Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5)

Piše: Nihad Filipović

PUSTO TURSKO

(Treći nastavak)

A da li je ta famozna osmanska okupacija Bosne, zbilja bilo nešto mimo nas?

Okupacija je, onako kako se u nas razumijeva, kada se strana sila nametne, osvoji, poklopi domaći element, pa ga tretira bez respekta i drži pod kontrolom isključivo državnom silom. To jeste okupacija, ali u tom slučaju valja znati da tada ide otpor i buna na bunu; domaći, starosjedilački, porobljeni narod prirodno pruža otpor takvom stanju koje nameće okupaciona vlast. A gdje su bošnjačke bune na Osmanlije? Da se razumijemo, od vremena ekspanzije, preko vremena konsolidacije osvojenog, do vremena tzv. “bolesnika na Bosforu”, carstvo prolazi kroz različite krize, sve dok na kraju, historijski tok i sistem, korumpiran, opterećen nepotizmom i nesposoban da prati novo vrijeme, carstvo u konačnici, ne svedu u granice moderne Turske. Međutim, kriza u centru, pozicioniranja i prepozicioniranja elite u Istambulu, organizacija i reorganizacija načina funkcioniranja države, tj. sistema vladanja itd., je jedno, a lokalne pobune i izljevi nezadovoljstva u osvojenim provincijama su sasma nešto drugo.

Zbivanja u centru državne organizacije se logički reflektiraju i na provinciju. No, s druge strane, činjenica je da u Bosni, za blizu četiri stotine godina osmanske vlasti, izbija oko 40-tak buna, ali to su  uglavnom izljevi nezadovoljstva i otpori Porti u Istambulu na tragu određenih administrativno-upravnih mjera; npr., samo u 18 stoljeću, u Hercegovini, izbijaju redom, 1727.,1728.,1729. i 1732., bune zbog povećanja poreza (porezi su opet povećavani, zbog neprestanih ratova koje je carstvo vodilo, te je trebalo vazda namicati dodatna sredstva za potrebe vojske). No većih, krupnijih izlijeva nezadovoljstva na carstvo kao takvo, na sistem vladanja, nema. Sve do čuvene pobune pod vođstvom Husein kapetana Gradaščevića 1831.-1832., to su bili izljevi nezadovoljstva lokalnog plemstva i stanovništva na određene mjere vlasti (uglavnom porezi i poreska politika), a ne na vlast kao takvu; (usput rečeno, u tim bunama su prednjačili muslimani i muslimansko feudalno plemstvo, a ne pravoslavni ili katolici.

Prva buna pravoslavnih u Bosni protiv osmanske vlasti, i to na poticaj Austrije, izbija tek sredinom devetnaestog stoljeća; ustanak u historiji zabilježen kao tzv. Nevesinjska puška, 1875.). U Srbiji pak, faktički (8) nema značajnijih izlijeva nezadovoljstva sve do Bune na dahije na samom kraju osamnaestog stoljeća i Prvog srpskog ustanka 1804. Ali, to je već vrijeme “bolesnika na Bosforu”, kada se carstvo, duhovno zarobljeno okoštalom teološkom sviješću, korodirano nepotizmom i korupcijom iznutra i kao takvo nesposobno odgovoriti na izazov Novog vremena (prodor zapadnoevropske nacionalističke ideje), već uveliko urušavalo iznutra. Tada idu bune.


Napomena – (8): Čuvena seoba Srbalja 1689., nakon prodora Austrije preko Bosne sve do Kosova je druga priča i uopšte nije pobuna, nego bijeg od nekrsta i sklanjanje pod vlast krsta; međutim, nakon što su Osmanlije ubrzo povratile izgubljeni teritorij, mnogi pravoslavni Srbi su ih dočekali raširenih ruku, “pošto su u međuvremenu bili iskusili revnost austrijskih katoličkih svećenika”. (N. Malcom, “Povijest Bosne”, str. 115); moguće upravo iz tog perioda i vuče ta poznata srbska fraza – “Pusto Tursko”).


Međutim, okupacija koja traje cirka 400 (bosanski slučaj), odnosno 500 godina (srbski slučaj) ili duže (kao recimo ranije rimska odnosno bizantijska okupacija), mora imati neke šire sadržaje koji duboko penetriraju u duhovnost i ukupno kulturno naslijeđe. Inače ne bi toliko trajala. A traje, prvo zato što je snažna moć na kojoj počiva i to ukupna moć, ne samo državna sila, nego i sistem vrijednosti koji okupaciona sila promovira i koji zbog kvaliteta što ga nosi, biva kao takav prepoznat od lokalnog okupiranog populusa i kao takav biva prihvaćen sa njihove strane. Opet, ako je strana, okupaciona vlast prihvaćena sa strane okupiranih, ako se okupirani uklapaju u okupacioni sistem – i to, u slučaju Osmanskog carstva, kako muslimani tako i nemuslimani, ako kao takvi postaju dio sistema, mirno žive i prave karijere u vremenu okupacije u rasponu do značajnih administrativnih i upravljačkih pozicija u vlasti, gdje de facto izabrana elita okupiranih, preko sistema (9) dervširme, postaje državni establišment, onda je pitanje kako takvo stanje nazvati i kako ga duhovno razumijevati?


Napomena – (9): Devširme (kupljenje, okupljanje) je bila administrativna mjera prikupljanja  kršćanske djece u dobi od 10 do 20 godina. Obavezi nisu podlijegali Jevreji, Cigani i muslimani, izuzev muslimana iz Bosne; (bosanski muslimani su, kao jedini takvi u carstvu, još od 1515., imali sporazum sa Portom da se kupi do 1. 000 njihove djece). Djeca su birana svake dvije godine, preko posebno u tu svrhu osposobljenih državnih službenika koji su imali zadatak da regrutiraju djecu, a na osnovu njihovog zapaženog talenta, inteligencije, karaktera, osobnih kvaliteta i tjelesnih karakteristika. Nisu se prikupljala djeca bez roditelja i jedinci u familiji. Mjera je bila ispočetka silom provođenja, ali, mada i dalje ostaje kontraverzna, kada je domicilno stanovništvo shvatilo prednosti za djecu koja su bila zahvaćena tom mjerom, onda sila više nije bila ni potrebna. Takva djeca su odvođena u Istambul, gdje su obrazovani prema najvišim standardima tog vremena, te su postajali vojnici, janjičari, prosvjetari i naučnici, te državni službenici, sve do najmoćnijih upravnih pozicija u carstvu.


Ako se i složimo da je to stanje moguće terminološki nominirati kao okupacija, onda opet ostaje drugi dio pitanja tj. kako ga duhovno razumijevati. Jer očito je, nije to ona mračna i zločinačka okupacija kakvu smo naučeni razumijevati. Mračna ne može biti, pored tolikih tragova materijalne i duhovne kulture, a netačno je i da nije naša; naprotiv, ona je itekako i naša, jer je prihvaćena, živi se sa njom i u njoj, u tom sistemu i organizaciji života ljudi prave karijere i uspješno se održavaju u vremenu. Drugim riječima, ovdje smo na polju terminološkog ili pojmovnog razumijevanja okupacije kao negativno konotiranog stanja i okupacije koja je de facto Novo vrijeme, novi kvalitet u vremenu, dakle – civilizacija.

Da bi bilo jasnije o čemu je ovdje riječ razmotrimo npr. kako stoje stvari sa Rimom i  rimskom antičkom okupacijom. Jer, dubinu zahvata osmanske okupacije Bosne, moguće je sagledati samo ako se ima dublji uvid u širi historijski tok. Naime, slično kao što je za rimske imperije bilo: ako prihvatiš vlast Rima, rimsku organizaciju i način funkcioniranja društva te uredno plaćaš porez, možeš računati da će te vlast ostaviti u miru da živiš onako kako ti odgovara. Obzirom na superiornost sistema vrijednosti odnosno civilizacije koju Rim donosi u osvojene provincije, domaći ili zatečeni narod, mada novopridošlice, očito, doživljava drugačijim od sebe, ipak, teži akceptiranju rimskog stila i načina življenja, uklapa se u sistem organizacije vlasti i odnosa u društvu, a istovremeno, sa druge strane, ta drugost novopridošlih rimskih legionara i administratora, modelira starosjedioce i pomaže im da se prepoznaju i zbližavaju u istom (najprije jezik naravno, a onda naslijeđe prošlih vremena: tradicija, običaji, mitovi i legende…), a  različitom u odnosu na novopridošlice.

Sličan model razvija i osmanska vlast: ako prihvatiš vlast Porte i sultana u Konstantinopolju (kasnije Istambul), uredno plaćaš porez, posebno ako (10) primiš Islam i islamski način življenja, možeš mirno, u sigurnosti od samovolje vlasti, živjeti, a ako si prihvatio Islam i imaš potrebne pretpostavke – znanje, imetak i poziciju u društvu, možeš računati i na  karijeru u carskoj službi. Takvo duhovno stanje i stanje odnosa u vremenu kod bosanskih muslimana je razvilo osjećanje prihvatanja osmanske vlasti kao svoje, a kod pravoslavnih i kod krišćana, ako ne prihvatanje vlasti kao svoje, ono svakako mirenje sa tom vlašću i traženje svog mjesta u njenoj organizacionoj šemi. Istovremeno, kod Bošnjaka sva tri dina (vjerovanje), živi snažno osjećanje razlikovanja u odnosu na Turčina. I mada kolokvijalno Bošnjaci muslimani bivaju sa strane svoje braće katolika i pravoslavnih nazivani “Turcima”, što prihvataju bez krzmanja, ipak i kod njih je snažno osjećanje drugosti u odnosu na tzv. “Turkuše”. Da sve bude dodatno i tipično bosanski kompliciranije, tzv. Turkuše su bili domaći ljudi u carskoj službi, mahom oni što su kao djeca preko sistema dervširme, odvođena na školovanje u Istambul i potom postajali pripadnici elitne janjičarske klase; (kao što je objašnjeno u fusnoti br. 8., u bosanskom slučaju to su bila jednako djeca kršćanskih kao i djeca muslimanskih roditelja).


Napomena – (10): Primanje Islama, naročito odmah nakon okupacije, nije bila nikakva pretpostavka zadržavanja zemljišnih posjeda i ostvarenja osobnih ambicija; (vidjeti, Vaso Čubrilović “Poreklo muslimanskog plemstva”). N. Malcom u “Povijest Bosne, str. 86., piše: ”U prvim godinama otomanske Bosne bile su kršćanske spahije sasvim obična pojava. Jedan se od njih proslavio postavši džerah-baša (glavni vidar) u kući bosanskog namjesnika u Sarajevu, u sedamdesetim godinama 15. Stoljeća, a zvao se Vlah Svinjarević, izrazito nemuslimansko ime i prezime”.


I da zaključim: nema nikakvog specifičnog bosanskog i bošnjačkog interesa, osmanski period naše historije smatrati okupacijom na način na koji nam je predstave o tom vremenu i stanju prenijela nacionalistička velikosrbska misao i ideja. Govoreći rječnikom i terminima modernog nacionalističkog doba, da, to jeste bila okupacija, ali i sistem odnosa i vrijednosti koji je de facto bio civilizacija i to u vremenu pojave, trajanja i na vrhuncu moći, superiorna civilizacija u vremenu. Iako su na koncu, Osmansko carstvo tj. sultan i Porta u Istambulu, izdali Bošnjake, odbijajući priznati im autonomiju, slično kao što su je priznali Srbiji, Bugarskoj, Egiptu i drugim  provincijama, a što će imati dalekosežne posljedice u daljnjem historijskom toku trajanja Bosne i Bošnjaka, iako je carevina faktički prodala Bosnu Habsburškoj kruni, te iako su Bosna i Bošnjaci Novo doba, tehnološki i duhovni proboj zapadnjačkih političkih ideja na naš prostor, dočekali u stanju zaostajanja i značajne materijalne i duhovno-emancipatorske zapuštenosti naroda, ono što po našem razumijevanju preteže u paketu historijskog nasljeđa iz osmanskog perioda Bosne, jeste pozitivno, a ne negativno.

Za Bošnjake i bosanske patriote osmanlijska okupacija Bosne jeste civilizacija.

Bošnjaci onog vremena su to prepoznali, prihvatali i uklapali se u okupacioni sistem? Zar nisu masovno, mirno, dobrovoljno, bez prisile, prihvatili i vjerovanje okupatora? Zar nisu kao jedini takvi u carstvu, Bošnjaci, prihvativši Islam, zahtijevali da i njihova djeca budu obuhvaćena sistemom dervširme? Te eto tako i  naš bosanski pravoslavac, za nas Bošnjak, a za Srbe, Srbin, Bajica – Mehmed Sokolović i ne samo on, prelazi na Islam, (11) prihvata taj religijski svjetonazor, uklapa se u sistem, pravi vrhunsku državničku karijeru…


Napomena – (11): Prihvatanje Islama donosilo je beneficije, ali je donosilo i obaveze koje nisu teretile nemuslimane; (npr. plaćanje specijalne takse za vojsku – što je bila obaveza samo muslimana, a najvažnija je bila obaveza učešća u ratnim pohodima, koja takođe nije spadala na kršćane; ne zaboravimo, to je takvo vrijeme, i još važnije, takva, tzv. agrarna ekonomija, gdje je zemlja sve, pa su ratovi za osvajanje novog prostora malo- malo, pa uvijek iznova izbijali. Faktički carstvo (koje je u biti bilo vojna organizacija),  non-stop je bilo u nekom ratu, jer princip te civilizacije je bio – što veća zemlja, veći izvor materijalne dobiti i sljedstveno – veća „moja“carska vlast. Uz to Bosna je bila granični elajet (konstitutivna imperijalna provincija) spram najsnažnijih neprijatelja carstva, a to su Habsburška monarhija (Austrija), Ugarska (Mađarska) i Venecija, tako da su ti krajevi i muslimani, malo-malo, pa bivali uključeni u odbranu granice i nove osvajačke pohode; (usput kazano, Bosna ostaje elajet sve  do 1865., kada se pod upravom Topal Osman paše dijeli na sedam administrativnih jedinica, tzv. sandžaka; uz novi sistem regrutacije vojnika nakon likvidiranja janjičarskog staleža, bila je to mjera usmjerena na olakšavanje vladanja tom sve buntovnijom provincijom carstva, obzirom na zahtjeve za autonomiju iz 1830-tih i dalje, te žestoke otpore lokalnog stanovništva sve većim i većim, poreskim obavezama).


I onda nam srpska interpretacija historije kaže – Bajica bio okupiran. A  naše ovovremene bosanske i bošnjačke vrane na granama to ponavljaju, žmireći na činjenicu da je okupirani Bajica, proizveden u najvišeg državnog službenika-državotvorca, te da kao takav pravi karijeru i biva jedan od najmoćnijih ljudi carstva.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/

http://bosanskipogledi.com/2018/10/02/prepoznavanje-bosnjastva-4/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »