Faruk Kajtaz
Ništa se u ratu tako brzo ne topi kao „nada“. Oprezna nada da će svemu lošem „doći kraj“, da će „biti bolje“ i da će biti „kao prije“…
Kažu kako „nada umire zadnja“. Kakva zabluda! Nada naprasno crkne, već nakon prvog ispaljenog metaka u tvom pravcu ili nakon granate, koja ti „renovira“ stan ili nekoga raskomada. Prijatelja, komšiju, potpunog neznaca. Čovjeka.
I onda, onako naivan i bez dovoljno ratnog iskustva izmišliš sebi neku još fantastičniju nadu…ludu misao – neku arkadiju u koju kao povjeruješ. Smisliš razlog da nastaviš i ohrabriš i sebe i druge.
Praviš se da si jak i postojan.
Sve teorije o društvu, ljudima i civilizaciji ti se učine potpuno promašenima i proradi opasan crv teške sumnje. Krene dan za danom… lošiji od goreg. Čovjek se kao životinja prepusti čulima i neminovnosti preživljavanja. Reaguješ na svaki mig, na svaki šušanj i trzaj. Tenzija postaje tvoj način života… sve se rastegne do tačke pucanja.
Jedna od najgorih stvari koja se čovjeku može dogoditi u životu je da krene razmišljati o napuštanju vlastitog doma i da to kasnije zaista i učini!
Već sami bljesak te misli u mozgu, prostruji ti tijelom i zavrti cijeli svijet oko tebe. Neće valjda do toga doći? pitaš se u sebi, a slutiš odgovor, koga se bojiš. Čak više od metka i granate. Dom, sigurnost, imovina, sjećanja – sve se to nalazi u tih sedamdesetak kvadrata, koje čuvaš za sebe i svoje i vjeruješ da je to tvoja i njihova „zadnja linija odbrane“ – sveto mjesto početka i kraja. Utočište, bez alternative.
Šta ukoliko budemo morali otići i sve napustiti? Gdje ću biti tada, šta me čeka?
Redaš u glavi pitanja bez pravog odgovora…
Tišinu doživljavaš kao najveći prijetnju. Kao kada u horor filmu zavlada neki čudan i neprirodan mir pred užasno jezivu scenu. Neizvjesnost ubija više od samog čina nasilja… smrt je „tehničko pitanje“, jer ono što zaista užasava je sve što smrti predhodi.
U našem haustoru naglo je zavladao osjećaj čudnog prijetećeg mira.
Bilo kakva normalnost odavno se izgubila, ali smo se tih dana spustili još par koraka dublje. U bezdan. Nekako se sve naglo zgusnulo i nikako nije slutilo na dobro.
Odjednom kao da je potpuno nestalo ljudi. Prvo pomisliš; ma dobro svi su se zavukli u stanove, podrum ili neko sklonište, a onda odjednom do tebe dođe vijest da je „taj i taj“, otišao „na drugu stranu“. Svako gleda svoja posla – „glava“ je u pitanju.
Otac je to jutro došao jako zabrinut. Samo je kratko pogledao mene i majku i rekao bez okolišanja: „Moramo što prije napustiti stan. Izgleda da više nikoga nema u našem haustoru. Možda samo ovi ispod nas, a i oni su se već ranije spakovali“.
Majka i ja nismo se posebno iznenadili, kao da smo nešto tako potajno i priželjkivali, ali smo se susprezali naglas reći. Sve smo završili za najviše petnaest minuta. Majka je samo ugasila štednjak i onako iz navike pokupila stvari oko sudopera.
Onda smo cijele naše živote, na brzinu, potrpali u par kesa i torbi. Bez puno reda.
Nosiš samo ono što je najpotrebnije; preostali novac, teško stečene vrijednosti, dokumente, nešto odjeće i obuće i koliko možeš porodičnih slika. Najbitnije komadiće života, jer ništa drugo više nije važno. Cijeli svoj svijet svedeš na tih par kesa i torba i činiš to nevjerovatno smireno i pedantno, jer si „prešao crtu“, nakon koje nema povratka. Donio si odluku. Teret velike dileme sada je tu pored tebe i više ti ne pritiska leđa i vrat.
Čudan osjećaj smiraja usred nemira.
Za kraj, otišao sam u sobu i pokupio svoj, u to vrijeme vrlo moderni HI-FI sistem, i odložio ga u ormare između jorgana i debelih prostirača. Nikada mi nije bilo jasno zašto sam to učinio. I da, još sam dodatno provjerio sve prozore i roletne u stanu, kao da je to strašno važno i samo izašao. Bez osvrtanja.
Dok smo pred vratima stajali okruženi kesama i torbama, otac je pažljivo iz đžepa izvadio ključ, pogledao ga na par sekundi značajno i gurnu u bravu. Dva puta se čulo tupo školjcanje… Na odlasku sam instiktivno provjerio da li je zaključano, mada sam znao da ta brava neće dugo ostati cijela.
Do ulaza u zgradu sišli smo brzo i bez riječi. Liftom se odavno nismo koristili. Pred ulazom u zgradu u prolazu, otac je parkirao naš mali automobil – „Peglicu“, koju smo za neku sitnu lovu kupili, kao naš drugi kućni auto, pred sami rat.
Igrom slučaja taj mali auto je preživio granate i sada je bio naša jedina nada. Rupe od gelera na prednjem i zadnjem staklu bile su jedini podsjednik rata na tom minijaturnom automobilu u koga smo potrpali sve što smo imali sa sobom i krenuli. U potpunoj, jezivoj tišini.
Otac je vozio polako, jer nismo željeli privlačiti pažnju. Ulica je bila nestvarno pusta i izrovana kraterima granata. Sa okolnih kuća su se klatili polupani prozori i sve je bilo puno cigle, prašine i crijepa. Do izlaska iz dijela grada u kome se jako opasno živjelo nije bilo puno ceste, ali se nama sve učinilo kao cijela vječnost. Šta ako neko iskoči iz neke ruševine ili kuće i zaustavi nas? Šta ako zapuca podmukli snajper ili padne minobacačka granata?
Pitanja se množe – cesta kao da nema kraja.
Da je to bio neki napeti film, svirala bi ona ubrzana iritantna muzička podloga gustog ritma i škripećih violina.
I onda konačno u dosegu pogleda vidimo most koga treba preći. Otac stisne gas i „peglica“ pojuri. Igramo ruski rulet, „pegelica“ poskakuje, strah nas je, ali šta je druga opcija?
Uostalom zar nismo donijeli odluku?
Par dana kasnije, naš stan smo mogli gledati samo uz pomoć nekog starog dvogleda sa sasvim druge strane grada. Roletne su bile još spuštene…
Oni koji su, ipak ostali, nisu imali sreće. Nije „bilo bolje“. Završili su u zatvorima – pod ključem. Kasnije su neki od njih pronađeni u jednoj od velikih masovnih grobnica u blizini grada.
Rat zapravo nije stvar „sreće“, već haotično poredane stvarnosti u kojoj biraš brzo i još brže se suočavaš sa posljedicama vlastitog izbora.
Kao novčić u zraku. Pismo ili Glava. Život ili Smrt.