Tatjana Manaeva, Soba
Piše: Nihad Filipović
Ovako tovarišći: partizanski borci Drugog svjetskog rata su možda i najtransparentniji pokazatelj zašto je razvaljena kuća zvana Jugoslavija. Antifašisti i ljudi koji priznaju i poštuju narodnu posebnost, na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije, koja ih je uvezala i učinila najjačim gerilskim pokretom otpora u okupiranom dijelu Europe, ti ljudi su zagovarali jednakopravnost građana i naroda i bili su navodno, iznad etničkih i nacionalističkih podjela.
Međutim, dozvolili su sebi da sitni ksenofobi i šovinisti u njihovim narodima, probude onog malog ksenofoba i šovena u svakom ili u većeni njih, te da ih onda takvi, uz njihovu grlatu podršku, uvuku u novi vrtlog podjela ljudi na naše i njihove.
Vladimir Iljič Uljanov (Lenjin), svojevremeno je, govoreći o ruskim komunistima upozorovao na taj fenomen: “Zagrebite ispod kože ruskog komuniste i naći ćete ruskog nacionalistu”. Ivan Lovrenović će to, puno godina kasnije, prevrnuti i našim lokalnim prilikama prilagoditi, pa će kazati da u svakom od nas čuči mali četnik (a valjda i ustaša).
Misao je, ispostaviće se, imala anticipacijsku težinu: i ruski i svi ostali, od ruskih i kineskih do albanskih i jugoslavenskih – svi su ispod kože nosili taj “virus”. Komunisti jugoslavenskih “naroda i narodnosti”, bivši partizani i novopridošla avant-garda, suočavaju se, svako sa svojim osobnim alteregom, licem u lice, kasnih 1980-ih i svih ovih godina naovamo.
I to vam je to, dragi moji. Finta je u tome kako pobijediti onog malog mračnjaka u svakom od nas, i kako postići da dobro u nama prevlada. A onda to, u vremenu, znači i u masi.