(Ilustracija: Middle Finger Prints, Hamajamprints, etsy.com)
Piše: Nihad Filipović
Narode. Pažljivo prateći političku i općedruštvenu situaciju u Bosni svih ovih godina i nemoć naše tranzicijske elite da sa riječi pređu na djela i stvarno tom narodu i državi konačno otvore vrata svijetlije budućnosti, došao sam do čvrstog uvjerenja: za sve su krive žene. Zaboravite radničku klasu i sindikate, zaboravite studente i varljivu nadu u mlade koji će biti pametniji od nas, zaboravite građansku neposlušnost, ulične demonstracije, proteste, revolucije; sve to zaboravite. Sve je to na brdovitom Balkanu već isprobano i sve je uvijek završavalo pendrekom u muškoj ruci, pa – “Ajojjj… Nemoj, nemoj po glavi druže plavi”. Nego narode, ono što u nas nikada nije isprobano jeste pendrek u ženskoj ruci. “Kako? Đe ba ide pendrek u ženske ruke“, već vas čujem kako se mrštite i u čuđenju pitate. E pa ide, ide. Evo kako.
Je li u nas fali žena u svim sferama i aspektima društvene organizije? Fali. Žena nema na mjestima gdje se odlučuje. Nema na ključnim pozicijama, od sporta do privrede, od privrede preko državne uprave do politike. Svugdje fali žena. Pa i kada uspiju izvući se iz kuće i naći posao, u pravilu, slabije su plaćene od muškaraca. Tako žena ostaje ekonomski, pa onda i u svakom smislu ovisna od muškarca. A ne bi trebalo da je tako. Jer u društvu, svugdje je kamara muškaraca na jedno žensko. Kao oni spermići. Milioni ih, a samo jedno dragocjeno jajašce. Takvo je i naše društvo. Ma idealno muško čistilište, đe muški, ko mušice na med, vazda traže još, još, a naše žene, blažene nam bile i ostale, stvorene da daju, stalno šire prostir muške dominacije. I ne znaju hude, koju moć imaju.
Jer, šta bi bilo da ne daju? Šta bi bilo da se jajašce uzjoguni, pa da malo, malkice, tek za promjenu, žene odstupe od davanja. Da malo, ako ne zatvore, što bi bilo najbolje, makar malo suže taj prostor muške dominacije. Najbolje bi bilo kada bi se sve žene sestrinski uvezale i sve kao jedna zatvorile radnju. Ali, to je jako, jako teško postići. Zajedno, tri žene u najboljim godinama, i odmah počinju mjeriti koja je zgodnija. A zamislite tek masu žena svih dobi. One mlade sa očima na vrh glave, one zrele koje same padaju kao zrelo voće sa grane i one u najboljim godinama koje bi, iskusne kakve jesu, željele, ali ih niko niti gleda niti sluša. Ma ludnica.
Nego, uvjek je manjina palila svjetlo, a masa je vazda utabanim stazama i bogazama hodila. Zato, ne moraju sve žene, ali kada bi u nas, barem one elituše, žene onih budžovana, “guzonja” kako im naš, za zajebanciju vazda daroviti narod tepa, kada bi one malo zakapijale radnju, gdje bi se onda trošio taj muški ego? Ko bi nam se onda kurčio u politici i parlamentima, u sportu, u kulturi i nekulturi, u tranzicijskoj, ko je jamio jamio je ekonomiji? Kakvo bi to tek muško čistilište bilo? Kakva suđenja, kakvi zatvori! Kažem vam narode, samo malo da žene zatvore radnju i kažu onim narodnim zagondžijama kada se poslije odrađenih osam sati na poslu, gdje su po vazdan narodu odmjeravali i dooobro ućeravali, e da im te njihove žene, kada se kući vrate pa hoće i u kući da ućeruju, da se one malo prihvate pendreka, pritegnu ga, pa kažu: “Hej, hej, ne može, stani malo. Dosta više kurčenja. Šta je sa mojim osjećanjima. Pa ja ni u trgovinu više izaći ne mogu, a da me narod me napada zbog tebe. I zato nema više. Nema, sve dok se ne promjeniš i ne počneš makar malo misliti i o meni i mojim osjećanjima”.
Joj narode, do kakvog bi tada društvenog zaokreta došlo? Ma šta zaokreta. Sve bi se pretumbalo iz temelja. Ta bi naša Bosnica procvjetala kao Švicarska. Preko noći. Ispunio bi se ono što narodu guzonje vazda obećavaju, prije nego što mu ućeraju. Riješilo bi se seljačko nacionalno pitanje, riješila bi se nezaposlenost, pitanje ekonomskog rasta. Ama, autoputeve bi brže gradili nego Albanija, fabrike bi nicale kao pečurke.
Ma kažem vam narode, bh. budućnost je u ženskim rukama. Kakvo zapadnjačko spaljivanje grudnjaka, kakav feminizam- sufražizam i te fore. Ništa od toga naša bosanska žena ne treba. Zašto da se troše i grlo štete u demonstracijama i traženju onoga što ih već po prirodnom i božijem redu i spada. Ne treba čak ni hrabrosti. Samo malo spremnosti na odricanje za sopstveno dobro i dobro šire zajednice.
Zato poštovane gospođe, za vaše dobro i za dobro narodno, pendrek u ruke, pa ošini po mješini.