Loading...
Komentari

MISTERIJA ORGANIZMA

Svetlana Broz

Piše: Nihad Filipović

Svi sveci imaju prošlost i svi grješnici imaju budućnost!
(Oscar Wilde: A woman of no importance)

Naletim na Svetlanu Broz, u tamo nekim grčkim internet edicijama na engleskom – kathimerini.com, balkaneu.com i tsl., gdje poput kakve udavače koketira sa grčkim emocijama, prevrćući istinu kako je milo grčkom nacionalizmu čuti. Piše – biva Makedonija ima aspiracije na grčku i bugarsku teritoriju i kako je to nedopustivo, kako stoga ime Makedonija ne može opstati, kako Tito nikada ne bi dopustio ispoljavanje nacionalizma i kako on, Tito, nikada nije pokazao nikakve ambicije spram tuđih teritorije i tuđeg državnog prostora.
I tu mi jasno, i ja sam od Bosne jel'de, pukne mi tu film. Jer u stranu to što laže Svetlana da mala Makedonija ima apetit za prožderati velike komšije Bugare i Grke (historija tu priča drugu priču), kažem u stranu ta laž, ali to gore Svetlanino je historijski revizionizam: gumicom briše Titov jugoslavenski nacionalizam, pa u toj priči nema progutanog albanskog Kosova, nema Bugarske, nema Albanije i Titovih planova o Balkanskoj federaciji Jugoslavije sa tim zemljama…

Sjednem, napišem člančić s prednjim u vezi, kad zove sestra. Kaže: -Izbaci jake riječi, molim te. Nismo to mi. Nisi to ti. Šta će ljudi pomisliti…
Jah, ubi nas prejaka riječ. Što napisa Mijić Branko u riječkom Novom listu, pozivajući Kolindu Grabar i Aleksandra Vučića da gumicom izbrišu Rječnik jakih riječi: – Briši taj genocid, križaj Jasenovac, krsti Srebrenicu, nemojmo sad o prošlosti, ima ovdje ljudi koji su i na drugoj strani izgubili nekoga, došli smo pričati o budućnosti…
Onda opet mislim: to s jedne strane, a s druge strane, što kažu – Bosna počinje tamo gdje prestaje logika. I dok, valjda u vaseljeni, vrijedi – Lijepa riječ gvozdena vrata otvara, u Bosni vrijedi: Ubi nas lijepa riječ.
Znam nije ekumenski, a ni vaseljenski, nije po Knjigama Proroka, jer da je tako trebalo bi ko tebe kamenom ti njega kruhom i lijepom riječju. Ipak, poučen iskustvom koje uči da mira nema bez istine i pravde, na Svetlanin kamen (laž), povukoh jaku riječ te napisah: sikter. U to zove sestra i kaže: – Izbaci jaku riječ molim te. Nismo to mi. Nisi to ti. Šta će ljudi pomisliti… I šta ću izbacim. Sa sestricama samo fino.

Da se razumijemo: ne smeta meni Svetlana u Bosni. A i da mi smeta ko sam ja da se moja pika. Stoga, neka je. Pobjegla žena od bombi na Beograd 1999. i skrasila se u šeher Sarajevu. Lijepo. Merhametli bujrum, kao i tolikim mnogim kroz historiju.
Ali mi smeta ako prezime Broz vrti u javnim nastupima, a vrti. Eto vidimo gore u tim koketarijama s grčkim  (i bugarskim) đuvegijama da vrti i kako vrti: u dnevnopolitičke svrhe prevrćući istinu i lakirajući historiju, eto kako.

Dva su razloga zašto to tako ona radi. I iz oba, ona osobno profitira.

Prvi razlog je mjerljiv novcem. Svetlane vodi humanitarnu organizaciju Gariwo, u okviru koje je i fondacija Imam Petlju. Razumljivo, možeš imati petlju ne znam kakvu, ako nemaš novca, trud i tvoj hvale vrijedan društveni napor je uzaludan. Svetlani dakle, trebaju novci. A novac je u fondovima Europske Unije (EU), državnih vlada, tih i tih donatora itd.
E ovdje se na tren vraćamo na početak ovog članka: Grčka i Bugarska su članice EU. Pa ako Svetlana, u grčko-makedonskom sporu oko imena makedonske republike, pogura grčku istinu, eto njoj lijepog Trojanskog konja u tamo tim komisijama EU što odlučuju o dodjeli novca po aplikacijama kojekakvivih nevladinih organizacija kakva je i Svetlanina Gariwo i fondacija Imam Petlju.  Kužite?
A drugi razlog je mjerljiv prestižem, slikom o njenoj personi koja se formira u javnoj imaginaciji opetovanim prizivanjem rahmetli-pokojnog maršala.

Dušan Makavejev – WR: Mysteries of the organism

Gledajte braćo i sestrice: Broz je jak brend u Bosni i Hercegovini. Svetlana je toga svjesna, zato je i došla u Sarajevo i Bosnu 1999. I onda šta radi, malo-malo, potegne djeda, te moj djed bi ovo, te moj djed bi ono. Ne kažem da nije humanistica, ali kažem, ona eksploatira brend titovine u Bosni. A to nigdje više ne prolazi, od Triglava do Đevđelije, samo u Bosni. To je ono što meni, a siguran sam i svim osvješćenim Bošnjanima, koji vide dalje od sahana pilava ispred nosa, smeta. Istina bog, ni ovdje se moja ne pika, ali eto, imam potrebu da lajem.
Jer duhovno naslijeđe titoizma teško košta Bosnu, naročito Bošnjake, a da toga ni svjesni nisu. Svetlana tu vješto upada. Možda je čak i ubačena, ne prisežem ovdje, samo špekuliram: jer u Beogradu joj je sve ostalo, pa i brojni prijatelji i srbska disidentska krema, kućni prijatelji – Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Dragoljub Mićunović, vladika Filaret (da to je onaj pop što se slikao sa mitraljezom u rukama tamo negdje u Hrvatskoj kod Vukovara) i brojni drugi; sve tipovi što su bili i jesu protiv svega onoga za šta je bio i šta je za života radio njen djed  Tito, a sa kojima se ona intenzivno družila 1980-ih. I onda ona dođe u Sarajevo i ne može više bez šehera. I šta radi, u šeheru i Bosni raspiruje nekritički titoistički žar što tinja u našim ljudima.

Specifično Bošnjaci, jer to je najprije njihov problem u Bosni, moraju se kritički distancirati od ideološkog naslijeđa titoizma, e da bi uopće identitetski se uspjeli osoviti i kontrirati jakom s-h radikalnom nacionalizmu. Titoističko bratstvo i jedinstvo je kompromitirano u krvi desetina hiljada naših nevinih civila pobijenih na pravdi boga, samo zato što su bili Bosanci i Bošnjaci.
Nama treba ideja bratstva na temeljima jednakosti i ravnopravnosti ljudi, ali bez ideoloških Titovih balona, u kome Bošnjaka i nije bilo kao naroda, dok mu nisu zatrebali kroz Pokret nesvrstanih (a i tad im Gospodar Zlatnog prstena dodjeli tek ono veliko početno slovo M, ni slučajno narodno ime Bosanac-Bošnjak, jer ne daju to, znate koji, a oni su njegovoj partiji i vlasti bitni, najbitniji; oni ga održavaju na vlasti)
Nama treba građanska, pluralno-demokratska, institucionalno uređena Bosna po europskom standardu, a ne ona Titova Alajbegova slama od Bosne, svačija i ničija, jer njemu, maršalu je to tako trebalo, pošto samo takva Bosna jeste garancija jugoslavenske zajednice: jednom podijeljena Bosna – i Jugoslavije više nema. Srbski i hrvatski nacionalizam, nakon takve diobe, Jugoslavija više ne zanima. Tito je znao da je tako i otuda ono Alajbegovo (od čega su, da se “Turčin” ne dosjeti mit napravili) – ni, ni, ni već i, i, i.

A jednom Bosna građanska – to mu ni u malom mozgu nije bilo, jer zamjeri se onda velikosrbima u partiji, dovede svoju vlast u pitanje (a njemu je partija i vlast bila sve). Jer građanska Bosna, to je onda većinsko odlučivanje, a muslimani su u Bosni većina (vazda bili, od konverzije Dobrih Bošnjana do danas, jasno, uz periodično administrativno i popisno friziranje i “terenske” Istrage).
Svetlana, nekad bliska najužim beogradskim disidentskim krugovima, danas ne pravi te distinkcije na propalu titovinu, već samo malo-malo pa eksploatacija brenda titovine, te moj djed bi ovo, moj djed bi ono…
To što ono radi, maskirano kroz taj humanitarni angažman, ima samo u Bosni prilaz. Nema teorije da bi s takvom popratnom pričom njen humanistički rad primio se u Srbiji ili Hrvatskoj.

Zato sjedoh i napisah člančić: Ente-Lente-Tente-Blente. Kad zove sestra. Kaže: – Izbaci jaku riječi, molim te. Nismo to mi. Nisi to ti. Šta će ljudi pomisliti… I šta ću, izbrišem. Sa sestricama samo fino. A ostalo ostavim. Ide taj Ente-Lente-Tente-Blente ovako:

Ma znate šta…

U jednu ruku, pristojno kazano: Neka je. Dobro došla. Hipokritova službenica i jeste, pa kada već toliko voli Bosnu i bosanske ljude, bujrum; đe'š humanije pomoći od ljekarske…

A u drugu…. Hmmm. Pa kada hoće već pomoći, što se pored toliko posla (u Bosni je svaki drugi zdravstveno frcio, što zbog rata i PTS sindroma, što zbog aktuelne ente-lente-tente politike), što se velim onda petlja u politiku i prodaje u Bosni suhu titovinu pod sirovu drinovinu.
Imamo mi Titića na izvoz. U Srbiji i Beogradu ih nema. Eno su i Dragoljuba Dražu Mihajlovića rehabilitirali. Sutra će ako bude sreće i srca junačkog i Nedića Milana.
Pa što onda huda ne osta u rodnom gradu Beogradu i rodnoj državi Srbiji, pa da tamo protura suhu titovinu pod svježu japiju. Tamo je to veća potreba nego u Sarajevu. Sama veli da je gledala Beograd pun četnika… Valja to prevaspitavati, jel'de?

Eh, al što nemere niđe, more u Bosnici. Pa nam sve na ispomoć hrle naki Pernari Ivanuše, naki Trifunovići Sergeji, naki vaki-naki taki…
Te i Svetlana, k'o i dido joj 1940-ih: Srbija puna četnika i fašista, nacisti ubijaju stotinu za jednog, pa se dido sažalio i došao za Dražom i srbijanskim četnicima u Bosnicu dizati revoluciju i sa Dražinim i Antinim se natezati.  Nema biva u Srbiji brda ko u Bosni, neizvodiv je tamo s tog razloga taj gerilski rat, jel'te, pa se zato partizani prebaciše preko Krive Drine za srbijanskim četnicima u Bosnu.  A Bosni nema ni pravila ko u Srbiji: u Srbiji je 100 za jednog, a u Bosni, velim, nema pravila, može i 1.000 i više za jednog.

Nego, tu smo negdje generacija, godinu dvije stariji sam, pa joj mogu kazati: Drž’ se sestro Hipokritove zakletve, neka dide u historijijskim čitankama i muzejima gdje mu je mjesto, a ti se kloni suhe titovine i ente-lente-tente-blente politike i garant ćeš ući u legendu. Vole Bosanci i Bošnjaci merhametli titoističke mitove i legende. Baš ko i Srbi i Srbijanci kosovske.

U suprotnom – e ovdje ide ona “jaka” riječ za koju me sestra zamolila da brišem. Zato samo ovdje pišem – Koji ćeš nam? Dosta nam je bilo šest krvavih ofanziva ko zna koliko genocida i plus kontraofanziva 1990-ih. Hajde sestro malo u rodnu Srbiju, pa tamo pravi sa drugovima titoističke ofanzive i kontraofanzive.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »