Ah Živ Sam! Koja sreća.
I čitam Voltera.
Zbog toga Sam Joś sretniji.
Sinoć Sam vidio Jockera.
Svaki put kad me ponize
ja risentiment zauzdam razumom.
Tek što odložim knjigu
tražim antipode: more-orem-emor,
Natika-anatik-atikan,
tikvan-ikvant-ntikva.
Začujem tada kao iz zahrđale trube
glas MOG psa Raula:
“Ti si kao av!av!av!
postmoderni nobelovac gr!gr!gr!
Ko bisere dok nižeš riječi av!av!av!
zlo veličaš gr!gr!gr!
Eh Peter-retep-eterp!
seronja-aseronj-eronjas!
I kad zaključim da ni ova Imena nemaju antipod
moj mačak Mizkey sa kredence
skoči Raulu na leđa
I počupa mu krzno.
U sredinu se stavim
između dvije beštije
kao moja mama
između mene i Dragana
Kad smo bili djeca.
Mir, mir ko je kriv?
Kriv je ko? Mir, mir!
Kao Handke-ekdnah-andkeh
esteta sam pravi:
Nek poteče mojim uhom
simfonija sataraša
što na vatri se krčka-rčkak-akrčk.
I sjetim se rata , bombi i konzervi
američkog sladunjavog graha.
Čekati ih sa zebnjom
da padnu sa neba
da li je bio estetski užitak – žitaku – kužita?
Ah Koji pogled ima moj razrooki pas Raul!
U Njemu kao da se buni Sartr!