Nihad Filipović
Gledajte cijenjeni haveri, jarani, meta-poveznice i face-halteri. I ovo moje, more biti bidne, verbalna gimnastika, a more biti bidne, pa neko izvuče i kakav poučak iz mog nadumavanja. Kako koji razumi, ama glupan u meni, to ovako poslagano vidi.
Helem, dobar i budala, dva rođena brata – kaže narod. I još kaže: Pogriješi konj, a kamo li neće magarac. Kto je u božijoj bašči dobar, a tko budala, kojeg život namagarči, a kojeg konjski upregne, nije samo ponaosob, do svakog od nas konja, magaraca, dobrih i budala, no je i do zajednice u kojoj se živi i radi. A zajednice tvore ljudi, takvi kakvi jesu: dobri i budale, insani i hajvani, magarci, konji, horozovi, mravi i tako to, jel'te?
Vidite, ubijani, zatvarani i ćerani i proćeravani kroz sito, rešeto i iglene uši mržnje, u posljednjem ratu u Bosni, 1992. na ‘95, bili hajvani, bili konji i magarci, horozovi i mravi, a dželati umislili bili da su insani, namah, neuzbillahi, do Boga. Sada, nakon svih tih godina, ovi ‘vamo proćerani u raseljenje – ne bi to meni, handrljavom kakav jesam i na horozovoj istini, u pamet, nego reče mi jedan skoro, u Luci Banjoj, glavnom Krajiškom gradu ćeranja:
- Blago vama, kaže, eto vas vani, a mi ovdje gnjijemo.
On priča, a u meni horoz konta – vidi vraga, mudar naki, namah do Boga umišljeni; skont'o, Svevišnji je pravedan, sve vidi, sve zna i sve može, pa kucanju ćeranja namjestio u hajvane da gnjiju, a one kroz sito, rešeto i iglene uši mržnje proćerane, primio nazad u insane. … Što je samo dokaz više u prilog Ajnštajnove teorije relativiteta, jel'te?
I sve bih zakukurikao novootkrivenu istinu, ali kontam – nije vrijeme.
Nego, život jeste hava i provalija. Nije ledinu, nego baš provalija! Ledina je ravna i sve je vidno, a život je, od rođenja do smrti, neizvjesna drama, u kojoj znamo kraj, ali nam nije svejedno na kojem smo putu do kraja. Stoga velim, sve biva i prođe, ama valja na pravi put izići i provaliju prelaziti dok se živi.
Jedan veli, ljudi smo, pružimo ruke, zagrlimo jedni druge, pa zajedno preko provalije. Što je krasno, al’ je hava, ideal, koji valja prigrliti kao zrak što se diše, no vazda imati na umu vrijeme i istinu svijeta u kojem živiš.
Da, za ideje i istinu ne ginu samo budale, no svaka istina ima svoje vrijeme. Ideja su hava koju dišemo, a istina je sposobnost prilagođavanja u vremenu i zajednici u kojoj jesi. Jer istina horoza što prije vremena zakukuriče, završi u loncu!
Drugi veli, potribimo najprije žito od kukolja. Krenemo li na Sirat ćupriju, u premošćavanje provalije života sa ološom među nama, na prvi umor oka snena, strovaliće nas u provaliju; jer, to je taj hajvan u takvim. Što je, biće mudro – jer ne praviš ražanja, a zec u šumi.
Neke ćuprije porušiše. Sada se grade nove, ali nije bitno, ima vremena i njih će neke budale već rušiti. Međutim, s ćuprijom, bez ćuprije, uvijek nam ostaje uže. Stoga valja dobrim i budalama, kakvi već jesmo, šćap u jednu, a uže u drugu, pa na drugu obalu.
E sada, kto je u ovoj slici stvarno dobar, a tko je horoz i budala, koji je konj, a koji magarac, onaj prvi, ovaj drugi ili ja ili neki treći, neka prosuđuju druge budale, magarci, konji i horozovi istine, koje ovo budu čitali.