Loading...
EsejiKulturaProza

AUTOPREDODŽBE U NAMETKOVIM NOVELAMA (I dio)

Adnan Pejčinović

Alija Nametak, Trava zaboravka (izabrane novele),
Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998.

(I dio)

Sudeći prema zastupljenosti Nametkovih novela u “Antologiji bošnjačke pripovijetke“ i činjenici da je samo jedan rad o njegovoj prozi objavljen u ediciji “Bošnjačka književnost u književnoj kritici”, slobodno se može reći da se književnost Alije Nametka nije istraživala u mjeri u kojoj književno djelo ovoga pisca zaslužuje da bude tretirano. Iako nastojimo izbjeći svaku vrstu vrednovanja, bit ćemo slobodni da iznesemo sud i reći da je, primjera radi, za očekivati da se o Ziji Dizdareviću piše više nego o Nametku. Za očekivati možda jeste, ali za artikulaciju jedne nacionalne književnosti, kojoj još uvijek nije uspostavljen ni dijahronijski red, vrednovanje i popularnost ne bi trebali imati presudnu ulogu, što zbog relativnosti svake vrste suda, što zbog onoga što je Vedad Spahić precizirao u uvodu svoga magistarskog rada o pjesništvu Osmana Đikića: napominjući da u Bošnjaka unutar njihove književnosti nije uspostavljen ni dijahronijsko-hijerarhijski red, između ostalog, ističe:

“Zadaća je…dolazećih generacija književnih historičara da održivost prvokanoniziranog niza testiraju, između ostalog, i zahvatom u korpus prethodnom arbitražom deplasiranih ili prešućenih književnih činjenica. Znanstvenost književne povijesti bez toga je fundamentalno upitna. Vrijedi se prisjetiti ruskih formalista koji su upravo u zaboravljenoj književnosti drugorazrednih pisaca identificirali onu diskurzivnu praksu koja, u polju interesa književne povijesti, na najbolji način može učiniti razvidnim evolucione procese književnosti… Pri tom je posebno isticana uloga tzv. zanatlija koji su neophodne karike u procesu književnog razvoja i reprezenti najtipičnijih crta književnosti jednog vremena. U povijesti bošnjačke književnosti, k tome, zarad svih kontekstualnih specifičnosti,…, upotreba kvalifikativa ‘prvo-“ ili “drugorazrednosti”, prilikom procjenjivanja značaja konkretnog autora, traži dodatan oprez, naročito u radovima koji bi da u sebi pomire književnopovijesnu rekonstrukciju i kritičku (re)valorizaciju.”

U duhu Spahićeva promišljanja, i u dijalogu sa Rizvićevim i Durakovićevim prikazima Nametkova proznog stvaralaštva nastojat ćemo opisati sliku Bošnjaka u njegovim novelama, a njegov književni postupak pozicionirati u poetici bošnjačke proze stvarane u periodu između dva svjetska rata.

Naslov našega rada upućuje na imagologiju, književnu disciplinu koja se bavi slikom drugog ili vlastitog identiteta u književnom djelu, te nastoji dati odgovor na pitanje zašto je određeni nacionalni ili neki drugi stereotip nastao i kako on koordinira sa ostalim značenjskim slojevima unutar teksta. Kako predmet istraživačke pažnje, u tom smislu, nije denotativno značenje, već značaj, odnosno uslovi značaja slike, može se zauzeti stajalište da upravo metodološki nominalizam imagologije oduzima znanstveni legitimitet ideologiziranim interpretacijama koje imaju za cilj dokazati da je ovo ili ono književno djelo u funkciji negativnog / pozitivnog predstavljanja neke nacionalne kulture.

“Kako slike djeluju, odnosno kako one funkcionišu kao “istina” u kontekstu književnosti i kulture, koji je stepen njihove otpornosti, koji su razlozi za njihove promjene i kritike, u kojoj mjeri su one istovjetne a u kojoj različite u različitim kulturama, šta uzrokuje njihove promjene i sl. – odnosno koji su uslovi njihovog ispoljavanja (“uslovi prikazivanja”) u “imaginarnom” jednog društva koje dopušta određene tipove iskazivanja, postavljajući pitanja šta je u nekom razdoblju prikazivano, kome se prikazivanje obraćalo i ko ga je prihvatao, ko je autorizovao odnos između prikazivog i neprikazivog, kako to da je tekst bio interpretabilan za publiku.“ (Vladimir Gvozden, Književna imagologija u perspektivi)”

“Poetika podnošenja sudbine” ili žal za prošlim vremenima?

Kada su Nametkove novele u pitanju, pojam stereotipa nameće nam se više sa pozicije recepcije bošnjačke književosti ’30-ih godina, koja Aliju Nametka atribuira kao hroničara bošnjačkog života u međuratnom periodu, žalitelja za prošlim vremenima. Muhsin Rizvić, tako, o njemu kaže:

“…On je i životni saputnik i duševni istovjetnik mnoštva malih, u sebe i svoju sudbinu zatvorenih ljudi. On piše o teškoćama njihove međuratne suvremenosti, o životnoj stvarnosti u stalnom sukobu sa tradicionalnim mentalitetom, ali je osjećajno okrenut prošlosti i njenim vrijednostima…”

Nametak ne žali za onim što je u njima bilo negativno ili nedovoljno ljudsko, vać žali za pozitivnim moralnim i životnim vrijednostima, za čestitošću i ličnim poštenjem, za ravnotežom etičkih nazora, za skladnim odnosima među ljudima i razumijevanjim tuđih sudbina, za životnom sigurnošću i povjerenjem u budućnost. I osupnut je zajedno sa svojim junacima što je svega toga preko noći nestalo, što su stari životni oblici nasilno uništeni.

Čitajući Nametka samo kao hroničara propasti bošnjačke obitelji, izmiču nam literarni nivoi teksta i njegove novele čitamo kao reportažne zapise, što je i sam Rizvić primijetio, ali upozorava da se to dešava rijetko, tj. kada pisac progovara jezikom sociologa:

“Ako je…novela činjenički do kraja ogoljena, ona se izvrgava u reportažu i udaljava od književnosti. A i to se kod Nametka događa, osobito kada pripovijeda o neposrednoj suvremenosti jezikom intelektualca sociologa.”

Ipak, želimo li pokazati kakve su autopredodžbe u Nametkovim novelama, skoro je nemoguće zanemariti činjenicu da on jeste hroničar, da piše upravo o nesnalaženju pojedinaca i jednog naroda pod plimom novih životnih oblika, izniklih smjenom dva različita kulturno-civilizacijska sistema vrijednosti. Radi se o periodu koji za Bošnjake jeste period “nesnalaženja i propadanja pod plimom novih životnih oblika.”, uzrokovanih mahom moralno-ekonomskim lomovima u porodicama bošnjačkog plemstva, do kojih je dovela međuratna agrarna reforma. S jedne strane zapadnoevropski životni stil, bitno oprečan načinu življenja u tursko doba, a s druge strane naglo promijenjena socijalna struktura u Bosni i Hercegovini, zbog koje su dojučerašnji plemići bezmalo spali na golu borbu za preživljavanje, svakako su uzrokovali psihološke lomove, kako pojedinca tako i cijelog jednog etnosa. Izazovi “novog vremena” pred kojim su se našli Bošnjaci, a od kojih nisu mogli sve i da su htjeli, okretati glavu, sukobljavali su se sa tradicionalnim mentalitetom, načinom razmišljanja, života, riječju – sveukupnim sistemom vrijednosti. Riječ je, dakle, o periodu civilizacijko-kulturološkog preokreta u kojem su se našli bosanski muslimani, pa otuda i ne treba čuditi što pred nama iskrsava slika jednog naroda, zaokupljenog grčevitom borbom za preživaljavanje, kako na nivou materijalne egzistencije, tako i u kulturnom i duhovnom smislu.

Duhovni slom, iako ekstremno, metaforički je sjajno prikazan nastojanjem Hajrudina, iz priče Dobri Bošnjanin, koji želi unaprijed saznati kad se rađa muško, a kad žensko dijete. Predan skoro asketskom životu

“Radi u dan kao crv, u večer do neko doba noći zadubi se u razmišljanje i sve se boji da ne dođe kakva propast zbog svjetskog nemorala. Čini mu se da ima previše žena, da se slabo udaju djevojke, pa se brine kao da ih on sve mora uzdržavati. Na najkraćoj ljetnjoj noći ustaje u ranu zoru, pet puta dnevno klanja, u džamiju prvi uđe a posljednji iz nje izađe. Nikad ga niko nije čuo da je opsovao. Stidi se u žensko pogledati.“

kao da svjesno bježi od istine da je nemoguće vratiti staro vrijeme:

„A kolika bi to sreća bila za nas. Pomisli, moj brate, koliko ih je sada neudatih, koliko bludnica, koliko grješnica…! A kad bi se moglo unaprijed znati kad će se roditi muško, onda… – i suze mu potekoše niz lice.“

Bošnjaci, kako potomci bivšeg plemstva, tako i tzv. običan svijet, izjednačeni su i prikazani kao ljudi koji zarad pukog opstanka nisu u poziciji da istrajavaju na nekim drugim vrijednostima osim onih materijalne prirode, nesposobni da nađu svoje mjesto u novim okolnostima. Pokušaju li, ipak, očuvati dostojanstvo, tragično završavaju. Tako Omer, iz priče Njegova osuda, pripadnik ugledne porodice Alajbegovića, da bi izašao iz dugova prinuđen je nekadašnjem kmetu, Nikoli Đuriću, prodati porodičnu kulu, koja je „pleme, snaga, moć…“. No, kada Đurić počne sa skrnavljenjem svetinja biviših muslimanskih begova: („Pa, okrećući se opet Muhamedaginom mjestu, povaljuje kezme, kolje ga, a krv štrapa po zidu i po podu, gdje je Muhamedaga klanjao okrećući se Ćabi.“) , Omer odlučuje srušiti kulu, ubiti Đurića i na kraju i samoga sebe.

Samoubistvom završava i priča Poderano vime, u kojoj siromašna četrnaestogodišnja Rabija, nakon što je silovana od skretničara Pere, i vidjevši da je voz pregazio njenu kravu, od čijeg su mlijeka preživljavale ona i njena majka, odlučuje sama sebi oduzeti život, ne nalazivši mu smisao ni u čemu: („Ona se okrenula da bježi. Na kraju vlaka zastala. ‚Komu da bježim? Kući? S čime? Bez krave? Sama?’… Prošla je iza vlaka do brda, a onda se uvukla pod vagon. Glavu je naslonila na tračnicu, a noge potpkupila. Još troji kotači imaju da prijeđu.”)

Pitanja, koja Rabija postavlja sama sebi, simbolički izražavaju nesnalaženje Bošnjaka u međuratnom periodu, posebno kada je po srijedi nepodnošljiv materijalni položaj, efektno dočaran sljedećeim opisom iz priče Otrgnut cvijet:

„Male kuće s napupčenim zidovima, kao preplašene ptice zbile se jedna uz drugu. Za tim je zidovima skriven život svih najbjednijih što na Bajram mogu djecu u jeftino odijelo illi u tanku basmu obući, gdje je meso na siniji reijdak gost i gdsje i kruha često nestane, a djeca zapište zgrčena po kutovima soba u kojima se vlaga penje do stropa, djeca s podbuhlim očima, rascvalih škrofula, tankih cijepaca, a izvitih koljena i otečenih trbuha. Kuće su to vječno zbabnih žena i djevojaka što zru i prezrijevaju a udati se ne mogu, jer nemaju mužu šta donijeti osim djevičanstvo i primitivan stid. Ograđena je svaka kuća visokim zidom da niko izvana ne vidi kako se unutra umire.“

Rizvić je vjerovatno zbog ovakvih i sličnih pasaža piščev postupak nazvao “poetikom podnošenja sudbine”.

Uistinu, nekoliko je priča u kojima bismo mogli nazrijeti autorovu intenciju da prikaže kako je okrenutost tradicionalnim, patrijarhalnim vrijednostima jedini način da se olakša „podnošenje sudbine“ i na neki način ublaže sve nedaće u kojima su se našli kako nekadašnji begovi, tako i ljudi srednjeg i nižeg staleža. Reprezentativna je u tom smislu priča Inoča: posljedice novog načina života dovele su do jednog tragičnog događaja koji se rješava istrajavanjem na, uslovno rečeno, nepisanim patrijarhalnim zakonima: Subhija, iz nekad ugledne seoske obitelji, prinuđena je da vodi kravu na ispašu. Na putu je presreće finans Fejzo i siluje je. Da bi sačuvali njen obraz, Subhijina braća ga pod prijetnjom smrću natjeraju da je oženi. Nesretan što živi u braku sa starijom ženom, Fejzo malo vremena provodi u kući, a više na zabavama, na kojima pije i pleše sa mladim i lijepim ženama. Zbog toga je i Subhijin život tegoban: niti ima muža, a povratak svojoj kući je isključena opcija zbog siromaštva (“ne želi da oteža svojima život još jednim ustima koje valja hraniti”). Nesretna, rješenje vidi u mogućnosti da Fejzo oženi drugu ženu. Dakle, kakvo takvo rješenje za bezizlaznu situaciju nađeno je u primjeni tradicionalnih, islamskih zakona prema kojima je muškarcu dozvoljeno da ima više žena.

Nađeno je, dakle, rješenje ne za “happy end” , nego upravo za – podnošenje sudbine. “Stare vrijednosti” nisu rješenje i prije bismo rekli da je Nametak pisanjem o jednom uistinu mučnom životu više naglašavao upravo nužnost promjene načina razmišljanja, te da njegova novelistika nije, kako Rizvić naglašava“žal i uzdah za vremenima kojih više nema, za vrlinama koje su obilježje tih vremena“ . Istina, Nametak će tu i tamo evocirati uspomene na stara vremena i sjetiti se vrijednosti koje polahko izumiru, kao u priči Šejh Jujo ili u priči Pravda za sve, u kojoj je, primjera radi, naglašena beskompromisna pravednost muslimanskih vladara kroz odluku vezira da kazni vlastitog sina zbog silovanja jedne djevojke. Riječ je o pričama iz prošlosti, odnosno ne o onima koje su vremenski pozicionirane u period izmeđ“u dva svjetska rata. Nesumnjivo, Nametkova biografija nas može nagnati da pomislimo kako je, zaista, nekim novelama želio prikazati i podsjetiti nas na visok moralni kodeks pojedinih muslimanskih vladara, Ali, to nije dovoljno da tvrdimo kako on “žali za tradicionalnim vrijednostima”. Na koncu, nije ni bitno.

Tragamo li za odgovorom na pitanje je li ili nije Nametak žalio za tradicionalnim vrijednostima, istaknimo to još jednom, izmiče nam ono što bismo morali naći, želimo li dati doprinos uspostavljanju dijahronijske klasifikacije bošnjačke književnosti – izmiče nam način na koji Nametak piše. A, kada govorimo o njegovom književnom postupku može nam pomoći opažanje Enesa Durakovića o eskpresionizmu u djelima Hamze Hume i Ahmeda Muradbegovića:

„Valja … naglasiti da ni Humo a ni Muradbegović … nisu ekspresionizam prihvatili kao vlastiti književni program. Prije bi se moglo reći da su oni u najzrelijim ostvarenjima nastavljali ali i preobražavali iskustva tradicionalne bošnjačke proze, tako da su njihove pripovijetke bitno obogaćene i stanovitim ideo-afektivnim sadržajima i stilskim iskustvima eskpresionističkog narativnog postupka.“

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »