Loading...
Psihologija

Psihološki ciklus i neminovnost izbora

Piše: Sanjin Salahović

Kako ja vidim, jedan psihološki ciklus kod Bošnjaka ide kraju. Od rata, u njemu se pokušalo potisnuti traume i sada taj proces gubi snagu i traume neumoljivo traže da se s njima uradi šta zarad ličnog i kolektivnog izlječenja. Jedan dio Bošnjaka će tražiti izlaz u religiji, pridružujući se onom velikom dijelu koji to čini još od rata. Religija je jedan uređen filozofski sistem koji nudi i smislenu priču i set etičkih vrijednosti te u sebi promovira molitvu (meditaciju). Ona djeluje u tom smislu terapeutski i pomaže posttraumatiziranima da olakšaju sebi, svojima te tako nalaze smisao života.

Drugi dio će tražiti terapiju u moru ponuda od psihologije/psihijatrije do alternativnih metoda koje su postale jako vješte da tretiraju loša osjećanja. I u pravu su. Ako ne vjeruju previše u lijekove, uz malo holističkog shvatanja, malo joge, meditacije, mogu sebi puno pomoći. I još pronaći, ako su pri tom radoznali, sasvim održivu filozofiju života koja ima dovoljno dobro oko za ono što je važno. U tome leži tajna dobra korištenja ljudskog procesora koji nema neograničen kapacitet za sve gluposti ovoga svijeta.

Treći dio će nastaviti naše tradicionalne bosanske terapijske forme koje se mogu sažeti u DASAĆ (Duhan, alkohol, sevdah, agresija, ćevapi) i uglavnom će tražiti cjelovremensko uživanje i zabavu izvan sebe. Time odvraćaju sebi pažnju od vlastitog očaja. Nije loše. Tako se to radi posvuda i od kad je svijeta i vijeka.

A četvrta skupina će tražiti spas u ideologiji socijalizma koja kod nas ima u biti odlike religije, ali bez molitve i meditacije i uređenog seta etičkih vrijednosti. Ta grupa također voli DASAĆ, poput Envera Kazaza, ali nekako sa ponosom. Čuva se za dolazak ultimativne pravde na Zemlju. Utapa se u neograničenim količinama negativnosti da održi fokus na “odlučni i teški boj” koji “samo što nije”. Ovoj grupi je trauma blago sa neba. Ona se njome hrani. Odgojili su je na pepelu gubitnika socijalističke revolucije 45.god. i ostavili su joj u amanet nemir kao vječnu inspiraciju.

E sad, i u trećoj i četvrtoj grupi su ljudi koji se niti mole čemu niti meditiraju niti traže smisao u životu izvan obećanja i očekivanja koja im bilo konzumacijska ili socijalistička ideologija daje. Niti jedna ni ne promišlja pitanje “trenutka”, a njemu se primiču ili kad se dobro odvale na kakvoj muzici ili kad krenu u juriš na nebo. Smisao je čovjeku da mu bude dobro, suprotno od toga samo stres, a onog koga se označi za stresni faktor treba odstraniti. Ili birajući drugi proizvod, drugog prijatelja, drugu ljubav, drugi ukus, miris, štimung, kafanu ili pjevaljku. Ili mijenjajući sistem koji je uvijek kriv za sve što čovjeku nije nagodio. Te su grupe veoma izložene kulturkolonijalizmu Srbije i njenog ruskog mentora.

Ove dvije, racionalno nesretne, a manipulirati osjećanja sposobne zemlje, Rusija i Srbija, poznaju ove tipove ljudi i znaju da im je lako ubacivati viruse u sistem mišljenja i vezati ih kulturno za svoje vlastite interese. Tu je jedan problem koji u budućnosti čeka Bosnu. Kako učiniti ove ljude sretnima na planeti Zemlji dovoljno da prestanu vjerovati u iluzije te ljubav i prijateljstvo onih koji im iste sa velikom strašću serviraju? Kako ih učiniti sretnima da se prestanu povoditi za nemogućim obećanjima? Individuama koje će tražiti svoj put bez opsesije da druge tjeraju da žive kao i oni? Kako god, proces je, opet kako ja to vidim, uzeo novi zamah i ušao u novi ciklus. I jedna je tu olakšavajuća okolnost – NATO pacifizira naš prostor i nije više dozvoljeno koristiti silu i strah u sklopu promoviranja vlastitih rješenja na našem prostoru.

Vrijeme je ovo u kome su ljudi zbunjeni shvatajući da odjednom zbilja imaju toliko slobode i da uopšte nisu niti odgojeni za nju niti mogu skontati šta da učine sa njom. Odrasli su na propisanim dozama otrovnog stida sa kojim su danas manipulisani, prestrašeni i spremni odreći se svoga samo za mrvu sigurnosti koju ne mogu naći u sebi. Za početak, predlažem im terapiju, meditaciju, a i molitvu sa religijom. Sve pomaže. Najgore je ne činiti ništa, a stalno biti ljut i nezadovoljan.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »