Naslovnica, Brain scan, www.scienceleadership.org
Komparativna analiza psihopatskog uma, poznatog američkog neuroznanstvenika, psihijatra i analitičara ljudskog ponašanja, James Fallona. Prof. Fallon je emeritus profesor anatomije i neurobiologije na sveučilištu Kalifornija, school of Medicine. Polje njegove ekspertize i istaživačkog rada, jesu moždane stanice, kemijska neuroanatomija i sklopovi, moždane funkcije i snimanje mozga.
Prevela i obradila: Amna Dumpor
James Fallon, novembar 2011:
– Proteklih 18 godina proučavao sam moždanu aktivnost, psihologiju i genetiku psihijatrijskih pacijenata i skanove mozga psihopatskih serijskih ubica. Prije nekoliko mjeseci, obratila mi se jedna neprofitna organizacija za ljudska prava sa molbom da napravim prezentaciju na temu um diktatora – posebno privlačno pitanje u svjetlu nedavnih ustanaka protiv autokrata na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi. Nakon što sam proučavao literaturu o najnotrnijim i najzloćudnijim diktatorima na svijetu i kombinovao je sa mojim neuroznanstvenim istraživanjima i istraživanjima drugih na psihopatima, predstavio sam moju teoriju u maju na Oslo Freedom Forumu, godišnjoj konferenciji Fondacije za ljudska prava. Članak što slijedi, temelji se na mom govoru na gore pomenutoj konferenciji u Oslu i treba ga razumjeti kao pokušaj da zavirimo u umove tih neuhvatljivih i moćnih svjetskih igrača.
Dakle, šta povezuje diktatore kroz historiju i geografski prostor? Koje osobine dijele?
Opće karakteristike psihopata
Za početak, razmotrimo opće karakteristike psihopata:
- Obično su šarmantni, harizmatični i inteligentni.
- Obiluju samopouzdanjem i nezavisnošću
- “Zrače” veliku seksualnu energiju.
- Oni su takođe izuzetno samozadovoljni, majstorski su lažljivci, bezosećajni, posjeduju sadističke porive i bezgranični apetit za moć.
Ovo s uamo neke karakterne osobine prisutne u istinskom psihopatu.
Nedostupni su nam snimci mozga i genetski izvještaji o diktatorima, ali različite psihološke osobine koje su zajedničke klasičnom psihopatu mogu se koristiti kao polazna tačka u proučavanju njihovog ponašanja.
Analizirao sam osobine mnogih diktatora u našem vremenu i identifikovao zajedničke karakteristike sa klasičnim psihopatima.
Libijac Muamar al-Gadafi je, na primjer, paranoičan, narcisoidan, gladan moći i beznadežan.
Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko je jedan od najopasnijih svjetskih diktatora; aktivno napada svoje protivnike što je jasan znak maligne psihopatske megalomanije koju je gotovo nemoguće zadovoljiti.
Venecuelanski pak predsjednik Hugo Čavez, koji je od borca za slobodu postao diktator, negdje je na sredini tanke crvene linije što dijeli očekivano tzv. normalno i psihopatsko ponašanje.
Iako nije diktator, žao mi je što nisam imao priliku skanirati mozak i testirati DNK Osame bin Ladena. On je demonstrirao mnoge osobine tipične za klasične psihopatske diktatore – grandioznost, šarm, osvetu, taštinu i sadizam. Sa njegovim žurnim prekopomorskim sahranjivanjem, propustili smo ogromnu priliku da proučimo unutrašnje djelovanje zlog uma.
Diktatori se ne mogu normalno odnositi prema drugim ljudima, na način koji je suosjećajan. Oni se mogu povezati sa “ljudima” u cjelini ili “ljudima” u plemenskom ili apstraktnom pan-svijetu, (kao što je Hitler imao poveznicu sa pan-germanizmom, ili Staljin sa pan-slavenskim osjećanjima, ili čak sa “svijetom”); to su tzv. anonimne varijable koje oni iskorištavaju po vlastitom nahođenju. Ali, bez obzira na uopštenu pan – poveznicu i “empatiju”, ostaje pitanje: Šta zapravo čini osobu psihopatom?
Anatomija psihopatskog mozga
Odmah iza obrva u dubini neokorteksa u temporalnim i frontalnim režnjevima, nalazi se produžena amigdala. To je ključni čvor u moždanom krugu koji upravlja “animalnim instinktima” u čovjeku i doprinosi stvaranju 2% psihopata svjetske populacije (gdje onda, oni “najtalentovaniji” postanu diktatori; zavisno od historijskog toka i (ne)prilika). U donjem frontalnom režnju mozga – orbitalnom korteksu, ventromedijalnom prefrontalnom korteksu i prednjem cingularnom korteksu – nalazimo krug koji je kod psihopata i diktatora vjerovatno oštećen, gdje su agresivni impulsi koji potiču iz amigdale inhibirani, i moralni i etički izbori razmatraju se kroz interakcije s orbitalnim i ventromedi-jalnim korteksom. Osobe sa niskom aktivnošću u ovoj oblasti su posebno predisponirane za impulzivno ili psihopatsko ponašanje. Kada se borimo sa moralnim dilemama – borbom između anđela i đavla u nama – ovaj dio mozga se aktivira. Međutim, kada je centar frontalnog režnja deformisan ili oštećen, on se ne aktivira i amigdala u temporalnom režnju preuzima i kontroliše ponašanje.
Amigdala je glavni centar koji reguliše strah, bijes i seksualnu želju, između ostalog i emocionalnu memoriju.
Ovaj dio centra mozga je direktno povezan sa centrom za preživljavanje i apetitom u septumu, hipotalamusu i moždanom deblu, koji je kod nekih ljudi poremećen usljed emocionalnih problema i trauma. To se može desiti tokom fetalnog razvoja i može biti pod uticajem oba gena (posebno onih koji su povezani sa serotoninom i drugim monoaminskim neurotransmiterima) i okolinom tj. vanjskim faktorom (npr. majčin stres, zloupotreba droge i drugi oblici stresa).
I frontalni režanj i amigdala se međusobno povezuju i sa hedonističkim žarištem mozga u obližnjem nucleus accumbens, bore se za kontrolu ponašanja.
U toj borbi u nama pobjeđuju, ili kompas moralnosti i mehanizmi kontrole impulsa donjeg frontalnog režnja, ili viši životinjski nagoni iz amigdale. Kod nekih pojedinaca, amigdala može biti tako slabo razvijena da stvara oblik ekstremne zavisnosti.
Dakle, ono što zadovoljava normalnu osobu – kao što je čitanje dobre knjige ili gledanje zalaska sunca – ne čini ništa za nekoga sa nerazvijenom amigdalom. Za neke ljude to znači veću sklonost ka ovisnosti o drogama i alkoholu i teškom bolnom povlačenju koje vremenom postupno postaje sve gore, što dovodi do malignih oblika ovisnog ponašanja. Sadisti postaju ovisni od mučenja i ubijanja drugih; diktatore progoni volja za moć, veliku moć, tako da nezasitni porivi, vremenom postaju sve gori i sve zloćudniji.
Radeći na sopstvenoj hipotezi, na osnovu psihopatskog ponašanja, posmatrao sam diferencijacije u mozgu psihopatskih serijskih ubica. Tokom proteklih 15 godina, pregledao sam funkcionalne i strukturne “slike” mozga ubica u poređenju sa normalnim ljudima, i studirao ih u poređenju sa “slikom” mozga osoba oboljelih od šizofrenije, depresije, ovisnosti i neurodegenerativnih bolesti. Čak i u površnoj analizi velikog broja takvih skaniranja, postalo je očigledno da su psihopatske ubice imale zajednički obrazac funkcionalnog gubitka u orbitalnom i ventromedijalnom korteksu frontalnog režnja, prednje-medijalnog temporalnog režnja posebno u amigdali, i susjednom limbičkom korteksu kao što je prednji cingulirani korteks.
Međutim, postoje i drugi faktori koji su potrebni da bi se proizveo hladnokrvni ubica.
Ratnički gen
Tzv. ratnički gen je jedan od više desetina gena koji su povezani sa agresivnim ponašanjem i mogu igrati ključnu ulogu u “stvaranju” ubice, iako još nije dokazano da ove varijante gena zapravo uzrokuju takva ponašanja.
Neki od ovih gena povezanih sa agresijom, prenose se sa majke na dijete preko X hromozoma; to je razlog da je taj fenomen (agresije), češće zastupljen kod muškaraca; (znači, zbog činjenice da muški imaju samo jedan X hromozom, ako dijete naslijedi ratnički gen, isti će uvijek biti aktivan.)
Žene imaju dva X hromozoma, ali jedan isključuje drugi (X inaktivacija), tako da je vjerovatno da će žena, (što i dalje ostaje u sivoj zoni mogućeg, ali neistraženog), imati neaktivan ratnički gen.
Nije slučajno da su svi diktatori muškarci.
Demografska istraživanja su pokazala da oko 30% bijelaca ima tzv. ratnički gen. Stopa je slična kod Afrikanaca, iako je činjenica da oni imaju više diktatora po glavi nego bilo koji drugi kontinent. Najviši nivo se nalazi u kineskoj i polinezijanskoj populaciji; 60 % njih posjeduje ratnički gen. Varijante ovog gena imaju različit uticaj na različite etničke grupe, tako da visoka stopa u jednoj etničkoj grupi ne znači da je ta grupa sklona da bude agresivnija, jer su uključeni mnogi drugi geni, a način na koji ovi geni stupaju u interakciju sa drugim genima (epistaza) varira u različitim etničkim grupama.
Generalno, takva kompleksna adaptivna ponašanja i osobine su pod uticajem mnoštva varijanti gena na način koji tek počinjemo razumjevati. Dokazivanje uzročnosti između genske varijante i ponašanja je iznimno veliki izazov, pogotovo zato što bilo koji gen može doprinijeti tek 1 ili 2 % u takvom ponašanju.
