Loading...
EsejiFilosofijaKulturaProza

“Naše zlo dolazi iz daleka”

Ilustracija: Sociologie de l'intégration

Preveo i prepričao: Erman Jakupi

Islamski terorizam sa stanovišta jednog radikalnog lijevičara

“Naše zlo dolazi iz daleka” je naslov jedne knjižice od francuskog filozofa i radikalnog ljevičara Alain Badiou-a u kojoj se tretira problem islamskog terorizma. Radi se u stvari o jednom predavanju koje je Badiou održao 23.novembra 2015-te godine u opštinskom teatru Aubervilliers-a; samo deset dana nakon masakra u lokalu Bataklan. S obzirom na tako malu vremensku distancu između Badiou-ovog predavanja i tragičnih pariških zbivanja bilo bi za očekavati jedan diskurs vođen negativnim emocijama prema autorima atentata, njihovoj religiji ili njihovom svetom spisu. Znano je da je postalo skoro intelektualna moda tražiti korjene islamskog terorizma u nekim ratobornim kuranskim surama. Ništa od toga nije prisutno u Badiou-ovom izlaganju. “Razmatrati ću ovo masovno ubistvo (tj.islamske atentate), kaže filozof, kao jedan od mnogobrojnih simptoma jedne teške bolesti aktuelnog savremenog svijeta u njegovoj cijelini …”(Alain Badiou.”Il nostro male viene da più lontano”, str.XVI Giulio Einaudi editore)

Osnovna karakteristika savremenog svijeta je kapitalistička globalizacija i apsolutna prevlast neoliberističke ideologije. Dok neoliberizam na ideološkom planu opravdava demoliranje skoro svih socijalnih institucija nekadašnjeg (ruzveltovskog)asistencijalnog kapitalizma, dotle globalni kapitalizam, čiji su protagonisti moćne transnacionalne tvrtke, napreduje primjenjujući nove imperijalne taktike osvajanja svijeta i tržišta. Umjesto direktnog administrativnog upravljanja jednom teritorijom, što je bio slučaj klasičnog kolonijalizma, vrši se destabilizacija istih jednostavnim demoliranjem državnih institucija tog teritorija. Umjesto uništenih država ne stavlja se konkretno ništa: pokoji labilni ugovor među manjinama, religijama ili naoružanim bandama. To su zone u kojima transnacionalne tvrtke u totalnom odsustvu države neometano pljačkaju resurse koji su u normalnim državama zaštićeni. Ovu imperijalnu strategiju Badiou naziva zonizacija. Izgleda kao da perverzni prosperitet neokolonijalnih politika zavisi od haosa kojeg same stvaraju u nekim zonama.
Savremeni svijet je, nastavlja Badiou, jedna planetarna oligarhija koju predstavlja 10% svjetske populacije kaja drži u posjedu 86% svjetskog bogatstva. Ako su u ciničoj filozofiji globalnog svijeta vrijedni ljudskog dostojanstva samo oni koji proizvode i konzumiraju, (po logici kapitala to su jedina dva načina ljudskog postojanja) onda u svijetu postoji skoro dvije milijarde ljudi koji ne vrijede ili ne znače ništa jer nisu u mogućnosti niti da prodaju svoju radnu snagu niti da budu potrošaći. Bilo bi dovoljno smanjiti sedmično radno vrijeme na dvadeset sati da bi se ovoj nezaposlenoj masi ljudi omogućilo da imaju posao. Ali to se ne čini jer bi bilo protiv logike profita: jedine logike koju globalni kapitalizam priznaje.
Za ovakav globalni socijalni kontekst karakteristične su tri tipa subjektivnosti: zapadna subjektivnost, subjektivnost koja žudi za zapadom, i nihilisitčka subjektivnost.

