(Povodom Okruglog stola na temu Lustracija, između fašizma i antifašizma
i nekih javnih reagiranja na taj skup.)
Nihad Filipović
U Sarajevu je u organizaciji Ministarstva civilnih poslova BiH, u srijedu, 24. 6. 2020, održan Okrugli stol, na temu – Lustracija između fašizma i antifašizma. Nekolicina bh. poznatih javnih ličnosti (akademici i profesori, Gajo Sekulić, fra Mile Babić, Sedad Bešlija, Ugo Vlaisavljević, Franjo Topić, Željko Vujadinović, Dražen Barbarić i drugi), odazvala se pozivu, pojavili se na skupu i uzeli su učešće u diskusiji; neki su odbili poziv (npr., reditelj Dino Musfafić, koji je i javno iznio razloge zbog kojih se protiv održavanju jednog takvog dijaloškog skupa, Edin Omerčić sa Instituta za historijsku nauku u Sarajevu, koji u tome vidi političku manipulaciju i još neki), a neki su podržali organiziranje okruglog stola, ali i izrazili žalost što zbog obaveza ne mogu istom prisustvovati (historičar, prof. Husnija Kamberović npr.). Skup bi prošao manje više nezapaženo, uz pokoju kratku rutinsku vijest u medijima, da nije bilo javnog reagiranja Mustafića, njegovog obraćanja pismom organizatoru skupa i naknadno, nakon održanog skupa, obraćanja javnosti, putem dnevnog lista Oslobođenje, u autorskom tekstu – (Anti)antifašizam u BiH, od 25. 6. 2020.
S tim u vezi nekoliko zapažanja:
- Jeste indikativno da politika (ministarstvo to i to) organizira takav jedan skup; najprije je to posao akademija, naučne zajednice i institucija kulture. Ali, ujedno je to i indikator stanja, moći ili nemoći, rada ili nerada, kako god, institucija kulture u BiH. Zbog toga što sa te, očekivane strane nema pozitivnih vibracija, ne bi trebalo u startu osuđivati korisnu inicijativu što dolazi sa strane države i njenog birokratskog aparata.
- Naziv te panel diskusije u organizaciji Ministarstva civilnih poslova je zbunjujući i za mnoge iritirajući. To bi bilo jedino sa čime se političlki emancipirano mišljenje može saglasiti sa Mustafićevom konfuznom idejom i poimanjem antifašizma, onako kako je on to izložio u njegovom obraćanju javnosti pomenutim tekstom u Oslobođenju.
Mustafiću je to izgleda podrazumijevajuće, ali s druge strane, upravo je to za mnoge, zbunjujuće. Jer to, koliko je istina, toliko i nije. Naime, komunizam doista jeste historijski se deklarirao kao antifašizam, ali time ništa manje, historija je tako demonstrirala, isti taj komunizam, nije bio totalitarizam, jednako kao i fašizam. U tom smislu tema pod naslovom – Lustracija, između fašizma i komunizma, zaista bi bilo srećnije rješenje, nego taj odabrani i zbunjujući naziv: Lustracija, između fašizma i antifašizma.
– Antifašističke demonstracije u Sarajevu (16. 5. 2020), što ih Mustafić diže u nebesa, bile su klonirana boljševička paradoja antifašizma. To su demonstranti jasno deklarirali simbolima, pjesmom, igrom, parolama… Bio je to retrokomunistički antifašistički teferič sa malo ili nimalo veze s antifašizmom per se (po sebi). Organizatori protesta (i Mustafić je bio jedan od idejnih točkića) u startu su krenuli politički, na tragu narativa iz vremena koje je iza nas, sa No Pasaran parolašenjima salonskih boljševika i pozivom da se zabrani misa (valjda fašistička).Time su demonstrirali (kasnije i neki članovi PEN-a, onim njihovim skandaloznim pismom) da ih je vrijeme pregazilo, da ne razumiju koncept civilnog društva i sekularne države, pokazali su frapantan nedostatak ematije za žrtve barbarskog Blajburškog pokolja vojnika i civila, demonstrirali su ideološku zatucanost nauštrb humanističke empatije sa žrtvama komunističkog barbarizma po svemu jednakog fašističkom; zapravo u biti, demonstrirali su da malo šta razumiju.
- Odbijanjem učešća u dijalogu, Mustafić i manje ili više, svaki onaj koji je krenuo tim putem (jer nisu motivi u svakom slučaju isti), demonstriraju rigidnost u mišljenju i nerazumijevanje tokova i vremena u kome jesmo. Ako akadamska pamet nije u stanju racionalno i odmjereno, upravo onako kako se očekuje od naučnika i djelatnika u polju kulture, kreirati mišljenje, misaoni tok, ambijent i dijalošku atmosferu u javnom prostoru, onda šta očekivati od populusa.
Ako intelektualci nisu u stanju s te osnove krenuti u dijalog, onda imamo te ekstremistička parolašenja poput tog Omerčića sa Instituta za historijsku nauku u Sarajevu, koji svoje protivljenje dijalogu na postavljenu temu, prema onome kako je citiran na portalu vijesti.ba, parolaški završava sa – Smrt fašizmu, Sloboda narodu (kao da smo u 1941, a ne 2020), onda zbilja nije iznenađenja sav onaj skandalozni antifašistički fašizam kome smo svjedočili u harangi na Katoličku Crkvu povodom organiziranja i održavanja pomenute mise.
Ljudi poput Omerčića, eto deklarirao se takvim, ne razumiju, koliko je anahrono i s onu stranu demokratskog seta vrijednost kojem težimo, parolašiti sa smrću kao političkim, ideološkim, motivacionim itd., faktorom u javnom prostoru.
Da, nama je itekako potreban dijalog o prošlosti, samo je pitanje jesu li u BiH stvorene društvene pretpostavke za smislen i svrsishodan dijalog na tricky, “škakljve”, dvojbene, prijeporne, kako hoćete, teme naše prošlosti. Potrebno nam je produbljivanje znanja o našoj, kako bližoj traumatičnoj historiji, što još uvijek živi u memoriji mnogih naših ljudi, tako i o historiji općenito – posebno historiji predosmanskog i osmanskog peroda koja, paušalno procjenjujući, onako kako je “razvijena” u glavama našeg prosječnog čovjeka, skoro pa 100% na glavu postavljena, puna je laži, mitova umjesto činjenica, ideologije i predrasuda; (dok o onom kasnoantičkom i ranokršćanskom periodu ilirske Bosne u prosjeku ne znamo ništa.)
Nema iskoraka u novo vrijeme, dok se ne stvore duhovne pretpostavke za njegovo održanje. BiH je tu u specifičnom položaju zbog famoznog etno-faktora tri.
Ušavši ili nakon što su manje-više, više-manje sa ili bez sopstvene volje (pad Berlinskog zida i raspad SSSR-a nije doista zavisio ni od Srba ni od Hrvata), ali, nakon što su se našli u tom epohalnom toku, Srbija i Hrvatska, znači narodi Srbi i Hrvati su uspjeli, kako tako ostvariti neku varijantu nacionalnog pomirenja između zagovornika snaga i ideologija sučeljenjih u građanskom ratu koji se odvijao, uglavnom u BiH, u periodu 1941. na 1945.
U Hrvatskoj je to predsjednik Tuđman promovirao još u samom startu hrvatskog puta u samostalnost. U Srbiji je takođe došlo do rehabilitacije (sudske, znači službene) Draže Mihajlovića, znači četničkog pokreta. Imamo Hrvatsku, odnosno – Svi smo Srbi, politički, ideološki i nacionalni slogan je novog vremena u Srba i Hrvata odnosno u republikama Srbiji i Hrvatskoj.
Jedino mi u Bosni, zemlji i narodu (mislim puta tri) koji (koja) je najviše propatila u tom ratu – jedino mi smo i dalje ostali raspeti, ideološki u sukobi i sa ratom u glavama, istim onim koji je naše ljude i naš prostor, tako teško zadeverao tokom Drugog svjetskog rata.
Djelimice i s tog razloga, nama se ponovio Drugi svjetski rat 1992. na 1995; za jedne je to bilo u formi ponovljenog građanskog sukoba, za druge u formi agresije, ali svejedno, činjenica je da je matrica sukoba i onda, 1941. na 1945. i poslije, 1992. na 1995, bila ista: srpsko-hrvatska podjela zemlje i genocidni karakter rata.
Nisam siguran koliko Mustafić ove istine razumije. Koliko recimo shvaća da je vandalizam na spomen groblju revoluciji i partizanima u Mostaru, direktna posljedica naše nesposobnosti ili nemoći, kako hoćete, da završimo, da podvučemo crtu pod sukob iz Drugog svjetskog rata i tako stvorimo pretpstavke za podvlačenje crte i pod sukob iz posljednjeg rata. Jer, eto ga gdje odbija dijalog, odbija inicijativu Ministarstva civilnih poslova kao podvalu; biva idu na izjednačavanje fašizma i antifašizma.
Ustvari, iskreno kazujući, nisam siguran koliko smo mi uopće kao društvo spremni za dijalog na neke osjetljive teme prošlosti. Etno-faktor tri to sve komlicira dodatno. Ali, ako bi makar dva od tri uspjela osvojiti potreban stepen autonomije u mišljenju i upustiti se u dijalog… Pa i to bi bilo nešto.
——————————–
https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/anti-antifasizam-u-bih-567921