Loading...
PolitikaSvijet

LUDILO U UJEDINJENOM KRALJEVSTVU

Autor: Thomas L. Friedman
Preveo: Nihad Filipović

Izvadci iz članka The UK has gone mad, objavljenog u The New York Times, 02.04.2019.

Da li je moguće – Velika Britanija, ta peta ekonomija svijeta, dražava i narod čija je elita osmislila modernu parlamentarnu demokratiju, moderno bankarstvo i financije, izmislila industrijsku revoluciju i globalizacijski koncept – izgleda na smrt ozbiljno u namjeri napuštanja europske unije (EU), najvećeg svjetskog tržišta, sa slobodnim protokom robe, kapitala i radništva; i to, namjerena na napuštanje tako moćnog ekonomskog (i političkog) bloka država, a bez osmišljenog plana. Zapravo – bez ikakvog plana?
Zastupnici dvije najjače parlamentarne stranke, Konzervativne i Radničke partije, jedan za drugim odbacuju plan, tragajući za perfektnim riješenjem – planom koji garantuje bezbolno povlačenje iz EU. Ali ga ne nalaze. Zato što nema načina da se glupo rješenje prevrne na perfektno.

Referendumsko izjašnjavanje građana Velike Britanije iz 2016. godine, plasirano je narodu u paketu punom šarenih laža: biva ništa lakše nego izaći, a onda Britaniji ima da svane nova zora. Tu “olahko obećanu brzinu” jednostavnih riješenja na teška i komplicirana društvena pitanja, i dalje guraju tvrdi koncervativci, članovi partije koja je u svijetu bila poznata po prioritiziranju ekonomije društva i osobnog prosperiteta građana, a danas je opsjednuta, navodnom restauracijom britanskog suvereniteta.
Izgleda njih ne zanimaju mišljenja i stavovi ljudi poput Tom Endersa. C.E.O. avijacijskog Airbus giganta, koji zapošljava više od 14.000 ljudi u UK, sa plus 110.000 lokalno uposlenih u njihovom snabdjevačkom lancu. Enders upozorava lidere u UK da ukoliko UK jednostavno odluči na neplansko istupanje iz EU, Airbus moguće bude natjeran na neke drastične odluke potencijalno vrlo štetne za britansku ekonomiju.
“Molim vas, ne obraćajte pažnju na ludilo tvrdih Brexitovaca koji zagovaraju da, obzirom da mi ovdje u UK imamo velike pogone, biva nećemo napuštati UK. Nisu u pravu”, izjavio je Enders. ”Nemojte biti u zabludi, mnoštvo je zemalja koje su spremne ponuditi svoje usluge u gradnji krila za Airbus”.

Razumijem prigovore mnogih koji su glasali za napuštanje EU, posebno taj prigovor i osjećanje nekih da je UK preplavljena imigrantima; (primjera radi – samo u Londonu je 300.000 francuskih državljana. EU je morala naći načina da u tom smislu izađe u susret UK i razumije njene zahtjeve; a nije zahvaljujući francusko-njemačkoj gluposti).
Razumijem i taj prigovor o bezličnim birokratama u Briselu koji kreiraju pravila, a da nikome ne odgovaraju.
Razumijem i prigovor na urbanu elitu koja kroz te njihove globalizacijske vizije i interese ne vidi ili s visine vidi provincijalnu Britaniju i njene tzv. male ljude.
I razumijem lamentacije na restrikcije u ličnim dohodcima srednje klase, za šta se okrivljuje EU i imigranti, što ima smisla baš onoliko koliko smisla ima Trumpovo optuživanje Meksikanaca za američke društvene nevolje.

Sve to razumijem.

Ali – šta uopće znači biti lider u današnjem svijetu? U jedno sam siguran: liderstvo danas ne znači prioritiziranje suverenitetskog pitanja iznad ekonomskog interesa nacije; I ne može biti da racionalani političari danas, povlače Veliku Brirtaniju sa slobodnog pristupa gigantskom EU tržištu gdje, UK plasira 40% njenog izvoza, a sve to bez ozbiljne diskusije o nacionalnim benefitima i cijeni koja ide uz takav potez.

Jer, u kakvom mi to svijetu živimo danas?

U startu rečeno, živimo u svijetu koji je postao tako uvezan – zahvaljujući digitalizaciji, internet konekcijama, mobilnoj telefoniji, bežičnom prenosu – od informacija do novca, tako da svi skupa postajemo uzajamno ovisni jedan o drugom. I to na razini neviđenoj u historiji humaniteta.
U svijetu u kojem živimo, moj, tj. naš kvalitet života, ne samo da je ovisan o mojim i našim sposobnostima i kvalitetima, znači: moja zajednica, moj grad, moja škola, moja fabrika itd., nego je., i to je trend, to je svjetska tendencija, moj i naš kvalitet života, itekako ovisan o uvezivanju u maticu znanja i investicionu plimu što prati znanje.

A gle čuda, Britanijom trenutno vlada stranka što želi diskonekciju sa modernim svijetom.

Ideja da će Britanija nekim čudom, odjednom sa Trumpom ostvaritio fantastičan trgovinski aranžman, čim napusti EU, je ludački smiješna. Trump zagovara tržišni nacionalizam i to je razlog njegovog zagovaranja raspada EU: on vjeruje da USA može dominirati evropskom ekonomijom puno lakše kada ima posla sa svakom pojedinom državom ponaosob, nego kada pregovara sa blokom europskih država koje tvore najveći svjetsko tržište.

Mora se znati da istovremeni i komplementarni tehnološki proboj i globalizacijski rast, nužno zahtjevaju, što je moguće više, otvorenost i protočnost država – i to iz dva razloga: prvo, tako postaje primjenjiv za blagovremeno uočavanje signala promjena i odgovarajuće reagiranje na iste, i drugo, na taj način privlačite onu I.Q kremu ljudi (nadareni, iznad-prosječno inteligentni) koji su ti, sve iskustvo kazuje tako, što pokreću ekonomiju, osnivaju kompanije itd.

Ko je Microsoft C.E.O u USA?
Sataya Nadella.
Ko je Google C.E.O.?
Sandar Pichai.
Ko je Adoe C.E.O.?
Shantanu Narayen.
Ko je Workday C.O.E.?
Aneel Bhusri.

Halo London. Najveći talenti streme ka najotvorenijim sistemima; i to otvorenim obostrano: i prema imigrantima i prema biznisu. Jer to je ta situacija koja oplođuje, otvara, kreira mogućnosti. A Britanija je na putu da svima njima u lice podigne tablu: ODLAZITE. NISTE DOBRO DOŠLI.

Svi veliki, na prvu loptu lokalni problem, danas su SVJETSKI i kao takvi zahtijevaju i moguće ih je rješavati samo na globalnoj razini; vrijedi za klimatske promjene, za trgovinsku regulativu, za tehnološki standard, za sprječavanje boleština na financijskom tržištu svijeta… itd.
Ako želite imati riječ sa rezonancom u rješavanju gornjih otvorenih pitanja i problema svijeta danas, i ako ime vaše   države nije USA, Rusija, Kina ili Indija, MORATE biti dio šire koalicije kakva je EU.
Članstvo Velike Britanije u EU omogućava Britaniji danas glas i uticaj u svjetskim poslovima daleko iznad njene stvarne veličine i separatne mogućnosti upliva u svjetske poslove.

Konačno, šta nas historija podučava?

Trump je OK sa idejom tržišnog evropskog nacionaloizma; razjedinjena Europa u funkciji je njegovog mota – America first!
Naravno, i Vladimir Putin je presretan sa idejom tržišnog evropskog nacionalizma: pregovori sa svakom pojedinačnom državom za ruskog medvjeda su uvijek lakše probavljiv zalogaj, nego sa europskim blokom država.
I naravno, presretni su i zagovarači Brexita.

Kako su brzo zaboravili da su EU i NATO, rođeni iz europskog teškog iskustva sa tržišnim nacionalizmom što je proizveo dva svjetska rata u 20-tom stoljeću.

S oproštenjem, ali GB je danas brod ludaka – na jednoj strani blok konzervativnih radikala sa tom njihovom opsesijom o napuštanju EU (i nekakvoj imaginarnoj imperiji i državama Commonwealtha kojima će oni moći diktirati i dominirati), a sa druge strane Britaniju paralizira Radnička partija Jeremia Corbina sa tim njihovim vanvremenskim marksizmom.
Ako narod Britanije, ne nađe načina da natjera političare na kompromis (još postoji tračak nade da je to moguće), slom britanskog političkog sistema i ozbiljne ekonomske reperkusije za britansku ekonomiju i društvo, su na pomolu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *