Nihad Filipović
Narod kaže, stariji pametniji – hoće reći iskusniji, jer makar pamet ide uz godine, ne mora biti stariji uistinu i pametniji. Ako je pamet dobro po sebi, onda je njen opozit glupost, zlo po sebi. Uistinu, pamet i zlo, ne baš rijetko, idu zajedno, što nije promaklo narodnom duhu. Kaže narod: “Nema većeg zla od zle pameti”.
Pamet helem – prosječna, normalna, obična ili iznad-prosječna ljudska pamet, paradoksalno, ali istinito, ide uz glupost (jednako tako prosječnu, normalnu običnu ili pak iznad prosječnu ljudsku glupost). Negdje između tih humanističkih i moralističkih polova dobra i zla, pameti i gluposti, smjestila se greška i grijeh.
“Griješiti je ljudski, (a opraštati božanski)”, misao je engleskog pjesnika Aleksandera Popea. Nevolja je međutim što, cinično kazujući, stanete li i osvrnete se na svoj život, bez teskoća skontate, kako je sve to skupa, pogreška iza pogreške. A još veću pogrešku činite krenete li ih brojati. Nakon toga upadnete u depresiju iz koje vam je jedini izlaz nova greška, koja vam se čini pravim, ispravnim, pametnim potezom u pravom trenutku.
Jednako je tako sa poviješću i ljudskim zajednicama u povijesti. Sva je povijest satkana od pogreški, a progres je samo rezultat ljudske sposobnost da uči na greškama.
Učiti na greškama je, jasno, bolje nego ponavljati ih u bezkraj. Jer svaki put kada pogriješimo i osvojim svijest o tome, spoznajemo i kako nešto ubuduće ne činiti. U tome i jeste razlika između pametnih i glupih i između naprednih ljudskih zajednica i onih nazadnih. U tome i jeste suština drevne latinske mudrosti o povijesti kao učiteljici života.
Svaki naš uspjeh je upravo proporcionalan našoj sposobnosti i brzini činjenja grešaka i mogućnosti spoznaje istih tj. učenja na greškama, da ih ne bi ponavljali. Upitna civilizacijska premoć modernog političkog zapada nad istokom, rezultat je sposobnosti zapada da čim više i brže griješi i tim više i brže spoznaje greške; (da bi onda dijelili moralne i civilizacijske lekcije onima na istoku, što griješe, ne toliko manje, a ni rijeđe, no, iz historijski determiniranih razloga, usporenije otkrivaju prava rješenja).
Anatol Kaletcki (Anatole Kaletsky), kolumnist londonskog “The Times”, svojevremeno je objavio jedan članak pod nazivom: “The Iranian paradox: to gain victory the West must first concede defeat” – „Iranski paradoks: Da bi pobijedio, zapad prvo mora priznati poraz“.
Kaletcki u rečenom članku elaborira historijski paradoks, gdje se poraz javlja zamajcem progresa. Nijemci i Japanci su u pogrešnom uvjerenju proizveli Drugi svjetski rat, da bi ga onda izgubili, što je nešto “najbolje što im se dogodilo njihovoj hiljadugodišnjoj pisanoj povijesti”, piše Kaletcky i dodaje: “Za Amerikance, blagoslovljen je bio poraz u Vijetnamu. Jer, dok je poraz, izgledalo je dokrajčio snove o američkom stoljeću globalne dominacije, uslijedilo je gotovo tridesetogodišnji period gotovo stalnog prosperiteta, renesanse konzervativnih vrijednosti i američke potpune pobjede nad komunizmom u hladnom ratu.
Jasno, političari ne vole poraze, ali bi bilo mudro kada bi oni što ih biraju porazmislili malo o historijskim lekcijama i otud izvukli konstruktivan zajključak, poručuje Kaletcki.
Nalaz Kaletckog se savršeno uklapa u tezu o korelaciji greške odnosno historijski pogrešnih procjena i poteza sa progresom, prosperitetom i boljitkom neke zajednice.
Jer analogno, Srbija je s kraja osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pogrešno procijenjujući, ušla u posao kreiranja Velike Srbije na razvalinama Jugoslavije, proizvodeći jedan za drugim ratove od hinjenog rata u Slovenije preko Hrvatske i Bosne do Kosova i najzad Srbije (rat sa Europom, odnosno zemljama NATO pakta).
Sve te ratove Srbija je IZGUBILA, što je za nju dobitak, samo ona, tj. najprije njena kolektivna pamet (inteligencija), a onda i srbski narod i nacija, to još ne znaju.
Mokri snovi traju: Nove granice na zapadnom Balkanu; izvor www.jadovno.com
I tako, dok je historijski poraz za neke nacije povijesni blagoslov, za neke je poput Srbije i srbske nacije to izgleda prokletstvo koje ih gura u još dublji sunovrat. Što nas onda navodi na zaključak: ili je u pitanju nezrela nacija (nije) ili pretrpljeni povijesni poraz još nije dosegao potrebnu dubinu historijskog kraha (biće da je to), nakon kojeg doista nista više ne može biti isto ili je pak u pitanju kombinacija jednog i drugog, što nije nemoguće, ma koliko se srbski nacionalisti busali i okolo hasili hiljadugodišnjom historijom i da su jeli kašikama dok je Europa muljala prstima. Poslije su Srbi, kao što je poznato, sa kašika za jelo prešli na „tupe kašike za cipele“, a sada je pitanje svih pitanja na exjugoslavenskim prostorima:
Koja je to onda dubina pada nakon kojega povijest i u Srbiji okreće ploču, a Srbi se vraćaju, makar i tupim, kašikama za jelo?
Ili je možda odgovor u činjenici da je Srbija vojno pretrpjela poraz u ratovima za kreiranje mega Srbistana, ali duhovno ideja je i dalje prisutna u svijesti srbske inteligencije i naroda, jer poraz nije dosegao “year zero” (engl. nulta godina), tj. onu osvješćujuću dubinu i razinu nacionalnog poraza, (a to može biti samo katastrofa, podtpun kolaps kulturološkog i političkog modela), što onda mjenja svijest, tj. kolektivno duhovno stanje nacije, tj. način na koji nacija razmišlja.
Takvom stanju svijesti pogoduju (pogrešna) politička rješenja kreirana na terenu (u BiH i na Kosovu) od strane tzv. međunarodne zajednice (tj. velikih sila političkog zapada). Definitivno (pravno), rješenje za Kosovo je odloženo na neodređeno vrijeme iako je de facto Kosovo za Srbiju izgubljeno još 1999, a u Bosni je stvoreno što nikada nije bilo, osakaćena, entitetska (etnički) podjeljena BiH koja također čeka konačno političko i pravno rješenje, jer je to propušteno da se uradi kada je bilo vrijeme tj. 1995. godine. Sve to skupa pogoduje održavanju, kako-tako, ali održavanju na životu komatoznog velikosrpskog sna.
A to opet znači da do Srba i Srbije još ne dopire svijest o definitivnom gubitku Kosova, niti je u svijesti Srba općenito, a posebno srbske inteligencije, (i to većeg dijela srbske inteligencije), Bosna za njih trajno državno rješenje.
Ono što je svih ovih godina politički hit u Srbiji, izraženo je u stajalištu Srbske pravoslavne Crkve i radikalne srbske etno-politike, a svodi se na refren: ako Kosovo i izgubimo, jer tako hoće međunarodni moćnici, mi ćemo to smatrati tek “okupiranom teritorijom”, uz dodatak i nadu da će se privremeni gubitak Kosova nadoknaditi dobitkom na drugoj strani, tj. u Bosni i Hercegovini.
Oduda ta učestala potezanje “populističkog argumenta”: kao, narod koji neće zajedno da živi, niko ne može natjerati na to, pa se tako argumentira referendumski zahtjev (tj. zahtjev za odcjepljenje) u BiH. Riječ je o kampanji u kojoj se ne biraju sredstva, a cilj je: pod svaku cijenu pokazati neodrživost BiH i nužnost njenog cijepanja po etničkim linijama.
Tako srbska inteligencija ponovo čini istu onu grešku u kontinuitetu kao i sa početka devedesetih godina XX. stoljeća, a internacionalna zajednica joj opet, kao i na početku exjugoslavenske drame, u tome izdašno pomaže.
Sve dok međunarodni predstavnici, makar i iz taktičkih razloga (a vrag će ga znati koji su stvarni razlozi i šta se valja iza te lukave strategije), budu istrajavali na nedodirljivosti srbske para-republike u Bosni i Hercegovini, oni će zapravo, na taj način pružati podršku i moralno gorivo velikosrbskim pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu.
Jer, samo politički analfabeta i onaj koji nezna ništa (a misli da zna) o povjesti BiH i o historiji srBsko-hrvatskog sukobljavanja i tzv. bosanskog (bošnjačkog) pitanja, ne vidi šta se zapravo krije iza ideje o srBskoj republici u Bosni i Hercegovini.
Zbilja, da parafraziram Kaletckog, da bi pobjedili (sami sebe), Srbi prvo moraju priznati poraz (velikosrbskog projekta tj. projekta svi Srbi u jednoj državi). Priznati poraz ovdje znači suočiti se sa pogrešnim historijskim procijenama, suočiti se sa istinom i izvući otuda konzekventne zaključke, kako bi se izbjeglo ponavljanje iste greške.
Halucinogeno, tamjansko trabunjanje o “privremeno okupiranoj teritoriji Kosova” i bh. referendumska baljezganja i gimnasticiranja sa nazovi “populističkim argumentom”, tipa – neće narod zajedno da živi, sigurno nije korak u pravcu jedne nove Srbije oslobođene zabluda prošlosti.
Da, zaista – da bi pobijedili, Srbi najproije moraju razumjeti da su izgubili!
——————————————
(Originalna objava, internet magazin orbus.be, 2. 9. 2006; ovdje tek neznatno, stilski dotjerano.)
Vidio zapis: S tobom ćemo Slobodane, ako treba do Tirane.