Loading...
Historija

Štap Dida bosanskoga

Slika 1 Motiv didovskog štapa Bjelašnica, selo Blace, općina Konjic
(Slikao: Emir Medanhodžić)

 

Jedan neuobičajen detalj koji se opetovano zapaža na stećcima bosanskim predstavlja znak štapa. Štap možemo naći na sumerskim stelama, u tarot kartama, na koricama ezoteričnih knjiga i na nadgrobnim spomenicima kao sto je to slučaj kod nas. U Bibliji se štap spominje na više mjesta kao oruđe pastira,  stvar za discipliniranje djece i simbol vlasti. Lomljenje štapa znači gubitak vlasti prema biblijskom tekstu. Sveti apostol Petar je takodjer nosio štap. Ipak najpoznatiji štap je onaj koji je Musa nosio za hodanje a korišten je da se transformira u zmiju, potakne vodu iz stijena te da razdvoji Crveno more (sve poznate priče u Bibliji i Kur’anu).

Najljepši prikaz sa stećka koji sadrži motiv štapa je onaj iz Breze gdje dostojanstvenik Crkve bosanske, did najvjerovatnije, gleda iz jednog svoda (materijalnog svijeta)  u drugi (duhovni svijet) sa knjigom u desnoj i štapom u lijevoj ruci.

 

Slika 2 Stećak iz Breze

 

Inače štap je je veoma jednostavno obilježije, može biti malo ili nikako dekoriran. Na povijesnim spomenicima obično nalazimo sljedeće vrste štapova: sa uvijenim krugom ili spiralom, obrnuto slovo U, sa klobukom i T oblikom kao drškom na vrhu.  Upravo je ta jednostavnost štapa najintrigantniji dio koji nas fascinira i tjera na razmišljanje jer se tako da naslutiti da ovaj simbol sadrži puno više značenja nego to izgleda. Tumačenja ovog simbola su raznovrsna i maštovita, međutim nas zanima jedno pitanje – da li je znak štapa na bosanskim stećcima uistinu didovski, to jest da li pripada autoritetu Crkve bosanske.
Dočim je moguće razabrati sa nekoliko napisa stećaka da pripadaju dužnosnicima Crkve bosanske, motiv štapa na stećcima može biti poteškoća nekima u smislu kojoj vjeri pripada taj simbol. (Za ovu zbrku i ubacivanje sumnje o pripadnosti onog sto je bosansko Bosni, postoji više krivaca a jedan od njih je bio i Dubravko Lovrenović. ) No da krenemo redom, John Fine (2007) spominje crkvicu u Kreševljanima kod Nevesinja sa ukesanom figuricom klečećeg čovjeka pred predpostavljenom Sv. Marijom iza kojih stoji čovjek sa bradom i štapom – Fine zaključuje da se ovdje radi o pravoslavnom motivu. Slični motivi se mogu naći na katoličkim i pravoslavnim crkvama u Dalmaciji i Srbiji. (95) Dakle, potrebno je imati u vidu ovakve slučajeve i odmah prepoznati koji simboli ne pripadaju Crkvi bosanskoj da bi se izbjegla konfuzija.

U jednoj etnografskoj predaji iz 20. stoljeća koja se ticala predhodnog stoljeća Fine spominje Djeda od Krupe koji je nosio štap u obliku T slova; prema tom kazivanju obično bi po jedan starac iz svake bolje familije nakon 60 godina pustio kosu i bradu te obukao dugu crnu haljinu. (To bi značilo da ih je bilo više.) Starac o kojem je bila riječ bi sjedio pod hrastovina i blagosiljao ljude (91-92) Da li je taj starac imao titulu Dida Crkve bosanske, to ne znamo kao ni to da li je njegov stap bio znak autoriteta ili samo onako starački štap. Međutim, glede štapova na stećcima, koji su nam ovdje puno važniji, Fine nadalje piše:

“…staffs on some stones (clearly not all, since we know in some cases staffs did mean Bosnian churchmen) may denote zadruga or family elders, for the staff over at least the past two or three centuries is the standard symbol to denote this elder. It could well have had this meaning in the Middle Ages as well. We have seen this connection between the elder and “djedov štap” in the story we recounted about djedovi of Krupa.”

“…štapovi na nekom od kamenja (očito ne svi, jer znamo da u nekim slučajevima, štapovi su doista označavali pripadnika Crkve bosanske) mogu označavati zadrugu ili familiju staraca jer je štap u barem dva tri protekla stoljeća standardni znak da obilježi ovog starca. Veoma je moguće da ovakvo značenje bilo također u Srednjem Vijeku.  Vidjeli smo ovu svezu izmedju staraca i djedovskog štapa u priči koju smo ispričali o djedovima iz Krupe.” (95)

Iako priči fali širi kontekst i nakon Fineovog priznavanja da su pojedini stećci doista označavali pripadnika Crkve bosanske, u narednim pasusima prelazimo na pisanje Dominika Mandića (1979) o štapu na stećcima. On tako spominje stećak u selu Stupari kod Kladnja na kojem ima isklesan apostolski štap. Mandić kazuje kako je veoma moguće da se tu na lokalitetu nalazila krstjanska kuća i gostinjac kojim je rukovodio jedan od Gosta, koji se brinuo za Krstjane i vjernike oko rijeka: Krivaje, Spreče i Drinjače. (377-379)

 

Slika 3 (Mandić, 1979:378)

 

U blizini Skender Vakufa ima jedan stećak na čijoj pročelnoj strani je isklesan bogomilski stolić uz koji je apostolski štap, koji drži desna ruka bez prikaza osobe. Nad štapom leti ptica koja je zasigurno Sveti Duh kojeg je ovaj Gost podjeljivao vjernicima.
Takodjer u selu Ćirići kod Skender Vakufa postoji drugi stećak na kojem ruka drži apostolski štap. Ovi nadgrobni znakovi nam govore da je u okolini Skender Vakufa postojala hiža bosanskih Krstjana sa gostinjcem gdje je zivio neki Gost i koji se brinuo za Krstjane oko rijeke Vrbasa i Donjim Krajevima. (379)
U Humskom kod Foče se nalazio grobni stupac gosta Milutina – na tom stećku Gost Milutin stoji gologlav, obučen u krstjansku kratku haljinu a desnom rukom se opire na apostolski štap , dočim u lijevoj ruci nosi knjigu, Evandjelje. Gost Milutin u službenom stavu gosta apostola je ovako prikazan kako vrši dijeljenje Svetog Duha zajednici bosanskih Krstjana (knjigom)  a njegov štap je naravno znak apostolske vlasti. U Humskom je takodjer prema ovome, morala postojati hiža i gostinjac kojim je upravljao Gost Milutin na područiju oko gornje i srednje Drine. (380-381)

Uprkos tome što se štap kao simbol koristi u drugim vjerama, oba skolara, Fine i Mandić se manje-više slažu da je prikaz štapa na stećcima stvar Crkve bosanske, tj. ovi stećci pripadaju dostojanstvenicima Dobrih Bošnjana kao vjerske zajednice. Fine je pomalo skeptičan oko toga zbog njegove teze nedualizma Crkve bosanske opirajući se tome (njegovo etnografsko navođenje primjera o starcu iz Krupe nije potpuno uvjerljivo takodjer) međutim na kraju je ipak nevoljno i mlakim potezom pokazao i priznao da su stećci djelomično sa motivom štapa uistinu od Crkve bosanske.
Mandić, koji je zastupao tezu o dvopočelništvu je prirodno okarakterizirao stećke sa štapom kao krstjanske (Crkve bosanske). On ne samo da ističe ove znakove, nego on ide dalje objašnjavajući kako je dotični dužnosnik morao u djelovati tom i tom regionu Bosne što bi nam, kako razum nalaže, svakako bilo lahko za povjerovati zbog lokacija na kojem su ovi stećci pronađeni.

Takodjer je potrebno istaknuti kako se stećci sa štapom običano nalaze na lokacijama gdje nema puno ljudi, na pašnjacima ili na planinskim visoravnima, tamo gdje su se Dobri molili, u prirodi. To je možda najjači dokaz da su stećci sa obilježijem štapa, pripadali članovima Crkve bosanske. Bilo bi veoma neuobičajeno da iste takve nalazimo kod katolika i pravoslavaca osim možda ugravirane ili naslikane u njihovim crkvama. Funkcija simbola štapa na crkvama je isto tako drugačija od onih na stećcima jer se u crkvama oni koriste dekorativno i da komemorativno ili didaktički označe nekog proroka, sveca ili darivatelja dočim se u na bosanskom stećku štap koristi veoma usko da označi djeda ili gosta Vjere bosanske.

Nakon ovog izglaganja, kroz kritičku prizmu Finea i Mandića, te osobnu refleksiju, na kraju možemo sa sigurnošću reći da je motiv štapa na bosanskim stećcima pripadao Crkvi bosanskoj. Što se tiče umjetnicke funkcije štapa bilo bi dobro nadalje istraživati dekorativne i didaktičke aspekte simbola štapa kod Dobrih Krstjana, katolika i pravoslavaca u regionu kako bi napravili vrstu komparacije i učvrstili već postojeće dokaze. Ova sugestija se bazira na postojanju mogućih varijabli za prisnije istraživanje ovog i drugih fenomena u pogledu znakovlja, koje još nije dovoljno razvijeno u našoj bosanskoj akademskoj zajednici uprkos postojanju svjetske baštine stećaka sa mnoštvom različitih simbola, koja je davno trebala potaknuti takvu djelatnost.

Literatura:
Fine John (2007) The Bosnian Church. London: SAQI in Association with the Bosnian Institute.
Mandić Dominik (1979) Bogomilska Crkva Bosanskih Krstjana. Toronto: Ziral.

(Sva prava zadržana – MTheol M. Mehanović i Emir Medanhodžić)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »