Nihad Filipović
Pun mi kofer bošnjačkog i bosanskog, “Oj dodo oj dodole”, retrojugoslavenskog naricanja. Fakta:
1. Jugoslavija je bila neodrživa, odnosno održiva samo dok je to bio srpsko-hrvatski (slovenački) interes; naročito srpski koji je bio dominirajući u toj relaciji, pa refleksni hrvatski i koliko krajnut, ipak asistirajuće značajan – slovenački.
To nam kazuje cjelokupno iskustvo sa jugoslavenskim državama, onom prvom od 1918. do 1941, gdje slijedi more nepravdi, a vrhunac je agrarna pljačka (pogodite koga), pa ide pokolj u Šahovićima, Crna Gora, 1924. (pogodite koji su tada pobijeni, od 300 do 600 žena, djece, ljudi pobijeno i niko nije odgovarao, a debeli mir i bajagi ustavna monarhija srpske kraljevske dinastije Karađorđević), pa slijede pucnjevi Puniše Račića na Stjepana Radića i grupu hrvatskih poslanika u Skupštini u Beogradu (opet pogodite zbog čega je potegnut revolver), nakon čega u toku Drugog svjetskog rata, ide s-h obračun u Bosni (tada u sklopu tzv Nezavisne Države Hrvatske) do posljednjeg hrvatskog cvijeta islamske vjeroispovijesti.
Onda ide druga Jugoslavija, 1945 – 1991/2, ide Cazinska seljačka buna 1950. i surova likvidacija pobunjenika (koji su se pobunili protiv obaveznog otkupa, jer sami nisu imali šta jesti, ni oni ni porodice im, a međutim NIKOGA ubili nisu; pa ipak JNA i Narodni sud ih je nemilosrdno poubijao i razselio; za neobaviještene, od Cazina i Krajine raseljeni su Lijevče polje, u Srbac).
Dalje, u toj Jugoslaviji, nepriznati ostaju nepriznati (pogodite koji su to) iako im je u toku rata i revolucije obećavano priznanje, koje, istina Bog i slijedi u tim famoznim reformskim 1960-tim na 1970-te, kada je imperatoru i Balanseru to zatrebalo porad njegove reputacije u svijetu kroz Pokret nesvrstanih.
Potom, nakon smrti doživotnog imperatora, slijede brojne afere; jer velikosrpski element se nikako nije mirio sa buđenjem bosanskog duha i nekim elementima osvojenog bh. suvereniteta nakon Ustava RBiH iz 1974. I sve te afere su u Bosni – Moševac, Neum, Jole Musa i Aluminijski kombinat u Mostaru, Pozderac Hamdija, a vrh je Agrokomerc i (vjerovatno, a u svakom slučaju nikada do kraja i transparentno iztraženo) ubistvo Džemala Bjedića.
Onda pada Berlinski, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika se rastače, slijedi s-h Pakt o podjeli Bosne iz Karađorđeva i Tikveša, mart-april 1991. i sljedstveno, slijedi Sporazum bh. beogradskih i zagrebačkih satelita Karadžića i Bobana iz Graca, Austrija, maj 1992.
I kao u ratu u ratu iz 1939. na 1945. u Bosni i Hercegovini slijedi pokolj na buljke.
I opet je to velikodržavna srbsko-hrvatska kuhinja, opet je taj njihov historijski obračun mahom u Bosni i Hercegovini, i opet je do posljednjeg Bošnjaka; (naravno stradaju i Srbi i stradaju i Hrvati, ali su te žrtve, sa stajališta strategijskih ciljeva rata koji je pokrenut u BiH, ružna je to riječ, ali je istina, te su srpske i hrvatske žrtve u Bosni tek, i za jedne i za druge pokretače rata u Beogradu i Zagrebu, podrazumijevajuća kolateralna šteta na oltaru viših (državnih) ciljeva koji se imaju postići.
2. Nazad na Jugoslaviju i Oj dodo oj dodole naricanja.
Jugoslavenska ideja je bila, pokazaće se, bajagi ideja oslobođenja malih južnoslavenskih naroda imperijalnih okova velikih u prošlosti, koji su ih vazda nešto kao okupirali, tlačili, ugnjetavali i sve u svemu nisu im dali živjeti kako im je ćeif. Ali u praksi se to, ta ideja, da sada ne ulazimo u razloge, pokazala provodivom, samo u uslovima neslobode (otuda diktatura i doživotni imperator prikazan kao otac familije novopromoviranog naciona Jugoslavena) i otuda teške diskriminacije, naročito nekih, npr. Bošnjaka i Albanaca posebno (jer u strukturi državne moći je dominirao velikosrpski kadrovski potencijal, pa onda i narativ).
3. Jugoslavija je bila održiva dok je to bio s/h interes. Otuda u Bosni ide ono Titovo i jugoslavenskih komunista – ni, ni, ni, već i, i, i; jer čim se Bosna podijeli, ili ako bi kojom nesrećom postala većinski zemlja bosanskih muslimana, tj. Bošnjaka, Srbi i Hrvati gube interes za Jugoslaviju. Kao što se i pokazalo u ratu 1990-ih.
4. U Srba i Hrvata, vidimo, nema te, takve i tolike YU nostalgije, kakvu registriramo kod Bošnjaka i onih što neće čak ni da su Bošnjaci, nego se deklariraju novim Jugoslavenima, tj. Bosancima…
Zašto je to tako?
Tvrdim zato što su Srbi i Hrvati zreli, nacionalno osviješćeni narodi. Samo Bošnjaci koji su, uz Albance najveća žrtva jugo-eksperimenta, nariču za Jugoslavijom, u kojoj su, manje-više sve vrijeme bili, Titova s/h sitna moneta za potkusurivanje.
A zašto je to tako s Bošnjacima?
Tvrdim, zato što su u kašnjenju sa adoptiranjem ideje nacionaliteta u svoju kolektivnu duhovnost.
Nije stoga nimalo slučajno što su i Srbi i Hrvati, osvojili nacionalnu državu, a Bošnjaci je još uvijek de facto nemaju.
5. Jugoslavija je dakle, i prva i druga, bila srpsko-hrvatski interes. To ko ne akceptira, ne zna ništa iz historije, a ponajprije, ne zna misliti. Bošnjacima je u takvim etničkim i političkim relacijama pretežno, uglavnom i manje ili više, ostajalo samo klepnuti ušima; i to je tako bilo i u prvoj, kraljevoj i u drugoj, imperatorovoj Jugoslaviji.
6. Ovo danas, kako jeste u Bosni, tako je, jer je narod, i jedan i drugi i treći, plus ostali, i njihov nivo dostignute političke kulture, TAKAV. Političari su onakvi, kakav je narod kojim vladaju odnosno koji ih bira na vlast, trpi ih na vlasti i održava ih u vlasti i na pozicijama društvene moći… Pa ipak, i tako kako je, u smislu državotvorne perspektive, za Bošnjake je to bolje, nego je ikada bilo u Jugoslaviji.
7. Naravno, rješenje je građanska Bosna, ali se to ne osvaja kuknjavom za jugoslavenskom imperijom i imperatorom, nego upornim radom na osvješćavanju i prosvjećivanju, svako na samom sebi, inteligencija i na sebi i na narodu, a narod mijenjanjem stanja ubacivanjem listića u glasačke kutije…