BOŠNJACI I NACIONALIZIRANJE BOSNE – MISLIM,
PIŠEM, GOVORIM BOSANSKI
Nihad Filipović
Ranije u ovome tekstu smo vidjeli da je i nakon osmanske okupacije Bosne, ostala živjeti u narodu tradicionalna svijest koja se u osnovi svodila na: nama naša vjera, a vama vaša, i mirna Bosna. To je duhovnost koja prati bosanski narod sva tri vjerozakona, sve do otpočinjanja procesa nacionaliziranja sredinom devetnaestog stoljeća, kada se politički jedan bosanski narod, pod uticajem propaganda i “misionarskog” rada agenata iz Beograda i Zagreba, cijepa po religioznim linijama. Jasno, (i to je ovdje ključno, a često i najčešće se previđa), morale su postojati i potrebne socijalne pretpostavke i odgovarajući historijski kontekst, da bi taj tok prevladao i pridobio podršku bosanskih pravoslavnih, katolika, pa i dijela muslimana, ali je činjenica, da od tog vremena, traje srbsko-hrvatski intervencionizam i mešetarenje u Bosni. To traje kroz čitavo naredno, dvadeseto stoljeće i evo se produžava i u dvadeset i prvom, mada sada u novim prilikama i odnosima u vremenu.
Kao rezultat tog procesa, kod bosanskih katolika i pravoslavnih razvija se, državno, putem kulture i obrazovanja, i crkveno posredovana protumuslimanska svijest, pa i mržnja na muslimane. Vremenom, najveći dio bosanskih pravoslavnih i katolika, prepoznavši se i identificirajući se sa pravoslavnom odnosno katoličkom masom u centrima izvan Bosne, koji centri onda postaju stožer njihovog posebnog i domovinskog i narodnog i nacionalnog osjećanja i očitanja, duhovno, i to naročito politički, odrođuju se od Bosne. Za takve Bosna u konačnici postaje tek geografski toponim.
Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u startu dolazi do politički producirane konfrontacije dva većinska etnička elementa u novoj državnoj zajednici, onog srpskog i onog hrvatskog. Hrvati su u toj relaciji manjinski, a i hendikepirani u smislu činjenice da u novu državnu zajednicu Srbija ipak ulazi kao država, pobjednica u Prvom svjetskom ratu, sa svojom vojskom, državnom organizacijom, policijom itd., dočim je to sve manjkalo na hrvatskoj strani. Hrvatska politika, prema našem razumijevanju, najprije stoga, vrlo brzo ulazi u politički flert sa bosanskim muslimanima, je joj je trebao saveznik u otporu i borbi sa politički jačim srbskim elementom. Ostaje kulturološko gledanje sa visine na muslimane, ali politički se oni prihvataju i nastoje uklopiti u nacionalni hrvatski projekt; (kasnije će to otpasti, pa smo u posljednjem protiv-bosanskom i protiv-bošnjačkom ratu, onom u vremenu 1992 – 1995, svjedočili srbsko-hrvatsko paktiranje i obostranu agresiju na Bosnu i Bošnjake).
Posebno drzak, jak i beskrupulozan bio je srbski državni pritisak na muslimane, što je išlo od jezika koji se srbizira, a bosanskim muslimanima odriče pravo da svoj jezik nazivaju tradicionalnim bosanskim imenom, preko razvlašćena muslimana mjerama (11) agrarne reforme i oduzimanjem vakufske zemlje, (kada pod izgovorom socijalne pravde, administrativnim manevrisanjem i mimo tržišnog mehanizma pravične naknade, dolazi do drastične promjene u vlasničkim odnosima nad zemljišnim posjedima u BiH, gdje se većinski muslimanski posjednici (12) razvlašćuju, a zemlja prenosi na pravoslavne, često doseljenike iz Srbije, pa sve do otvorenog nasilja, ugrožavanja života i fizičke eksterminacije muslimana. Kulminacija je bio pokolj muslimana u Šahovićima, danas Tomaševo, Crna Gora, kada je u noći 09. na 10.11.1924. g., dakle u (13) mirnodopsko vrijeme, ubijeno, prema službenim crnogorskim izvorima, oko 120 osoba i zapaljeno 45 kuća; (u knjizi “Besudna zemlja”, Milovan Đilas pak navodi da je ubijeno preko 350 osoba, muškaraca, žena i djece, da su izvršena brojna silovanja, a kuće su popaljene i opljačkane).
——————————–
(11) Agrarna reforma 1918. i 1919. g. je provedene u svim zemljama novoosnovane kraljevine, samo ne u tzv. užoj Srbiji. Najoštrije u BiH i tamo gdje su živjeli muslimani – Makedonija, Kosovo, Sandžak i Crna Gora, a znatno blaže u Hrvatskoj, Sloveniji.
(12) Prema posljednjem Austro-Ugarskom popisu iz 1910. g. muslimani su imali 91,1% zemljišnog posjeda u BiH, pravoslavni Srbi 6%, katolici Hrvati 2,6%, a kategorija Ostali, o,3%.
(13) Niko za taj zločin nikada nije odgovarao, a i kako će kada nikada čak ni istraga nije povedena; (možete misliti, mirnodopsko stanje, država parlamentarne demokratije i vladavine zakona, a zločin takvih razmjera se zataškava, istraga se ne pokreće i niko ne odgovara). Cjelokupno većinsko muslimansko stanovništvo tog kraja, nakon tog pokolja, njih 2.755 (stanje po Popisu stanovništva iz 1921. g.), bježi, mahom u Tursku, a nešto i u Sarajevo i Istočnu Bosnu. U tom kraju ostaje živjeti samo jedno muslimansko domaćinstvo koje prelazi na pravoslavno vjerovanje.
—————————————–
Poznato je kakvu sudbinu su imali bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu. Nad njima je, sa strane srbskog četničkog pokreta, izvršen genocid. Procentualno, u odnosu na brojčano učešće muslimana u broju stanovnika Kraljevine Jugoslavije pred Drugi svjetski rat, muslimani su, poslije hebrejskog naroda i Cigana – koji su masovno ubijani sa strane oba kolaboracionistička režima, i onog Ante Pavelića u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao i onog u Srbiji, đenerala Mihajla Nedića – ubijani najviše (pretežno sa strane četničkog pokreta đenerala Draže Mihajlovića); i to je naprosto historijska činjenica. Ipak, enormna stradanja muslimana nisu bila dovoljno jak razlog za Komunističku partiju Jugoslavije, koja izlazi kao pobjednik iz rata i kao takva, na lažiranim izborima 1946. osvaja vlast, da se isti nakon rata priznaju kao posebna narodna skupina. Naprotiv, njima se izričito negira narodna posebnost striktnim ograničavanjem prava na izražavanje narodnog osjećaja u novopromovisanom jugoslavenstvu, kao navodno etničkoj nominaciji; i dakako, u srbsko-hrvatskim relacijama.
Drugim riječima, mogli su bit i Jugoslaveni i Srbi i Hrvati, ali ne ono što manje-više osjećaju ili negdje tamo u historijskoj izmaglici duha baštine da jesu tj. Bošnjaci i Bosanci. Bosanskim muslimanima tako i dalje ostaje vjerska specifika kao autonoman prostor identitetskog prepoznavanja. I mada komunistička partija vremenom relaksira odnos spram bosanskih muslimana, uviđajući apsurdnost situacije u kojoj se nad cijelim jednim jugoslavenskim narodom provodi de facto nasilje, gdje ih se službeno, iz popisa u popis uvjerava da nisu ono što oni osjećaju da jesu, a ovi opet jednako tako uporno, iz popisa u popis istrajavaju u otporu da ih se svrsta bilo u srbsku bilo u hrvatsku narodnu masu, općenito, može se kazati da se identitetsko traganje bh. muslimana, još i produbljuje u doba socijalističke Jugoslavije: muslimani osjećaju da nisu isto što Srbi i Hrvati, ali još, poučeni historijskim iskustvom, a naročito iskustvom sa ekstremnim srbskim nacionalizmom iz Drugog svjetskog rata, oprezno lutaju u preciznoj nominaciji onoga što osjećaju da jeste njihov etnički i politički identitet.
Službeno, u komunističkoj Jugoslaviji, ideološka mantra klasnog potiskivala je svako nacionalno političko iščitavanje i prepoznavanje. To je vrijedilo jednako za sve narode bivše zajedničke južnoslavenske države, ali je posebno afektiralo bosanske (plus sandžačke i crnogorske) muslimane, koji su zakasnili u procesu nacionaliziranja. Do kašnjenja je došlo, zbog specifičnih historijskih prilika kakve smo imali u Bosni i Hercegovini i šire u region.
Grba DFJ, sa isložbe “Jugoslavija, od početka do kraja”, Muzej 25. Maj, Beograd, 2012.
Dok je nacionaliziranje pravoslavnih i katolika u Bosni i Hercegovini u srpsku i hrvatsku maticu teklo dinamikom orkestriranom iz susjednih centara nacionalističke duhovnosti, bosanski muslimani, nakon krvavo ugušene (14) bune pod vođstvom Husein kapetana Gradaščevića 1830 – 1833. i posebno nakon 1850. i slamanja bune pod vođstvom Ali-paše Rizvanbegovića (koji je izdao Gradaščevića 1833. i smatra se presudno uticao na neuspjeh bosanskog ustanka za autonomiju), te nakon osvetničke sječe, provedene pod komandom Omer-paše Latasa, nad bosanskom muslimanskom aristokracijom, bosanski muslimanski narod, takorekuć obezglavljen, bez snažnog i politički emancipiranog vođstva, ostaje na vjetrometini, na brisanom prostoru nadirućeg Austro-Ugarskog carstva sa jedne strane, Osmanskog carstva koje se povlačilo u granice moderne Turske, sa druge strane i srbskih sa treće i hrvatskih nacionalističkih pretenzija na Bosnu i Hercegovinu, sa četvrte strane.
——————————————–
(14) Buna je izbila kao reagiranje na odbijanje sultana i porte u Istambulu da se i bosanskom ejaletu prizna autonomija, kako je to učinjeno u slučaju Srbije, Bugarske, Egipta…itd.
——————————————
Duhovno pometen, i da tako kažem, u identitetskom korijenu zasječen, dio naroda se iseljava u Tursku, još više tanjeći narodnu masu i kreativni potencijal narodnog duha.
Tako se narod, izgubljen, duhovno raspamećen, bez vođstva i nužnog kvantiteta i kvaliteta inteligencije, gubi u historijskom vrtlogu promjena koje su ga zahvatile, te takav postaje lak plijen razvijenije i nadmoćnije srbske odnosno hrvatske nacionalističke politike i kulture.
Problem narodnog i nacionalnog identiteta bh. muslimana je još i pojačan njihovim osobnim duhovnim blokadama i problemom razumijevanja ideje nacionalizma. Za muslimanski svijet općenito, karakteristično je sporo i nevoljko pristajanje i prihvatanje zapadnjačke ideje naciona. Ideja zajednice muslimana tj. ideja umme, dominira na političkom istoku i među bosanskim muslimanima u vremenu javljanja odnosno eskalacije ideje nacije na političkom zapadu. Bosanski muslimani nisu tu nimalo posebni u odnosu na stanje u predominantno islamskom svijetu. Isti fenomen historije registrira i u arapskom svijetu, i ostatku islamskog svijeta Bliskog istoka. Kemal paša Ataturk je morao provesti revoluciju da bi Turke sa multietničke ideje, na kojoj je počivalo Osmansko carstvo, preveo na zapadnjačku nacionalističku ideju, koja je carstvo, krajem devetnaestog stoljeća, stjerala u granice današnje Turske.
To je dakle, taj način u mišljenju, uz još neke elemente specifične historijske situacije u kojoj su se našli bosanski muslimani povlačenjem Otomanske imperije sa prostora Bosne, od početka, vodilo je njihovom zaostajanju u procesima nacionaliziranja.
Historijski, to će se pokazati kobnim, jer upravo zbog nerazvijene nacionalne svijesti, Bošnjaci su se u dvadesetom stoljeću našli, ne samo u situaciji da im se negira narodna posebnost, da su u sopstvenoj domovini, iako većinski narod, politički marginalizirani i kulturološki getoizirani, nego čak i u situaciji da im se ugrožava biološki opstanak i negira i otima domovina, a kada su pružili tome otpor, onda se na njih krenulo sa planom “etničkog čišćenja”, tj. krenulo se sa genocidnom kampanjom.
Vezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/
http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/
http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/02/prepoznavanje-bosnjastva-4/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/08/prepoznavanje-bosnjastva-5/
http://bosanskipogledi.com/2018/10/17/prepoznavanje-bosnjastva-6/
http://bosanskipogledi.com/2018/11/13/prepoznavanje-bosnjastva-7/