Da bi se neko razvio u diktatora, pored predpostavke da ima od 12 do 15 posebno agresivnih varijanti gena i disfunkcionalnog frontalnog režnja i amigdale, potrebni su još’ neki preduslovi: npr., pojedinac je najčešće ozbiljno zlostavljan u djetinjstvu i (ili) je doživio traumu gubitka za njega važne osobe, kao što su biološki roditelji i slično.
Ipak, ni takve ekstremne kombinacije ne vode direktno u psihopatološko ponašanje; to je pitanje hipotetičkog izračuna vjerovatnoće. Određeni stepen nekih od ovih faktora je očigledan u svakom od nas – kao bitna kvantitativna osobina je ukupna gradacija.
Često razmišljamo o diktatorima u relacijama borbe dobrog protiv zla. Međutim, visoko obučeni vojnici (ovdje razumijevano kao dobro), koji su poslani da eliminišu diktatore (razumijevamo kao zlo), mogu imati mnoge iste karakteristike kao i njihove mete.
Istraživanja i nalazi
Još ne znamo precizno šta se dešava u umu psihopata, ali nova otkrića mogu nam pomoći da makar naslutimo. Tim istraživača sa Harvardskog univerziteta u Kembridžu, USA, na čelu sa Joshuom Buckholtzom, pokušali su da otkriju neke od ovih misterija. Profesor Buckholtz i njegov tim su krenuli od pitanja:
Šta psihopate čini takvim kakvim jesu? I šta je to što pokreće njihovo donošenje odluka?
U tom nastojanju krenuli su od skaniranja mozga nekih 50-tak zatvorenika u dva zatvora srednjeg obezbijeđenja u državi Wisconsin, USA.
Mjereno signalom zavisnim od nivoa krvi i kisika, istraživanja su ukazala na moguću povezanost između impulsivno – antisocijalnog faktora i centara u mozgu koji očekuju nagrađivanje. Profesor Buckholtz i tim su pokazali da je visoko vrednovanje na impulsno-antisocijalnoj skali snažno povezano sa sklopovima koji oslobađaju dopamin i povećanom moždanom aktivnošću u područjima koja su povezana sa očekivanjima nagrađivanja, tzv. nucleus accumbens. Takođe, studije su otkrile veći volumen strijatne sive tvari kod tinejdžera sa impulsivno-antisocijalnim simptomima, kao i kod psihopatskih počinitelja.
Svi ovi nalazi su sugerisali istraživačima da psihopatsko ponašanje može biti povezano s prekomjernom transmisijom dopamina i jačom “funkcionalnom reaktivnošću na nagrade” u striatumu. Stoga su krenuli da istraže da li je njihova hipoteza tačna.Kao dio studije, zamolili su 49 zatvorenika da urade tzv. test odgođenog zadovoljenja dok su njihovi mozgovi skanirani pomoću mobilnih skanera. U testu, učesnici su morali da biraju između dobijanja male količine novca odmah ili da im kasnije daju veći iznos. Istraživači su potom procijenili subjektivnu vrijednost koju je svaka od dvije opcije predstavila učesnicima. Zbir ovih subjektivnih vrijednosti je uključen u model koji se dijelom temelji na istraživanjima provedenim na primatima.
Model je omogućio naučnicima da izmjere impulzivnost izbora učesnika, kao i da otkriju područja mozga koja su ključna u procjeni vrijednosti ovih izbora. Istraživači su takođe ispitali psihopatske karakteristike zatvorenika koristeći tradicionalni test psihopatije pod imenom Hare Psychopathy Checklist-Revised
Eksperiment je potvrdio hipotezu prof. Buckholtz-a, koji je skupa sa svojim timom naučnika otkrio da zatvorenici s najvišom ocjenom na testu psihopatije također pokazuju veću aktivnost u području mozga zvanom trbušni striatum, ključni region za procjenu neposrednog nagrađivanja. Normalno, aktivnost u moždanom trbušnom striatumu regulisana je i drugim moždanim područjem, nazvanim ventralni medijski prefrontalni korteks (vmPFC). Ova oblast je uključena u donošenje društvenih i moralnih odluka, strah od učenja i empatične reakcije. VmPFC je također odgovoran za sposobnost projiciranja posljedica naših akcija i odluka u budućnosti.
Prof. Buckholtz i tim mapirali su nekoliko područja mozga koji su bili povezani s trbušnim striatumom kako bi vidjeli kako utječu na donošenje odluka i otkrili su da je povezanost između vmPFC i ventralnog striatuma slaba.
“Otkrili smo da su veze između striatuma i ventralnog medijalnog prefrontalnog korteksa, bile mnogo slabije kod ljudi sa psihopatijom”, objašnjava prof. Buckholtz. “Ako prekinete tu vezu u bilo kome, oni će početi da prave loše izbore jer neće imati informacije koje bi inače vodile njihovom donošenju odluka za više prilagodljive ciljeve.”
—————————–