Foto: 24sata.info
Komentar na potonji članak
Piše: Sanjin Salahović
Marksova priča o borbi klasa koja je u osnovi vjere u socijalizam, preslikana je priča o borbi dobra i zla iz abrahamskih religija. Samo što je socijalizam perfekna rješenja predviđena nebu obećao ljudima na zemlji. I razočarao, kao i sve što obećava nemoguće na ovom svijetu koji opstaje zahvaljujući pametnoj i harmoničnoj mješavini svih suprotnosti. Socijalizam je zanijekao religiju, a sebi je prisvojio poslove na realizaciji pravde koju ona obećava. Lišen etičkih vrijednosti koje religijske priče sadrže u sebi, ostao je socijalizam bez najvažnijeg alata s kojim ljudi regulišu svoje ponašenje u svojim mislima. Daleko od straha i nadzora svake vlasti, direktno obračajući se božanskome pojmu i priči s kojom se on ukazuje na zemlji. Čovjek socijalizma, u svojoj potrebi da spozna svijet realno onakvim kakvim je, završio je u realizmu shvatanja u kome velike ribe jedu male, a smisao života je učiti malim ribama kako da rastu i ne budu pojedene – čitaj, kako da nauče da i same jedu. Na prvi pogled to jeste realno stanje, ali kako to uvijek biva sa ljudima, u nedostatku smisla za nijanse, nestaje negdje u shvatanju i smisao za etičke vrijednosti pa bez njih, malim ribama postaje dozvoljeno činiti sve u cilju preživljavanja. I naravno, u takvom moru, koje prestaje biti more koje život znači i velike ribe postaju isto i sva nevolja raste na uzajamnom odnosu klasa koje uporno varaju jedna drugu u nekom “naučnom” dijalektičkom odnosu u kome je varanje dozvoljena disciplina. Kokoš ili jaje, svejedno. Da li male uče od velikih ili velike od malih, princip je isti. Nekome se to čini možda sasvim racionalnim objašnjenjem života, ali pitanje je da li, bez doze idealizma, jedan takav odnos može dati bilo kakav produkt bez diktatorske upotrebe sile s kojom će se ljudi strašiti ovozemaljskim metodama da budu dovoljno dobri da grade društvo koje moze iole funkcionisati. Jer nema društva bez povjerenja i nijedna vlast ne može regulisati odnose među ljudima koji apriori odbijaju civiliziranost i poniznost koja je pojmu civilizacije neophodan preduvjet. I evo ga, Jakob Finci kaže ono što mnogi ne smiju reći. Mnogi koji su sa majčinim mlijekom učeni da je religija opijum za mase i nešto loše po sebi. A istina je potpuno drugačija po Finciju. Niko nije tako dobar primjer za harmoniju života u BiH kao religijski lideri. I tu se naravno dolazi do tačke na kojoj se mora problem okrenuti na glavu i upitati – da li je nasljeđe komunizma, njegovi kadrovi udomljeni u politici i privredi na svim stranama, to što u biti priječi i racionalan i etički sadržajan dijalog potreban izgradnji prosperiteta u BiH? Nisu li ti bezbošci od političkog vrha do dna u društvu i privredi, ostavljeni sami sebi bez etičkih vrijednosti religija, udomljeni u licemjerju s kojim sebe drže dobrima, a druge sude bez milosti, ti koji pokušavaju da učine nemoguće. Pronađu rješenja za život u kompleksnosti BiH bez da se svakodnevno okreću sebi, preispituju sebe i čine sebe boljim da bi i svijet bio bolji. Da li je pedeset godina hipokrizije komunizma ostavilo tako duboke tragove koje će mnoge generacije morati ispravljati odustajući od revolucionarnosti te učeći sebe da je jedino mjesto na kome se može nešto promijeniti – ono mjesto u sebi i svojim osjećanjima s kojima vršimo izbore i kreiramo svijet?! U svakom ponaosob, u svakom trenutuku našeg kratkog postojanja koje, kao ljudi, dobijamo na daskama života?!