Koliko naočala trebamo da vidimo istinu
Pokupljeno negdje u bespućima internetske zbiljnosti: Komentar Rastka Momčilovića
(Napomena: Ovo je komentar iz vremena najužasnijih zločina tzv. Islamske države, ali je poruke i danas aktualna. Tekst na sažet, ali jasan način ukazuje na korijen užasno nekritičke svijesti naših ljudi na temu Hebrejsko-Palestinskog sukoba.)
I tako dok na zapadu Palestinu podupiru načelno needucirani ljevičari, arapski imigranti i pokoji poklonik nacističkog režima, u zemljama bivše Jugoslavije Palestinu podupiru gotovo svi. S druge strane, našim nekadašnjim arapskim saveznicima se gleda kroz prste i kad rade najgnjusnije zločine nad djecom i civilima, poput recentnih događaja u Iraku.
(Za bosanskepoglede.com priredio: NF)
Narodi bivše Jugoslavije se oko malo čega mogu dogovoriti, no nedavni događaji na Bliskom Istoku su pokazali kako ipak postoji jedna tema oko koje su svi vrlo složni, a to je odabir strane u izraelsko-palestinskom sukobu.
Ta sloga nije samo međudržavnog karaktera, već je prisutna i na unutarnjoj razini – od ljevice do desnice, bogatih do siromasnih, gotovo svi se slažu kako su Palestinci nevine žrtve bezumne agresije, dok su Izraelci okrutni okupatori tuđe zemlje, sve skloniji otvorenom genocidu. No je li baš tako?
Stvarna pozadina sukoba je znatno kompleksnija od te pojednostavljene vizije, no opet ne i toliko kompleksna da prosječan građanin to ne bi mogao shvatiti. Riječ je zapravo o unutarnjem političkom pitanju Palestine, koja je de facto u zamrznutom građanskom ratu između Hamasa i Fataha.
Kako se Hamas izborio za vlast nad Pojasom Gaze, dok je Fatah zavladao zapadnom obalom, jedina stvar koja priječi rasplamsavanje sukoba je činjenica da se između tih dviju regija našao Izrael koji predstavlja fizičku prepreku kretanju bilo kakvih vojnika i militanata.
No iako su geografski odvojene, te dvije regije se i dalje smatraju istom državom, zbog čega među njihovim stanovnicima postoji želja da se formira jedinstvena i legitimna vlast.
Po svemu sudeći Hamas u toj utrci stoji lošije, ponajviše zbog činjenice da se pokazao neuspješan u vođenju ionako slabe palestinske eknomije. No Hamas posjeduje jednog asa u rukavu, a to je sukob s Izraelom. Dok je Al Fatah, kakvo god njihovo mišljenje o Izraelu bilo, ipak voljan pregovarati i tražiti mirno rješenje, Hamas Izrael smatra državom koju treba u potpunosti eliminirati, a njegove stanovnike protjerati iz Svete Zemlje.
Najlakši način da se ekonomija potisne u drugi plan je dakle provociranje rata. Jednom kad se proglasi ratno stanje počinje se gledati tko je živ a tko mrtav, dok se razmišljanje o postocima ekonomskog rasta i nezaposlenosti ostavljaju za neka bolja vremena. Čim je rat krvaviji, tim je i fokus na njega izraženiji, stoga je Hamasova strategija postavljanja raketnih lansera na škole i bolnice zapravo inteligentna, skoro onoliko koliko je i okrutna. Više nitko ne priča o dogovorima oko resursa i humanitarne pomoći, govori se isključivo o broju žrtava i kako ih najbolje osvetiti. Sama činjenica da je broj poginulih Izraelskih civila beznačajan je za Hamas irelevantna, cilj je naprosto čim više mrtvih Palestinaca.
Religiozna dimenzija propagande Hamasa: 72 djevice u dženetu, kao nagrada mučeniku
koji se žrtvuje u borbi za eliminiranje države Izrael i uspostavu Palestinske države.
Gledano iz perspektive vanjske politike, također je važno primjetiti kako je jedan od najvećih dosadašnjih palestinskih saveznika, Egipat, zapravo na izraelskoj strani. To nije ni čudno, s obzirom da je riječ o državi koja je nedavno osudila blizu tisuću svojih državljana na smrt zbog pripadnosti Muslimanskoj Braći, sestrinskoj organizaciji palestinskog Hamasa. Gledano iz perspektive Egipta, Hamas treba biti uništen kako se njihova ideologija ne bi opet vratila na domaću scenu. Stoga uopće ne iznenađuje činjenica da je Egipat zatvorio sve Hamasove tunele i da nije voljan lokalnim civilima pružiti ikakvu pomoć. Hamas je, dakle, u jednoj očajnoj situaciji, te je njihova jedina nada da broj civilnih žrtava bude toliki da nadmaši sve negativne ekonomske efekte koje su si nanijeli. Riječ je zapravo o utrci između broja žrtava i ekonomskih sankcija.
Izrael se u cijeloj priči naprosto postavio oportuno, te je odlučio uništiti Hamasove vojne kapacitete kad mu se pružila prilika. Gledano s njihove strane, zapravo je svejedno hoće li Palestina do kraja potonuti u građanski rat ili će se ujediniti i dogovoriti oko teritorija. Oni su svoj teritorij osigurali i ozidali, pa im Palestina više nije nikakav faktor.
Sad, uzevši u obzir sve spomenuto, na prvi pogled bi se moglo reći da su građani ovdašnjih država, a i mnogi novinari, naprosto dobroćudni ali naivni ljudi. Zgroženi pokoljem civila kojeg su vidjeli na televiziji, a kojeg su mediji željni senzacije u sezoni kiselih krastavaca maksimalno potencirali, osjetili su iskonsku ljudsku učiniti pravu stvar i pobuniti se protiv nepravde. Pa čak i ako je ta pobuna krivo usmjerena, teško je okriviti ih za ljudske osjećaje i dobre namjere.
No s druge strane, nedugo potom se dogodio i strašan pokolj Jazida u Iraku, s potencijalom da postane najgora humanitarna katastrofa desetljeća. Stotine civila je ubijeno i živo zakopano, dok se deseci tisuća nalaze u okruženju krvožednih islamskih militanata. Riječ je, naravno, o Islamskoj Državi, čiji članovi Jazide smatraju sljedbenicima samog Sotone koji ne zaslužuju ništa drugo doli bolnu i dugotrajnu smrt. Netko tko nije upućen u povijest ovih prostora bi očekivao još veću pobunu, desetke tisuća prosvjednika koji napadaju ambasade islamskih država i decidirano traže vojnu akciju kako bi se zvijeri Islamske Države obuzdale. No prosvjednika naprosto nema.
Isto onako kako smo se svi čudili indolenciji i nezainteresiranosti međunarodne zajednice devedesetih, tako sada i mi mirno sjedimo pred televizorom gledajući tisuće i tisuće izbjeglica, te nakon toga mirne duše odabiremo neki zabavni program i u sekundi zaboravljamo patnje koje ti ljudi trpe.
Zbog čega tolika razlika u odnosu prema ta dva događaja? Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan – to je neprimjećeno nasljeđe jugoslavenske vanjske politike. Naime dok je Izrael bio saveznik Zapada, prvo Francuske pa onda i Sjedinjenih Američkih Država, njegovi arapski protivnici nisu imali puno izbora doli svog pokrovitelja tražiti u istočnom bloku. Zato i dan-danas Rusija u Basharu al Assadu vidi jednog od svojih najvjernijih saveznika, te poduzima sve u svojoj moći kako bi ga zaštitila i omogućila mu pobjedu u građanskom ratu.
Jugoslavija se, međutim, odvojila od istočnog bloka i krenula svojim putem.
Ali s kim?
Pa upravo s arapskim zemljama, raznim totalitarnim diktatorima poput Nasera, Gadafija i njima sličnim spodobama. Uz Indiju i Jugoslaviju, arapske diktature su bile okosnica pokreta nesvrstanih, te je bilo sasvim logično da jedni drugima drže stranu u svakom vojnom i diplomatskom sukobu.
Kako je Jugoslavija bila država u kojoj je sloboda tiska bila vrlo ograničena, taj službeni stav se propagirao kroz novine do običnog čovjeka. I dok je običan čovjek na unutarnjopolitičkom planu mogao vidjeti kako bajke o uspjesima socijalizma baš i ne drže vodu, nije imao nikakve mogućnosti znati jesu li priče koje su mu servirane o vanjskopolitičkim događajima istinite ili nisu. Stoga je naprosto većina ljudi povjerovala serviranim informacijama, pa shodno tome i zaključila kako je Izrael u cijeloj priči perpetuirani agresor čije ponašanje je tik do holokausta nad nevinim i miroljubivim narodima Levanta.
I tako dok na zapadu Palestinu podupiru načelno needucirani ljevičari, arapski imigranti i pokoji poklonik nacističkog režima, u zemljama bivše Jugoslavije Palestinu podupiru gotovo svi. S druge strane, našim nekadašnjim arapskim saveznicima se gleda kroz prste i kad rade najgnjusnije zločine nad djecom i civilima, poput recentnih događaja u Iraku.
Krajnje je vrijeme da shvatimo kako na području vanjske politike većina ljudi nažalost i dalje vjeruje anakronoj jugoslavenskoj propagandi iz doba hladnog rata, jer to je i jedini način da napokon pokušamo krenuti u promjenu te paradigme.