Loading...
OkruženjePolitika

A ŠTA AKO DODIK ZAISTA PROGLASI NEZAVISNOST: Imamo li spreman politički, sigurnosni, pravni i diplomatski odgovor ili ćemo organizovati koncert za mir?

Bio strah od Dodikovog mogućeg avanturizma paranoja ili ne, valja uvijek biti spreman na najgore, ili kako je to Josip Broz fino poručivao: “Živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat“. U svakom je slučaju daleko razboritije nego se opet naći u situaciji „Nedime dragi, šta nam ovo rade“. 

Piše: Danijal Hadžović

Prije nekoliko dana na Sarajevo Business Forumu bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić još jednom je ponovio svoju poznatu rečenicu da je posljednji rat bio nepotreban jer je “završio je s više od 100.000 mrtvih, a granice se nisu promijenile niti za jedan milimetar“, navodeći da oni koji su namjeravali ostvariti svoje ratne ciljeve nisu uspjeli, ali su nanijeli nemjerljivu štetu. Mesićeva izjava je tačna, ali samo relativno. Naime, istina je da vanjske granice nisu pomjerene, ali je pomjereno sve ostalo. Pomjereno je stotine hiljada ljudi, što sa svojih ognjišta, što s ovog svijeta, a kao posljedica toga su i iscrtane neke nove etničke i političke unutrašnje granice. Što granice nisu pomjerene ima donekle zasluge i u međunarodnom pravu i zaključku Badinterove komisije da se Jugoslavija može razdružiti samo prema postojećim republičkim granicama. Ovog se zaključka pak od početka nisu pridržavali ni Franjo Tuđman ni Slobodan Milošević koji su preko paratvorevina srpskih Krajina, srpskih republika i Herceg-Bosni i njihovih zločinačkih rukovodilaca krenuli u ratne pohode crtanje novih mapa, sve uz etnička čišćenja, masovne zločine i genocid. Ne može se reći da se sa stanovišta nacionalističkih velikodržavnih ciljeva zločin nije isplatio: Tuđman se, doduše, na kraju morao odreći Herceg-Bosne, ali je to kompenzovao rješavanjem „srpskog pitanja“ u Hrvatskoj svođenjem Srba na nivo statističke greške i ostvarenjem cilja unitarne države. Milošević će se možda nekoliko godina kasnije opeći na Kosovu, no na polovini nekoć unitarne i cjelovite Republike BiH isposlovao je međunarodnu legalizaciju etnički do temelja očišćenog srpskog entiteta sa širokim ovlastima.

Predsjednik ovog potonjeg, Milorad Dodik, priželjkuje sljedeću fazu. A od Republike Srpske sa širokim ovlastima u labilnoj BiH sljedeći korak može biti samo nezavisna Republika Srpska bez BiH. Dodik to otvoreno najavljuje, u zadnjem periodu posebno intenzivirano. Tako između ostalog obznanjuje da će proglasiti nezavisnost Republike Srpske čim Kosovo dobije stolicu u UN-u, da je BiH već podijeljena kao država samo to treba formalizovati, da će drugi Trumpov mandat donijeti nezavisnost, da ne postoji nikakva sumnja da će RS i Srbija biti ujedinjenje te da se mora iskoristiti pravi historijski trenutak za to…

Na sve ove reakcije tipični predstavnik jednog dijela sarajevske intelektualne ljevice će samo cinično odmahnuti rukom, samouvjereno tvrdeći da se radi tek o najjeftinijem populizmu i pucanju u prazno, što ne smije postati prepreka rješavanju konkretnih životnih problema poput čišćenja smeća po Republici Sarajevo i odabiru najedakvatnije boje za nove kante.

A nije da Dodik ne vuče i konkretne poteze u najavljeno pravcu. Kada su nedavno na entitetskoj liniji osvanuli momci u maskirnim uniformama i s čarapama na glavi, MUP RS o svemu je nevoljko davao štura saopštenja da su u pitanju „redovne policijske aktivnosti“, no sam Dodik nije dugo izdržao pa je izjavio da se radilo o vježbi kojom se utvrdilo da se pripadnici MUP-a već u roku od 24 sata mogu uspostaviti granicu na entitetskoj liniji. Ako zatreba. Krenuo je i putem militarizacije pa najvio formiranje rezervnog sastava policije RS. Treba li tek podsjećati na one protustavne referendume, protustavna slavljena 9. januara i ostale demonstracije sile i samovolje po sistemu „opipavam teren dokle mogu ići“.

Ono što Dodiku dakako nedostaje za završni korak je spomenuto „međunarodno pravo“, tj. što Ustav BiH takav kakav jeste ne daje mogućnost sastavnim dijelovima da se otcijepe, niti je u ovom trenutku baš pretjerano vjerovatno da bi iole veći broj država priznao RS, posebno što se to sigurno ne bi desilo bez koordinisanja sa Srbijom. Otud i toliko polaganje nade u Trumpa i njegov antiglobalistički narativ, saradnja s evropskim islamofobičnim desničarskim populistima i nada u historijski rusko „DA“.

No, šta ako se to zaista i desi? Šta ako Vučić u rješavanju pitanja Kosova odluči krizu prenijeti preko Drine (nismo li uostalom, već jednom gledali scenarij prenošenja rata u BiH), Rusi aminuju, a Dodik proglasi nezavisnost i prestanak nadležnosti ovlasti države BiH i njenih institucija na njenom teritoriju? Međunarodno pravo i nezavisnost BiH nisu naročita prepreka bili ni Dodikovim prethodnicima na čije djelo se ponosno poziva da krenu u kravi pir, a još manje njegovom ruskom savezniku da vojno interveniše u Gruziji, pa prizna nezavisnost Abhazije i Južne Osetije ili pripoji sebi Krim.

Da li probosanske stranke zaokupljene međusobnim prepucavanjem i postizbornom kombinatorkom uopće i uzimaju u razmatranje mogućnosti jednog od ovih scenarija za BiH?

Izvor: slobodna-bosna.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »