Ukrajini te frustracije svjedočenja konfliktu koji bi se lako mogao riješiti kada bi konfliktirajuće strane pokazale volju.
Foreign Policy: Kako običavate reći, vi ste promatrač, a ne sudija u konfliktu. Koliko je takva uloga zahtjevna?
Alexander Hug: Susrećemo se sa emocionalnim poteškoćama. Osjećamo očekivanja na terenu, posebno od onih koji nisu direktno umiješani. Od civila, Ukrajinaca, na obe strane konflikta i linije fronta. Tamo nema drugih internacionalnih organizacija osim nas. Ti ljudi nas mogu vidjeti kako dolazimo sa svojim knjižicama, zapisujemo, snimamo nakon eksplozija. Prebrojavamo mrtve, pravimo zabilješke i odlazimo. I to se tako nastavlja u nedogled. I naravno hoće da znaju krivce. Normalna ljudska reakcija.
Osnovni je problem odsustva odgovornosti. U drugim konfliktima imate vojnu komisiju ili zajedničku vojnu komisiju gdje umiješane strane pokušavaju da istraže, steknu uvid u kršenje prekida vatre ili mirovnog sporazuma. To ovdje ne postoji. Samo ove godine ustanovili smo 190 civilnih žrtava i preko 200.000 kršenja prekida vatre.
FP: Koji je zvanični stav OSCE o ruskoj umiješanosti u konfliktu u istočnoj Ukrajini?
AH: Ako pitate šta su naša iskustva sa terena… vidjeli smo konvoje koji napuštaju ili dolaze u Ukrajinu, prljavim putevima u pola noći, na područjima na kojima zvanično nema prelaska granice. U slučaju jednog pograničnog područja, kojeg smo i ozvaničili, a pokazali smo i snimke. Primijetili smo posebne vrste oružja koje smo opisali u detalje, uključujući opremu za elektronsko ratovanje. Razgovarali smo sa zarobljenima od strane ukrajinske armije i oni svjedoče da su pripadnici ruske armije koji su na smjeni u Ukrajini. Vidjeli smo ljude sa oznakama Armije ruske federacije, ali takve jakne možete kupiti svugdje. Vidjeli smo i oznake: Njemačke, Španije i drugih, pored ruskih.
FP: Da li sve strane polažu mine?
AH: Da, čak najnovije. Nije samo u pitanju stara oprema koju možemo registrovati ovdje. To se vidi u našim raportima. Jasno opisujemo da se radi o novim stvarima koje nisu viđene prije.
FP: Koliko će teško biti ukloniti mine? Da li ljudi na obe strane bilježe gdje se one nalaze?
AH: Položene mine je teško otkrivati. Biće teško uprkos njihovim obavezama da crtaju mape i bilježe mjesta na koja ih polažu. Realnost je da je vrlo teško voditi evidenciju, posebno kada se one polažu pod vatrom. A vrijeme, čak i sa mapama, kada se topi snijeg, voda teče, sve to naknadno pomjera mine.
FP: Šta vas najviše frustrira?
AH: Najveća frustracije je to da mi znamo, ja znam i oni koji prate naše izvještaje znaju da ovaj konflikt može biti okončan u jednom satu ako se donese politička odluka. Mi smo to i pokazali. U sporazumu iz Minsk-a strane su se dogovorile o prekidu vatre na prvi dan školske godine koja, u ovom dijelu svijeta, počinje 1. septembra. Preko noći su prestala borbena dejstva i ekscesi su reducirani na manje od par desetaka.
FP: Znači, može se kad se hoće?
AH: Bez problema. I ne samo na malom, lokalnom prostoru. Radi se o 500 km dugoj liniji fronta što pokazuje da su obe strane stoprocentno pod kontrolom. I da tome nema kraja. Jeste, zbilja frustrirajuće kad se zna da je moguće. Vidio sam druge konflikte gdje imate drugačiju dinamiku – grupnu, etničku, religioznu… Ovdje to nije slučaj. Ne morate miriti ljude od sela do sela. Ovo je čisto politički sukob i ista takva odluka je neophodna njegovom rješenju. Skoro 40.000 ukrajinaca prelazi granice sukoba skoro na dnevnoj bazi. Morate se potruditi da nađete primjere gdje se civili tako odnose prema linijama fronta.
FP: Mislite da je to rješivo s obzirom na neprijateljstvo kod ljudi?
AH: Pa, četiri i pol godine nasilja traži po sebi kompromise. Pravda treba biti zadovoljena prema onima koji su izgubili svoje voljene i onima čija je imovina uništena ili oduzeta. Ne mislim da smo još na stadiju u kome se grupe suprotstavljaju jedna drugoj. I to se može desiti ukoliko sve ovo ode predaleko. Pogledajte na primjer dijete koje živi u Donetsk-u ili Avdiivka-i preko linije. Ako je to dijete bilo petogodišnjak tamo 2014 god., danas je desetogodišnjak sa životom u kome nije iskusilo ništa izuzev rata. I glava mu je puna propagande. Ono ne zna ništa o vremenu prije rata. Dodajte još pet godina, ako se ovo nastavi i dijete će biti petnaestogodišnjak i uskoro odrasla osoba koja nema nikakve veze sa životom prije sukoba. I to postaje generacijski problem. Što bi se trebalo preduprijediti, naravno.
FP: Šta vam je najteže iskustvo?
AH: Svaki ubijen ili ranjen civil. Posebno djeca. To mi je teško prihvatiti jer znam da je ovo sve bespotrebno i da se može zaustaviti. Oni nisu ti koji su uzeli oružje i počeli mrziti jedni druge. Civili mi uvijek govore, na bilo kojoj strani, da to nije njihov konflikt. Da ne razumiju zašto se to sve nastavlja. I svi žele da se sukob okonča. Jasno mi ukazuju da to nije njihov rat i konflikt.