Zapadna subjektivnost koincidira sa mentalitetom zapadnog srednjeg sloja. Taj je mentalitet protivurječan. Sa jedne strane, zapadnjaci su zadovoljni sa samim sobom i ovo samopoštovanje proizlazi prema Badiou-u iz neke vrste istorijske arogantnosti:sve donedavno zapadnjaci su bili gospodari svijeta. S druge strane, zapadni srednji sloj živi u stalnom strahu od osiromašenja s obzirom na rastuću proždrljivost zapadne oligarhije .
Siromašni cijelog svijeta, nastavlja Badiou, su neprestano izloženi putem medija spektaklu zapadnog blagostanja i arogantnosti; što u njima izazivu gorčinu i izfrustriranost, jednu klasičnu mješavinu žudnje i revolta. Iz redova ovih ogorčenih ii revoltiranih regrutiraju se pripadnici druga dva tipa subjektivnosti prisutna u savremenom svijetu: subjekt koji žudi za zapadom najčešće emigrira da bi učestvovao u zapadnom blagostanju, dok nihilistički subjekt, kao u klasičnom psihoanalitičkom scenariju iracionalnog obrata, ne želeći da prizna sopstvenu žudnju za zapadom postaje njegov otvoreni neprijatelj. Ili kao što kaže filozof:”Radi se o nihilizmu onog čovjeka koji vidi da njegov život ima uticaj ravan nuli. Izgleda da se taj nihilizam konstituira protiv žudnje za zapadom ali samo zato što je ta žudnja za zapadom skrivena u njemu kao fantazma”. (Idem str.40)
Ovdje dolazimo do centralne Badiou-ove teze o Deash-u i islamskom terorizmu kao fašizmu koji je nodvojiv od struktura globalnog kapitalizma, šta više taj fašizam je njegova subjektivna perverzija:
“Što se tiče njegove forme ovaj fašizam može biti definisan kao pulsacija smrti koja se artikuliše u jednoj identitetskoj retorici. Religija je posve mogući element te artikulacije:kao što je to bio katolicizam u španskom fašizmu za vrijeme civilnog rata, tako je to danas islam na bliskom istoku, naročito tamo gdje je imperijalna zonizacija uništila državu…Konkretna forma ovih fašizama je uvijek logika bande, gangsterskog kriminala, sa osvajanjem i branjenjem teritorija na kojima se posjeduje poslovni monopol…Kao što je nihilistička želja drugo lice žudnje za zapadom tako su i destabilizirane zone u kojima prosperira nihilistička subjektivnost povezane sa svjetskim tržištem, tj. sa konkretnom realnošću zapada. Svi znaju da tvrtke, poznata zapadna klijentela i vlada Saudijske arabije neprestano pregovaraju sa fašističkim bandama koji kontrolišu zonizirane teritorije bliskog istoka…”(Idem str.46)

Deash uspjeva indoktrinirati mlade marginalizovane osobe od dvadeset do trideset godine nudeći im ideologiju u kojoj su na perverzan način pomireni islamski samoubilački heroizam i zapadnjačka korupcija putem materijalnih dobara. U odluci ovih mladih ljudi da se stave u službu deash- a odlučujuću ulogu imaju frustracije tipične za mlade koji žive na marginama jednog društva. Manje je značajna činjenica da su muslimani jer su ovi mladi ljudi prevashodno fašisti. U njihovom slučaju radi se o fašizmu koji se islamizirao a ne o islamu koji fašistizira.
(Ostavljam vama samima da protumačite ovu posljednju misao francuskog filozofa. Po meni tvrditi da islam nije religija koja fašistizira ne znači samo osloboditi islam od optužbi za ratobornost i fanatizam nego i priznati mogućnost dijalogiziranja s njim, tj.priznati ga kao ravnopravnog partnera u riješavanju svih urgentnih problema koji opterećuju naš nesretni svijet.)
Na kraju u maniru istinskog radikalnog lijevičara Badiou tvrdi da svi problemi savremenog svijeta proizlaze iz istorijskog kraha komunizma koji je uspjevao držati na uzdi opscenu kapitalističku grabežljivost. Odsustvo jedne progresivne politike koja transcendira razuzdanu logiku kapitalističkog imperijalizma omogućuje, tvrdi filozof, cvjetanje fašizma, razbojništva i religioznih halucinacija.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »