Loading...
FilosofijaKulturaNaukaPsihologijaSvijet

Trebamo li se zahvaliti vukovima?

(Piše: Eirik Jensen. Advokat i magistar filozofije. Učitelj meditacije ACEM i urednik časopisa DYADE. Norveška.)

(Preveo: Sanjin Salahović. Član ACEM)

Vuk – nekima drag, nekima mrzak. Rijetki se zamisle o tome da jedna od naših najdražih domaćih životinja, pas, kao vrsta jeste također vuk. Kako je vuk postao pas? I možemo li se zahvaliti vuku za to što smo pobijedili u konkurenciji sa neandertalcima?

Historija pokazuje, smatraju neki, da ljudi, u biti, mogu čak i zahvaliti vuku za poziciju koju imaju danas u odnosu na ostale vrste na zemlji.  Da približimo shvatanje o tome kako se to desilo  moramo početi od naših evolucionarnih predaka.

LJUDI I ŠIMPANZE

Opće je prihvaćena spoznaja da ljudi i majmuni imaju isto porijeklo. Naši najbliži predaci u carstvu životinja su šimpanze. U isto vrijeme mnogo je odlučujućih razlika. Jedna je ta da šimpanze nisu u stanju da u dovoljnoj mjeri sarađuju u ”lovu” na hranu. A ljudi to čine. I to im je dalo određenu prednost u odnosu na ostale vrste. Kako smo stekli takvu vještinu?

Novija istraživanja o ljudskom razvoju pokazuju da se životinje, koje su ličile na današnje ljude, mogu naći u Africi već prije 2,5 miliona godina. Mi smo naviknuti da doživljavamo sebe posebnim i da je životinjska vrsta kojoj smo dali ime Homo sapiens jedina ljudska vrsta. Ali Homo sapiens drži ovu povlasticu tek u posljednjih 10.000 godina. Prije toga moglo se naći više ljudskih vrsta na Zemlji. Homo rudolfensis (istočna Afrika), Homo erectus (istočna Azija) Homo neanderthalensis (Europa i zapadna Azija), Homo denisova (Sibir) i Homo florensis (Indonezija). Ljudi iz velike familije ”homo” migrirali su iz Afrike u više talasa tamo negdje od prije 270.000 godina. I fosilni nalazi i današnja genetska istraživanja, ukazuju na to da je porijeklo Homo sapiens-a u Africi tamo negdje prije 200.000 godina i da je on migrirao odatle negdje prije 100.000 godina. Značajno kasnije u odnosu na ostale ljudske vrste.

Homo sapiens je od početka konkurirao sa ostalim vrstama. Fosilni nalazi ukazuju na to da su neandertalci i današnji ljudi živjeli u isto vrijeme na području Srednjeg Istoka. Novija DNA istraživanja pokazuju da Europljani imaju ca 3% od svojih gena zajedničkih sa neandertalcima, a azijati ca. 10% sa pripadnicima Homo denisova. Pa ipak, ostale ljudske vrste su nestale, a ostala samo Homo sapiens. Veliko zašto?

Nema definitivnog odgovora. Neki su mislili da je Homo sapiens imao veći kapacitet mozga i zbog veće inteligencije da je nadvladao neandertalce. Naravno, nije moguće testirati inteligenciju neandertalcima. Istraživanja pokazuju da su oni imali veće mozgove od nas. I bili su jači, robusniji i dobri lovci. Teško bi se moglo reći da su bili gluplji ili nesposobniji. Zašto su izgubili utakmicu?

U fascinirajućoj i temeljno dokumentiranoj knjizi – ”Prvo pripitomljavanje. Kako su se vukovi i ljudi naučili simbiozi?”, argumentiraju autori Raymond Pierotti i Brandy R.Fogg, prilično uvjerljivo, da je Homo sapiens pobijedio u konkurenciji sa drugim ljudskim vrstama zbog svojih posebnih vještina saradnje u lovu. A da je te vještine naučio sarađujući sa vukovima.

PSI SU VUKOVI KOJI SU DOŠLI DA ŽIVE SA ČOVJEKOM

Opšta je saglasnost oko toga da je prva, pripitomljena, domaća životinja bila sivi vuk, canis lupus, koji se vremenom, selekcijom, razvio u psa. Vukovi imaju istu porodičnu strukturu kao ljudi i lakše se vežu za čovjeka od vrsti koje ne žive u velikim grupama, kao na primjer kojoti. Većina zoologa smatra da su psi podvrsta vukovima – canis lupus familiaris – a nisu vrsta za sebe. Vukovi i psi se mogu pariti i dobiti plodno nasljedstvo. Kada i kako se desilo pripitomljavanje vuka jos uvijek nije jasno. Mogu se naći mišljenja da bliskost čovjeka i vuka datira već od prije 100.000 godina. Sve do prije 15.000 godina ne mogu se naći anatomske razlike između lobanja vukova koji su živjeli sa čovjekom i u prirodi. Postoje mišljenja da je pripitomljavanje izvršeno tako što su pojedini vukovi dolazili ljudima koji su im davali višak hrane pa su tako postajali dio domaćinstva. Pierotti i Fogg to drže malo vjerovatnim jer su ljudi u to vrijeme, najvjerovatnije prije 30 do 50 hiljada godina, živjeli u malim naseljima i nisu imali viškove hrane potrebne vukovima. Druga hipoteza je da su ljudi ubili vučicu i ponijeli mlade koje su pripitomili. Pierotti i Fogg smatraju i ovu hipotezu malo vjerovatnom. Umjesto toga smatraju da su se ljudi i vukovi učili saradnji desetinama hiljada godina kroz iskustva lova u divljini. Ta je saradnja bila uzajamna, smatraju oni, a vukovi su, u biti, imali inicijativu.

POGLEDAJTE – ONI SARAĐUJU!

Da različite životinjske vrste mogu sarađivati u lovu zvuči čudno, ali nije rijetkost u prirodi. Jedna posebna afrička ptičja vrsta zove se ”medovisac” (Indicator indicator). Medovisac je razvio jedinstven oblik saradnje sa čovjekom. Kako mu ime govori, on pokazuje ljudima put do mjesta gdje se nalazi med u divljini. Medovisac počne prhtati okolo da privuče pažnju. Onda leti malo i sjedne na granu da vidi da li ga ko prati, a istovremeno intenzivno cvrkuće. Ako je sve u redu, leti dalje i ponavlja radnje sve dok ne dođe do same košnice. Kada ljudi, koji su ga pratili, razvale košnicu, a nakon što oni završe posao, posluži se medovisac sa ostacima.

Sarađuju i gavrani sa vukovima. Oni prate vučje čopore. Kada su ovi u lovu, lete gavrani kao izvidnica u potrazi za divljači. Ako ugledaju plijen, grakču. Na taj način pomažu vukovima. Nakon što ovi uhvate životinju i najedu se, posluže se gavrani ostacima. Uglavnom izgleda da gavrani više vole da se poslužuju ostacima plijena vukova nego ostalih. Možda misle da je sigurnije pod njihovim nadzorom?! Gavrani su vještiji i da budu na oprezu i drže stražu od vukova  te signaliziraju opasnost. Od toga i vukovi imaju koristi. Poznato je da gavrani sarađuju i sa ljudima. Kada inuiti na sjeveru Kanade i Aljaske love divljač, gavrani lete ispred njih i grakču kada opaze plijen. Ako su inuiti u prirodi da skupljaju plodove, gavrani su ravnodušni i ne poduzimaju ništa.

VUK KAO UČITELJ

Upoređujemo li ponašanje ljudi sa njihovim najbližim rodom, šimpanzama, kako je rečeno u uvodniku, mogu se naći uočljive razlike. Šimpanze rijetko sarađuju u lovu. Ali ljudi to rade. U svakom slučaju, ljudi liče više na vukove nego na svoje najbliže rođake. Pierotti i Fogg smatraju da nije nemoguće tvrditi da su ljudi postali takvi posmatranjem vukova i učenjem umijeća saradnje od njih. Pierotti i Fogg vide za sebe praljude koji uočavaju avansiran način saradnje vukova u lovu. Prate ih i uče od njih. Sa svoje strane, ljudi su imali avansirano oružje pa su lakše mogli ubiti velike životinje čije su ostatke, nakon što se lovci posluže, ostajali vukovima. Vukovi su također veoma socijalne životinje i žive u čoporima sa veoma strogom hijerarhijom u kojoj su alfa mužjak i alfa ženka na vrhu. Ako vučica koja nije ”alfa” dobije mlade, njih drugi vukovi ubiju. U čoporu nema dovoljno resursa da bi se oni hranili. Zato vučica koja hoće zadržati mlade, a nije ”alfa”, mora napustiti čopor. A to je rizičan potez jer mora živjeti bez dobrobiti saradnje u čoporu. Perotti i Fogg nalaze da su takve ženke, umjesto da su tražile drugi čopor, našle put do ljudi te zaštitu kod njih.

VUK JE BRAT

Pierotti i Fogg nalaze oslonac svojim hipotezama u studijima odnosa praljudi prema vuku. Mnogi domoroci u Americi tradicionalno tretiraju vukove kao svoju braću i nikada ih ne love ili ubijaju. Njihovi bliski odnosi se potvrđuju u usmenim predanjima, bajkama i mitovima u kojima vukovi uživaju veliki ugled i poštovanje kao učitelji vještina: lukavstva, saradnje i umijeća lova. Da su ljudi i vukovi, prvobitno, sarađivali skoro ravnopravno, potvrda se može naći u arheološkim nalazima još iz veoma ranog kamenog doba gdje se skeleti pasa nalik vukovima mogu naći tijesno uz skelete ljudi. U Le Grotte du Lazaret mogu se naći ostaci naseobina 125.000 godina stari gdje sve najveće jedinice imaju lobanje vukova na ulazima.

Da su ljudi preuzeli socijalnu organizaciju vukova i njihove strategije saradnje i da je njihov odnos prema ljudima prvobitno bio uzajaman, mogu potvrditi i predanja mnogih različitih kultur-tradicija. Blizanci Romulus i Remus, napušteni od roditelja i othranjeni od vučice su osnovali Rim. Mnogi su čitali Kiplingovu ”Džungla knjigu”. Mowgli je odrastao u indijskoj džungli zajedno sa vukovima.

Hipoteza je dakle ta da je Homo sapiens naučio jednu novu strategiju lova i socijalne strukture od vukova i da im je to znanje dalo prednost nad ostalim ljudskim vrstama. U ovom smislu je korisno reći da su i neandertalci i denisovanci, kako se uzima, izumrli otprilike 30.000 godina prije Krista. To je otprilike isto doba u kome su prvi skeleti pripitomljenih vukova pronađeni. Nalazi također pokazuju da se pripitomljavanje vukova desilo otprilike u isto vrijeme u kome su ljudi počeli loviti velike životinje poput mamuta.

Postepeno, neki je od vukova, našao oportunim živjeti duže periode sa ljudima, a ljudi su im, s vremenom, pomagali u rađanju mladih i vršili uticaj na odabir. Reproducirali su ih sistematski preferirajući karakteristike koje su im trebale. Agresivni vučići su ubijani, a zadržavani kučići sa, ljudima, preferiranim osobinama. Jedna kanadska ekspedicija iz 1700 god. piše: ”Malo je indijanaca koji bi ubili vuka jer imaju predodžbe da su oni nešto više od običnih životinja. Često sam viđao indijance kako odlaze u vučje jazbine i uzimaju mlade. Igraju se sa njima, a nekad sam viđao da im boje lica crvenom bojom.” Pierotti i Fogg misle da su indijanci označavali mlade koji su im se najviše dopali u igri i koje su željeli uzeti sebi.

Psi koji najviše liče na vukove su psi u Sibiru i dingoi kod starosjedioca Australije. Oni dolaze i odlaze kako hoće. U lov idu na svoju ruku i vračaju se ljudima da budu sa njima. Pierotti i Fogg smatraju da je tako bilo u kamenom dobu. Starosjedioci u Australiji mjere hladnoću po tome koliko dingoa mora čovjek imati oko sebe da sačuva toplotu. Zbilja hladna noć je ”šest dingoa”.

S vremenom su se, selekcijom, uzgojile različite osobine. Kod nekih brzina, kod nekih snaga.. itd. Danas imamo puno rasa pasa i imamo uglavnom potpuno drugačiji odnos prema vuku. Kod mnogih je u svijesti on ”velika neman”. Opasna životinja koja nas može ubiti ako nismo na oprezu. Promjene u stavu prema vukovima dolaze sa promjenom kulture ljudi od lova prema zemljoradnji. Korist koju su ljudi imali od životinja poput: ovce, koze, krave itd. učinila je vuka štetočinom. Ironija je ako Pierotti i Fogg imaju pravo jer upravo vuku možemo zahvaliti za hegemoniju čovjeka na svijetu u kome, paradoksalno, ako to hoćemo, možemo istrijebiti vuka jer šteti našim interesima.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »