Tito i Krleža, izvor – ekspres.24sata.hr
Ovaj prikaz objavljujemo kao prilog i potpora kritičkom mišljenju o društvu i ljudima, općenito, u nas tako deficitarnom, posebno kada je riječ o periodu komunističke vlasti, i specifično ako je riječ o nekim ljudima iz tog vremena oko kojih je društveno proizvedena aura nedodirljive veličine; npr. Ivo Andrić je taj, Miroslav Krleža je taj, a posebno Josip Broz Tito, čovjek koji se u nas (čini se ponajprije u Bosni ) doživljava poput ovaploćenja nebeskog na zemlji. Taj kultni status je djelom zasluga tih ljudi, veličine njihovog djela, a još većim dijelom to je društveno posredovano.
Totalitaran sistem društvenih odnosa u kojem smo živjeli u periodu 1945 – 1991, ideološka impregnacija sistema, od škole i radnog mjesta do kulture slobodnog vremena, bio je takav, te je stimulirao jednoumlje, a svako odstupanje u mišljenju je bilo podozrivo, čak opasno. Kako je taj odnos funkcionirao izvanredno jasno je demonstrirano u članku Zvonimira Despota koji ovdje prenosimo. Riječ je o dvojici velikih (svaki u njegovom polju djelovanja), ali ne i “ravnih”, ne jednakih u odnosu moći i uticaja na sudbine ljudi koja je na dispoziciji onih koji vladaju, koji imaju moć; riječ je “podaniku” Krleži i vladaru Titu i njihovom specifičnom odnosu što se kreće u evolutivnom rasponu od interesa, kako je krenulo, preko uvažavanja, kako je trajalo, do u konačnici, moguće i divljenja i uzajamnog respekta.
Veličinu i značaj Miroslava Krleže u kulturološkoj paleti velikih pisaca svijeta, ne može umanjiti ni njegovo evidentno poltronstvo i odnos udvorice spram Tita, tako uočljiv iz, uz ovaj tekst priloženih njegovih pisama Titu u kojima mu očito podilazi i neumjereno laska.
Valja primjetiti da je Krleža, odmah iza rata, strahovao za život, kako zbog sukoba koje je prije rata, kao simpatizer komunističkog pokreta, ali i erudita i intelektualac naglašene autonomije mišljenja, imao sa Komunističkom partijom Jugoslavije i Titom osobno, tako i zbog činjenice da je odbijao pridružiti se partizanskom pokretu u toku rata. Dilema je riješena nakon susreta sa Titom, u Beogradu “krajem ljeta 1945.”
Nakon tog susreta koj je, vjerujemo, bio ključni u konstrukciji relacije Tito-Krleža, nakon Drugog svjetskog rata, Krleža je, izgleda, imao Titovu garanciju da pod određenim uvjetima, može biti siguran da neće imati smetnji sa strane režima. Ipak, kod njega je ostao strah, razumljiv, ako se zna za metode postupanja Tita i komunističke partije prema “mangupima u sopstvenim redovima”. Krležin strah, smatram tako jasno se iščitava iz njegovog ulizivačkog tona dole priloženih pisama. Da je imao razloga za strah svjedoči sudbina dr Đure Vranešića, jedno vrijeme ministra zdravlja u vladi tzv. NDH i čovjeka koji je Krležu, ljevičara u politici i simpatizeta komunističkih ideja, štitio od agresivnog ustaškog režima, i smatra se, a i Krleža je to mislio, najviše učinio za njegovu zaštitu. Unatoč izričitoj molbi Krleže i obećanju Tita da će dr Vranešić biti pošteđen, isti je likvidiran. Nije li to bila jasna poruka i samom Krleži? (Nihad Filipović)
Originalna objava – blog Večernjeg lista, autor /Zvonimir Despot,
Zagreb, 29. 12. 2016.
Miroslav Krleža, najveći hrvatski pisac 20. stoljeća, ali i jedna od najkontradiktornijih osoba suvremene hrvatske povijesti, bio je jedan od najintimnijih prijatelja Josipa Broza Tita, koliko se to moglo zapravo zvati prijateljstvom u užem smislu te riječi. Kakvo god ono bilo, svu svoju puninu doživjelo je nakon 1945. godine, ali dotad to baš i nije bilo tako.
Štoviše, Krleža je dolaskom komunista na vlast nakon Drugoga svjetskog rata s Titom na čelu ozbiljno strepio za svoj život! Zašto?
Krleža se još prije Prvoga svjetskog rata oduševljavao socijaldemokratskim idejama i družio se s hrvatskim socijalistima, pa i pisao za njihovo glasilo. No u njih se razočarao, pa se okrenuo Lenjinu, koji ga je oduševio čak toliko da je nakon njegove smrti u Zagrebu 1924. pokušao organizirati komemorativni miting. Dakako, neuspješno. Tridesete godine bile su vrhunac njegove dotadašnje spisateljske karijere. Postao je jedna od najistaknutijih ličnosti tadašnje intelektualne ljevice. Kako je Komunistička partija Jugoslavije bivala sve jača, njezin je interes bio pridobiti i Krležu za sebe. Tako su se upoznali Josip Broz i Krleža.
Broz, koji tada još nije imao pseudonim Tito, u nekoliko je navrata pokušavao pridobiti pisca, i to baš u eri kad je Broz u KPJ provodio totalnu boljševizaciju. S druge strane, Krleži se zgadio staljinizam, koji su u prvom redu činile krvave Staljinove čistke u kojima su završili i neki njegovi prijatelji. Iako se družio i prijateljevao s brojnim predratnim jugokomunistima, a bio je i član KPJ, odbijao je svaku aktivnu partijsku ulogu, odbijao je da se njegovo ime nađe na partijskim izbornim listama, odbijao je i sastavljanje posebne partijske liste…
Svojim je stavovima mnoge odbijao i udaljavao od KPJ, pa su pritisci na njega bivali sve jači. S njime su u četiri oka razgovarali i Broz i Milovan Đilas, žestoko polemizirali preko novina, ali Krleža se nije dao slomiti. Tito je od njega čak tražio da ne objavljuje tekstove o staljinističkim čistkama i boljševizmu, ali Krleža je objavljivao svima u inat.
I tako je početak Drugoga svjetskog rata, koji se poklopio s dovršetkom boljševizacije KPJ, dočekao posvađan gotovo sa svim komunistima, dobrano osamljen, neslužbeno ekskomuniciran iz partije, koja ga formalno nije izbacila iz članstva, ali mu se ono jednostavno ugasilo.
Osnivanjem NDH Krleža je pred novim problemima. U šumu, u partizane ne može, jer se boji da ga ne likvidiraju fanatični staljinisti zbog njegovih polemika s komunistima. Boji se i ustaša, jer je ipak bio jedan od najistaknutijih ljevičara. Glavu mu je spasio, kako se priča, Mile Budak, njegov kolega po pisanju i tadašnji ustaški doglavnik, iako se Krleži i sam ustaški poglavnik Ante Pavelić pohvalio, kad ga je neuspješno nagovarao da preuzme neku funkciju u NDH, da ga ne bi spasili da i on sam nije u tome sudjelovao.
Ali najviše je za svoj život mogao zahvaliti liječniku dr. Đuri Vranešiću, koji je jedno vrijeme za NDH bio ministar za zdravlje. Krleža se za rata povremeno sklanjao u Vranešićev sanatorij za živčane bolesti na zagrebačkom Zelengaju, gdje su se skrivali i drugi nepodobni onodobnoj vlasti.
Sve to, međutim, nije spasilo Vranešića nakon rata: komunisti su ga likvidirali unatoč tome što je Krleža svjedočio u njegovu korist na sudu, što se za njega zalagao osobno kod Tita i što je Tito obećao da će mu sačuvati život.
…
Krleža je bio izvan sebe. Bojao se i Đilasa, jer je do rata ovaj bio jedan od njegovih najljućih polemičkih protivnika s komunističke strane. A bojao se i zato što je za rata odbijao pozive da prijeđe na partizansku stranu; (osam takvih poziva Tito osobno je uputio Krleži i osam puta Krleža je odbio ponudu da dođe u partizane. Kad ga je posljednji put, 1944., u partizane pozvao njegov predratni prijatelj i komunist Pavle Gregorić, u pismu mu je poručio da oni za njega više neće jamčiti ako ne dođe.
Drugim riječima, poručili su mu da mu neće moći sačuvati glavu.
Tito je, međutim, bio pragmatičan. Krleža mu je i te kako trebao. Zato je i došlo do njihova izmirenja, o čemu je Đilas piše u svojim memoarima:
„Kada je, negdje krajem ljeta 1945. godine, došao u Beograd da se susretne s Titom – da se izmiri s partijom, najprije je svratio u CK, kod mene, jer je trebalo da ga ja pratim kod Tita – Tito nije želio da u prvom susretu budu nasamo. U toku razgovora, dok smo čekali poziv od Tita, upitao sam Krležu – zbog čega nije došao u partizane. On mi je odgovorio: U početku sam se bojao – da ne budem ubijen zbog sukoba s partijom, a poslije, kad je pobjeda već bila očita – bilo me i stid da dolazim na gotovo.“
(Napomena priređivača: Taj razgovor, u prisustvu Đilasa, a koji je za sve vrijeme od tada do kraja njihovih života opredijelio poziciju obojice u delikatnom odnosu vladara i njegovog trubadura, i dalje ostaje misterij. Đilas u memoraima, osim što navodi da je razgovor održan, ne pominje detalje, ali, jasno, moglo se i predpostaviti, a i znamo preko nekih svjedoka da je Krleža, pored straha za osobni život i procjene da je to sve skupa rizično, neizvjesno i ne odgovara njegovom habitusu intelektualca i mislećeg čovjeka, imao i strah za život supruge Bele (Srpkinja) koju ni pod kojim okolnostima nije želio niti mogao sa sobom “vući” u partizane; a zna se kako je ustaška policija postupala prema familijama odmetnika i bandita. Đilas će poslije izraziti iznenađenje(!) nad tom činjenicom, u smislu, pa što nam to nije rekao, nismo to znali itd. op. N. F.)
Tito je Krleži sve oprostio, sva prijašnja razilaženja i svađe. Obećao mu je da s njime više neće biti polemika kao što su bile one predratne, čime su Krleži vrata novog režimskog sustava bila široko otvorena.
(Krleža je sa svoje strane, pretpostavljamo, obećao da više neće biti kritike i polemika koje je pokretao i u koje je ulazi prije rata; kao što i nije bilo. Od tog momenta pa dalje, ide tek apsolutna lojalnost Krleže maršalu i njegovoj vlasti, narušena tek jednom, 1967., potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, nakon čega su ga drugovi “linijaši” oštro napali.
Međutim, ono što je njega opredijelilo da potpiše Deklaraciju ni tada nije bilo oponiranje Titu i režimu, nego je on odavno bio svjestan, (a znao je iz kontakata sa Titom da isto mišljenje dijeli i Tito), opasnosti od srpskog hegemonizma; otuda vuče taj njegov potpis na Deklaraciju. Inače, on nije bio antisrpski orijentiran. Naprotiv, imao je jaku sklonost ka srpstvu i srpsko-hrvatskom zajedništvu.
Tito se međutim, pragmatičan kakav je bio, i tada priklonio većinskoj, tvrdoj, znači srpskoj i prosrpskoj struju u partiji, Deklaracija je osuđena, ali je Krležu zaštitio i njihovo prijateljstvo, “neukaljano”, traje dalje, do kraja njihovih života, Titovog 1980. i Krležinog 1981; op N. F.)
Godine 1946. Krleža postaje član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), ubrzo i njezin potpredsjednik. Sve se više zbližava s Titom, podupire ga u njegovoj politici, posebice nakon razlaza sa Staljinom 1948, pa, među ostalim, inicira i Titov izbor za počasnog člana JAZU, što se dogodilo potkraj 1948. godine.
I onda, dvije godine poslije, u listopadu 1950, savezna vlada osniva u Zagrebu Leksikografski zavod FNRJ, Krleža mu dolazi na čelo i na tom mjestu ostaje sve do smrti potkraj 1981. godine. Sve te godine intenzivno se, zajedno sa suprugom Belom, družio s Titom i Jovankom. Dolazio je k njemu u Beograd, odlazio na Brijune, pisao mu pisma, s njime putovao po svijetu, Tito mu uzvraćao darovima i ordenjem…
O njihovu odnosu najbolje svjedoče pisma koja je Krleža slao Titu, sačuvana u Titovu arhivu u Arhivu Jugoslavije u Beogradu. U mojoj knjizi „Tito – tajne vladara“ objavio sam u cijelosti sva ta pisma, ukupno 24 pisma, od kojih samo jedno nije pisano vlastoručno. To je njegovo pismo iz 1967. u kojemu Titu objašnjava zašto je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika te zbog toga traži svoje isključenje iz CK.
PISMA MROSLAVA KRLEŽE JOSIPU BROZU TITU
1.
Tvoje brige, brige su svakog našeg čovjeka
Zagreb, 10. veljače 1954.
„Dragi druže Tito, Još od decembra prošle godine, mnogo intenzivnije nego obično, u mislima sam veoma često bio povezan s Tobom i s Tvojim brigama, jer Tvoje brige brige su svakog našeg čovjeka koji umije logično misliti. Uvjeren godinama i to ustrajno i nepokolebljivo, da je Tvoj put jedini mogući put našeg historijskog kretanja, ja sam se od ponovnog našeg sastanka u Beogradu (1945), svijesno podredio svima imperativima našeg pokreta, kome si Ti Tvojim darom i Tvojim ličnim svojstvima dao ono historijski nesumnjivo pozitivno značenje od prvoga dana kako si se pojavio na odgovornom partijskom položaju partijskog sekretara. I zato danas, kada sam Tvojom dobronamjernom inicijativom (uvjeren da je ta inicijativa lično Tvoja) postao sudionikom posljednjeg, svakako visokog priznanja, osjećam iskrenu potrebu da Ti se prijateljski zahvalim na pažnji koju si mi pred svima iskazao riječima teškim i za mene svakako obaveznim. Priznajem da nisam spadao među Tvoje najdisciplinovanije suradnike, ali već u samom ratu ja sam spoznao da je Tvoja koncepcija jedina razumna, ispravna i poštena, a to svoje uvjerenje slijedim već više od deset godina, danas više nego ikada svijestan da nam je svima dužnost, da Te slijedimo na Tvom smionom i prkosnom putu do kraja. Velika je sreća kada je čovjek koji se nalazi na čelu, čovjek harmoničan i uzvišen nad sitnim ljudskim slabostima, kada je čovjek, koji upravlja sudbinama ljudskim, nadaren i sklon da njeguje najdragocjenija ljudska svojstva (a to su osjećaji za pravednost i ljepotu), a upravo to su oni elementi koji Tvoju ličnost čine za sve nas toliko dragom. Razmišljajući o svim tim stvarima i pojavama ovih dana više i intenzivnije, ja Ti se toplo zahvaljujem na Tvom gestu i pozdravljam Te odano u nadi da ću imati prilike da budem lično tumačem svih mojih iskrenih osjećaja. M. Krleža“
2.
Primio sam čitavu jednu vreću kave
Zagreb, 20. veljače 1956.
„Dragi naš druže Tito, primio sam čitavu jednu vreću kave, a kako osim Tebe u ovoj našoj zemlji nema nikoga, ko bi pokraj svih svojih preokupacija vodio brigu još i tome da poklanja čitave vreće kave, moja pretpostavka da se radi o Tvojoj pažnji, mislim da je tačna. Tako se u našoj kući i pije zapravo Tvoja kava već godinama, sa postojanom i intimnom željom da se to naše kafenisanje produži još mnogo godina. Stvari su te veoma jednostavne i neobično logične: dok budemo pili Tvoju kavu, bit će nam dobro na ovom i na svim ostalim poznatim svjetovima. Nadamo se da si ovu zimu prevladao dobro i zdravo a ja se naročito veselim, budem li imao prilike da Ti se lično zahvalim na pažnji, početkom marta. Drugaricu Jovanku i Tebe prijateljski odano pozdravljaju Bela i M. Krleža“
3.
Ti si, dragi naš Tito, jedan od tih rijetkih sretnika
Zagreb, 23. listopada 1959.
„Dragi druže Tito, Primivši Tvoje knjige, spontano sam odlučio da krenem u Beograd i da ti se lično zahvalim na ljubaznoj pažnji. Kako sam međutim doznao da si otputovao na Brione, u ovome trenutku, prije nego što stignem da Ti osobno izrazim svoju zahvalnost, molim Te da mi vjeruješ, da su me tople i prijateljske riječi Tvoje posvete veoma uzbudile. Bio je to zaista intiman doživljaj radosti i priznanja, kakav se ne zaboravlja. Knjige su čudna i tajanstvena pojava u životu čovjeka. U našim knjigama živi čitava naša sudbina, sva naša stradanja, sve naše nade i iluzije. A Ti si sretan čovjek, dragi naš druže Tito, jer je u Tvojim knjigama zapisana čitava naša historija ovih slavnih dana, kad se naša zemlja otela svom kobnom udesu. U Tvojim knjigama zapisana je historija ovog našeg perioda, možda najtragičnijeg u čitavoj našoj narodnoj prošlosti, ali perioda koji će ostati u znaku Tvog imena kao period patnje i stradanja, ali isto tako i period slave i pobjede. Nije se rodilo mnogo takvih da su svoju dužnost izvršili ne samo predano nego i sretno, a Ti si, dragi naš Tito, jedan od tih rijetkih sretnika, koji si i nama svima, koji smo se našli u Tvojoj blizini na djelu pokazao kako čovjek treba da živi i da djeluje kao čovjek i kao revolucionar. Zahvaljujem Ti na svim Tvojim prijateljskim sklonostima i molim Te u ime Belino i moje da drugarici Jovanki isporučiš sve naše pozdrave. Odano Te pozdravlja M. Krleža“
4.
Svima si nam potreban još uvijek kao i prvog dana
Zagreb, 10. veljače 1961.
„Dragi druže Tito, Zahvaljujem Ti na pozdravima koje su mi prenijeli drugovi Stevo i Bogdanović, jedan sa Briona, a drugi iz Beograda. Da sam imao pojma da si bio još uvijek na Brionima bio bih krenuo da Te vidim isto tako kao što bih se bio pojavio i u Beogradu na predstavi u pozorištu da Te pozdravim i da Ti se zahvalim na ljubaznosti. Nitko me nije obavijestio o toj mogućnosti i tako sam za Tvoj posjet doznao tek iz novina. Po povratku iz Beograda, Bela (još uvijek šarmirana „vašim divnim ružama“), pričala mi je da je sve bilo dobro, i ona me i ovom prilikom moli da Jovanki i Tebi zahvalim na pažnji, koju ste joj posvetili. Nije potrebno, dragi naš Tito, da Ti naglasim kako mi je žao kako se nisam lično oprostio od Tebe pred ovim dugim i napornim putovanjima, sa iskrenim željama da nam se vratiš zdrav i zadovoljan. Svima si nam potreban još uvijek kao i prvog dana, i svi mi koji sa simpatijama pratimo Tvoje kretanje, sudjelujući u Tvojim brigama, svi mi pomalo mislimo i na svoje vlastite brige i na brige naše zemlje kojoj se posrećilo (poslije duge stanke) da njenom sudbinom upravlja razumna dalekovidnost Tvojih vlastitih misli i koncepcija. U nadi skorog viđenja, pozdravlja te odani M. Krleža“
5.
Da me nisi Ti poveo, Afrike ne bih bio vidio nikada
Zagreb, 5. ožujka 1962.
„Dragi druže Tito, U Pločama rastali smo se u trenutku kada si iznenada bio nestao u pratnji Staroga Đure Pucara i bosanskih prijatelja, i tako nisam imao prilike da se oprostim od Tebe i da Ti se zahvalim na ljubaznom pozivu da posjetim Afriku. Da me nisi Ti, tako reći, poveo, Afrike, siguran sam, iz vlastite inicijative, ne bih bio vidio po svoj prilici nikada, a danas, po povratku drago mi je da sam bio, jer je jedna stvar poznavati zemlje i predjele iz knjiga, a drugo vidjeti ih vlastitim očima. Bilo je kratko i brzo, a ipak iz retrospektive mnogo sam toga vidio i naučio, zahvaljujući isključivo Tvojoj inicijativi. Zahvaljujem Ti na svim ljubaznostima i oboje vas toplo pozdravlja, do viđenja, srdačno i prijateljski, M. Krleža“
6.
Pravi si fotograf-profesionel, koji razvija vlastite snimke
Zagreb, 23. lipnja 1962.
„Dragi naš Tito, Primili smo Tvoje nilske i nubijske i sudanske fotografije (za dokaz da nisi samo fotoreporter, nego pravi fotograf-profesionel, koji razvija vlastite snimke, što je za mene neshvatljiva tajna), i ne treba da naročito naglasim kako si nas obradovao Tvojom ljubaznošću. Promatrajući razne motive na Tvojim slikama, plovidbu Nilom iznad srušenih hramova, sela nubijska, Gordonovurezidenciju u Kartumu, asuanske katarakte a i neke scene iz parka u Luksoru, mislim, eto, našao se na kraju fotograf kome je palo na pamet da slika nilske krajeve i predjele, a ne samo scene po zatvorenim prostorima. Zaustavio si tako svojom kamerom mnogo slika, koje će nam služiti kao podsjetnik na davne dane jednog izleta, gdje smo se sastali sa sudanskom mjesečinom i nilskim žabama i sa nezaboravnim prelijetanjem pustinje (od čega je u ovoj seriji preostala samo jedna snimka). U Belino ime, koja je jutros otputovala na Brione, i u svoje još jedanput hvala s molbom da isporučiš naše pozdrave drugarici Jovanki, a Tebe srdačno prijateljski pozdravlja Tvoj odani M. Krleža“
7.
Uvijek iznova osjećam snagu Tvog životnog elana
15. srpnja 1963.
„Dragi moj druže Tito, primio sam Tvoj pozdravni telegram tek jutros, po povratku u Zagreb i tako Te molim da mi oprostiš što Ti se javljam sa zakašnjenjem. Prolazi, eto, već tridesetpeta godina kako sam sticajem okolnosti stigao u intimnije relacije s Tvojom sudbinom, kako si kao kandidat za lepoglavsku robiju s nama zajedno brigu brinuo kako da se spasi od propasti Tvoja obitelj. Od onda je, dragi moj stari druže Tito, protekla eto i ‘druga polovina našega života’ (kao što je to rekao pjesnik), a ja imam potrebe da Ti izjavim kako prateći Tvoj životni put u stopu uvijek iznova osjećam snagu Tvog životnog elana. Za posljednjih petnaest godina Ti si mi uvijek bio sklon i onda kad mi nije baš najbolje išlo a i danas ne umijem drugo nego da Ti ponovno naglasim svoju punu zahvalnost. Prijateljski Te pozdravlja Tvoj M. Krleža“
8.
Molim da budete pred CK tumačem moje molbe
da me riješi članstva CK
Zagreb, 18. travnja 1967.
„Poštovani druže predsjedniče, Potpisao sam Deklaraciju kao amandman za izmjenu jednog ustavnog člana o nazivu hrvatskog i srpskog jezika uvjeren da je takav zahtjev potpuno opravdan. Da sam to učinio bez ikakve skrivene misli ili neke političke kombinacije, smatram da je neosporno. Zbog ovog potpisa moje je ime izvrgnuto na političkim sastancima u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama, da sam partijski i nacionalni izdajnik, sijač razdora, neprijatelj narodnog jedinstva, senilni šoven koji je pljunuo na svoju prošlost i tako dalje. Da svojim pedesetogodišnjim radom i djelovanjem u okviru našeg socijalističkog pokreta dokazujem kako su sve ove teške riječi nedostojna insinuacija, mislim da u ovome trenutku predstavlja jalov napor. Priznajem Savezu komunista pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog oportuniteta, ali kako danas, usred ove atmosfere uznemirenih duhova, nisam u kondiciji da objektivno obrazložim sve motive svog individualnog postupka, to Vas, druže predsjedniče, molim, da budete pred C.K. tumačem moje molbe da me riješi članstva C.K. Sa drugarskim pozdravom M. Krleža“
9.
Pratim te na dugom i tegobnom putu već četrdeset i više godina
Tržič, Bistrica, 9. srpnja 1967.
„Dragi naš druže Tito, Zahvaljujući Ti na srdačnim riječima, molim Te i ovom prilikom da primiš izraze mog dubokog poštovanja spram Tvoje ličnosti, koga pratim, eto, na dugom i tegobnom putu, s osjećajem prijateljskih simpatija već četrdeset i više godina, još od davnih dana iz vremena —–, Ilice 55, i Književne Republike. Nadajući se da će se ukazati prilika da se sretnemo još tokom ovoga ljeta, u Belino i svoje ime molim Te da budeš tumačem našeg poštovanja spram drugarice Jovanke a tebe srdačno pozdravlja, do viđenja Tvoj M. Krleža“
10.
Uputio sam Ti tri knjige Opće enciklopedije i prvu knjigu
Poljoprivredne enciklopedije
Zagreb, 26. prosinca 1967.
„Dragi naši, druže Tito i drugarica Jovanka, želimo Vam, prije svega, Sretno Novo Ljeto, a zatim sretan put, a naročito pak sretan povratak, da se vratite (svima nama koliko nas u ovoj zemlji ima) zdravi i zadovoljni! Mislili smo da Vas obiđemo na Brionima, ali kako je došlo do promjena rasporeda, javljam Vam se eto pismeno s najboljim željama. Paralelno s ovim pismom uputio sam Ti, dragi druže Tito, tri knjige Opće Enciklopedije (Svesku I. II. i III. drugoga izdanja) i Prvu knjigu Poljoprivredne Enciklopedije i četiri varijante kalendara Leks Zavoda u znak pažnje uz novogodišnju čestitku. U Belino i svoje ime pozdravlja Vas Oboje prijateljski kao uvijek M. Krleža“
11.
Da nam poživiš u zdravlju i ličnom zadovoljstvu još dugo, dugo
Zagreb, 22. prosinca 1970.
„Dragi naš druže Tito, Tebe i Drugaricu Jovanku pozdravljam u Belino i svoje ime s najboljim, prijateljskim i toplim željama za Sretno Novo Ljeto 1971. Da nam poživiš u zdravlju i ličnom zadovoljstvu još dugo, dugo, to je jedina misao koja me zaokuplja u ovim danima punima briga, koji ni približno nisu tako neizvjesni kao što su bili, kad smo se našli na početku našeg puta prije mnogo godina. Vjerujući u Tvoju sretnu zvijezdu, molim Te da primite izraz svih naših prijateljskih simpatija i poštovanja Tvoj M. Krleža“
12.
Prisiljen sam da čuvam ovu svoju olupinu od starog trabakula
u toplom zapećku
Zagreb, 28. prosinca 1970.
„Dragi naš druže Tito, planirali smo, kao što sam bio obavijestio pukovnika Ocokoljića, da Vas posjetimo oko Silvestrova, da bismo s Vama dočekali Novu Godinu, ali, evo jutros, dogodilo se, na žalost, usred ovog kijameta, da su mi se javile sitne temperature tako da sam prisiljen da čuvam ovu svoju olupinu od starog trabakula u toplom zapećku… Obična, najbanalnija influenca, za koju se nadam da će brzo minuti, a ne bih htio riskirati da izazovem neprilike sa svojim išijasom, koji mi tajno prijeti. No kako smo obaviješteni da ostajete na Brionima do 10. januara, bezuvjetno namjeravamo da vas posjetimo, jer već prilično dugo osjećamo tihu ali toplu čežnju za sastankom. Nadam se da su stigle do Vas naše novogodišnje čestitke s najboljim željama i ja Vas, drugaricu Jovanku i Tebe, pozdravljam srdačno s molbom (u Belino i svoje ime) da primite izraz našeg iskrenog i postojanog prijateljskog poštovanja. Doviđenja, Tvoj M. Krleža“
13.
Dobro je da se kormilo ponovno našlo u Tvojoj ruci
Zagreb, 23. svibnja 1971.
„Dragi naš Tito, Lete dani, a ja Ti se, eto, opet jedanput javljam pismeno, žaleći doista što nisam u zdravstvenoj kondiciji da Te posjetim i stegnem ruku s najboljim željama za Tvoj rođendan. Ako ikada, za ovih trideset i više godina, Tvoje lično zdravlje danas nam je potrebnije više od svega, što bi čovjek uopće mogao da Ti poželi u ime čitave naše zemlje. Lijepo je kad se govori „o strukturalnoj izmjeni društvenih odnosa, kao normalnoj posljedici razvoja proizvodnih snaga“ – i slično, ali ne treba zaboraviti da u okviru ovakvih previranja karakter, volja i sposobnost pojedinih ličnosti igraju isto tako važnu ulogu, a da je Tvoja pojava čitavom našem političkom periodu za posljednjih trideset godina dala progresivan smisao, u to ne sumnja, mislim, nitko. Dobro je da se kormilo ponovno našlo u Tvojoj ruci, u ruci mudrog i iskusnog moreplovca, koji je prebrodio već mnoge oluje pa će tako i ovu današnju, u ostalom mnogo manje opasnu no što je to ona na početku Tvog puta. Vjerujući u Tvoju ličnu sreću u ime Belino i svoje pozdravljam drugaricu Jovanku i Tebe prijateljski srdačno Tvoj M. Krleža“
14.
Svoj život nisi proživio ni jalovo ni uzalud
Zagreb, 22. svibnja 1972.
„Dragi naš druže Tito, Razmišljajući ovih dana o Tebi, o Tvom životnom putu i sjećajući se tako Tvojih, ne tako malobrojnih, teških dana, mislim da je sve što bi se ovom jubilarnom prilikom moglo reći jednostavno to, da svoj život nisi proživio ni jalovo ni uzalud. Da je netko izvršio jedan posao, pregolem možda za čitava pokoljenja, da je ostvario djelo upravo tako kao što ga je naumio stvoriti, to je najviše što se može priznati jednom živom čovjeku. Čast i slava svim historijskim zakonima koji uslovljuju pojave izuzetnih ličnosti, čast i slava svim uspjesima na takozvanoj historijskoj pozornici, međutim nerazmjerno od svega toga su teže one potajne brige, one besane noći, pune strepnje i neizvjesnosti kakve kod posla, kome si se Ti posvetio, donosi trajna igra sa smrću, a o tome se ne govori, to se prešućuje. Velike i glasne su bitke koje se biju uz zveket oružja, ali su mnogo teže one skrivene, intimne borbe, kad čovjeka izjedaju otrovne sumnje, kada usred ovog poganog svijeta punog zlobe i slijepe mržnje može da podlegne i najsmionija svijest, a Ti si, eto, dragi naš Tito, svim iskušenjima u prkos ostao vedar i pun vjere u pobjedu svog barjaka. Upravo po tome može se izmjeriti izuzetno značenje Tvoje pojave i tako se može procijeniti vrijednost Tvojih napora, u povijesti naših naroda svakako jedinstvenih. Sve što bismo mogli da Ti kao svečaru zaželimo bilo bi da nam poživiš još dugo, što duže, pun zanosa koji izvire iz Tebe po zakonu Tvoje sretne naravi. Kao svake godine ponavljam svoju staru temu: s Tvojom ličnom srećom i s Tvojim zdravljem vezani smo svi mi i zato Tebi i Tvojoj drugarici Jovanki u Belino i svoje ime želim sve najbolje pozdravljajući te srdačno Tvoj M. Krleža“
15.
Ti odolijevaš napastima raznoraznim i naporima sve većim
Zagreb, 20. svibnja 1973.
„Dragi naš Tito, Uprkos ovoj ludoj trci godina u nama i oko nas, Ti odolijevaš napastima raznoraznim i naporima sve većim koji iz dana u dan rastu sve više, a jedino čemu se nadamo da će Tvoje zdravlje poslužiti i dalje po zakonu Tvoje naravi, a to je jedino što Ti želimo i ovom prilikom: dobro zdravlje! Prateći Te takoreći dnevno raduje nas da si dobro, pa ipak mislimo da bi bilo mudro voditi računa o sebi malo više, jer, na kraju, zdravlje je čudna briga na koju ne treba zaboraviti! Nas dvoje nismo baš naročito, sve se oko nas vuče nekako traljavo i tako žalimo što nismo u prilici da Ti lično zaželimo sve najbolje, ali se nadamo skorom sastanku na Vangi, kamo se, kako čujem, spremate već početkom lipnja. Pozdravljajući srdačno drugaricu Jovanku, molim Te da primiš izraz svih naših dobrih želja i prijateljskih simpatija, do viđenja srdačno, Tvoji, Bela i Miroslav K.“
16.
Mene ovog proljeća muči moja artroza neobično uporno
i postojano
21. svibnja 1973.
„Dragi naš druže Tito, ovoga momenta javili su mi sa protokola i prenijeli Tvoj ljubazni poziv da dođemo do Vas na dan Tvog ‘godovna’, i ja Ti se srdačno zahvaljujem u Belino i svoje ime. Bela je, na žalost, već dva mjeseca u Opatiji sa svojim bronhitisom, a mene ovog proljeća muči moja artroza neobično uporno i postojano tako da sam jedva pokretan uz najveće napore. Baš sam Ti bio uputio naše čestitke i ovu zahvalu —– upućujem naknadno sa srdačnom molbom da nas ispričaš. Vas oboje srdačno pozdravljaju i vole Bela i Miroslav K.“
17.
Tvoj put jedini je mogući put u ovim našim traljavim i
zaostalim prilikama
Bistrica, Tržič, 12. srpnja 1973.
„Dragi naš druže Tito, Zahvaljujem ti na toplim prijateljskim riječima koje na kraju puta djeluju utješljivo. Zahvaljujem ti isto tako na visokom priznanju43 kakvo, mislim, s obzirom na Tvoju motivaciju, i nisam baš naročito zaslužio. Ti znaš kako sam uvjeren da je Tvoj put jedini mogući put u ovim našim traljavim i zaostalim prilikama s obzirom na davno već preživjele mentalitete, a u ovoj dugotrajnoj borbi u Tvojim redovima nisam bio baš naročiti borac, ali opet nisam bio među posljednjima. Gledao sam Te (upravo slušao) kako govoriš na Sutjesci! Moram priznati bez trunka staračke zavisti da je to bio jedan od Tvojih najboljih govora i to samo s formalne strane i ne samo s obzirom na glupu frazu o ‘poodmaklim godinama’. Radujući se skorom susretu molim te da u ime Belino i moje izručiš drugarici Jovanki izraz našeg prijateljskog poštovanja, a Tebe srdačno pozdravlja kao uvijek Tvoj M. Krleža“
18.
Radujemo se Tvojoj nesalomljivoj naravi, Tvom nesvakodnevnom
životnom zanosu
Bistrica, 20. svibnja 1974.
„Dragi naš druže Tito, Pozdravljamo srdačno Tvoj rođendan sa toplim prijateljskim željama, prije i iznad svega za dobro zdravlje i to da nam potraje još dugo dugo, jer je to ipak najvažnije… Prateći Tvoje kretanje takoreći iz dana u dan (na TV ekranima) radujemo se Tvojoj nesalomljivoj naravi, Tvom nesvakodnevnom životnom zanosu, koji traje svemu uprkos nesmanjenom snagom. Zahvaljujući Ti i Tebi i drugarici Jovanki na ljubaznom pozivu za 25. maja, mislim da ne moram naročito naglasiti kako zaista žalimo što nismo u dobrom stanju da prisustvujemo kod svečanog objeda. Naše kondicije počele su se, na žalost, kvariti, osjećamo se oboje prilično traljavo. Ja sam sve teže pokretan, poštapajući se krećem se sve sporije, tako da mi je batina postala vjernim pratiocem, a to još nisam prevladao psihološki i to me, moram priznati, smeta kao osjećaj manje vrijednosti. Nadajući se ipak skorom sastanku na Brionima molim Te, dragi naš Tito, da isporučiš sve naše pozdrave drugarici Jovanki, a Tebe vole Tvoji Bela i M. Krleža“
19.
Zahvaljujemo Vam na srdačnim pozdravima iz Skadarlije
Zagreb, 25. prosinca 1975.
„Dragi naši Tito i Jovanka, Zahvaljujemo Vam prije svega na srdačnim pozdravima iz Skadarlije47 i na tome da nas opet jedanput niste zaboravili. Takva svjedočanstva simpatije djeluju uvijek dirljivo. Pišem Vam međutim kao rekonvalescent, oporavljajući se od dugotrajne i dosadne bronhiopneumonije, koja me je prikovala u postelju mjesec dana i kako po preporuci liječnika još uvijek čuvam sobu, neću smjeti riskirati da Vas sretnem u Silvestarskoj noći, za koju sam jutros dobio poziv. Ne treba naglasiti koliko je Beli i meni žao što nećemo osobno moći da Vam za Novu 1976 zaželimo sve najbolje, ali se pouzdano nadam da se u Novoj svakako sretnemo u dobrom zdravlju. Izražavajući još jedanput našu žalost što se nećemo sresti, molim Vas da primite izraz svih naših prijateljskih simpatija s najboljim željama Vaši Bela i Miroslav Krleža“
20.
Šaljem ti po starom običaju prvu svesku Enciklopedije
za fizičku kulturu
Zagreb, 27. prosinca 1975.
„Dragi naš druže Tito, U ime Radnika našeg Leksikografskog zavoda i svoje vlastito čestitam Ti Novu 1976 s najboljim željama za lično zdravlje i zadovoljstvo. Paralelno s ovim pismom šaljem ti po starom običaju Prvu Svesku Enciklopedije za Fizičku Kulturu, koja je naišla na dobar odaziv tako da se nadamo da ćemo tokom godine pristupiti drugom izdanju. Ova sveska je ujedno stota enciklopedijska sveska što smo je štampali za ove 25 godina našeg rada. Nadajući se da ćemo i dalje sačuvati sve Tvoje simpatije kojima pratiš rad našeg Zavoda, pozdravljam Te drugarski s izrazom drugarske solidarnosti. Miroslav Krleža“
21.
Tako utješno i ljekovito stigle su mi Tvoje tople riječi i poruke
Bistrica kraj Tržiča, 25. srpnja 1976.
„Dragi naš Tito, Zahvaljujući Ti na ovim pozdravima i brizi, na ljubaznom pozivu i na dobrim željama, odgovaram Ti s molbom da mi oprostiš što se javljam sa zakašnjenjem, ali, eto, ima tek nekoliko dana što sam se vratio iz klinike. Bilo je u ‘šok sobi’ obilato prilike za istinito razmišljanje o sebi samom, o čitavoj bilansi svojih vlastitih iluzija i zabluda, pa ipak, najvažnije što čovjeku preostaje u ovom životu jeste pomisao da nije osamljen i da ima netko tko ga nije zaboravio, a tako utješno i ljekovito stigle su mi Tvoje tople riječi i poruke. Hvala Ti! Nadajući se skorom sastanku, molim Te u Belino i moje ime da drugarici Jovanki isporučiš izraz svih naših simpatija, a Tebe srdačno pozdravljaju Tvoji Bela i M. Krleža“
22.
Tvoj slučaj nije primjer samo dobre kondicije nego i gvozdene
samodiscipline
Zagreb, 22. svibnja 1977.
„Dragi naš Tito, Zahvaljujući Ti na ljubaznom pozivu mislim da ne treba naročito naglasiti, kako nam je iskreno žao što nismo sposobni da osobno prisustvujemo Tvojoj svečanosti pak da Ti usmeno zaželimo sve najbolje što se uopće zaželjeti može, a to je u prvom redu i iznad svega dobro zdravlje. Nas dvoje, Bela i ja, kolikogod smo već pomalo traljavi, mi ipak, iz našeg zapećka, pratimo Tvoje, iz dana u dan sve dinamičnije, kretanje sa toplom simpatijom, radujući se u ime naše generacije da ima i takvih, koji umiju prkositi svim čovjeku nesklonim silama kao što prkosiš Ti! Tvoj slučaj nije primjer samo dobre kondicije nego i gvozdene samodiscipline kakva može da posluži za uzor svima nama. Da nam poživiš, dragi naš Tito, još dugo, dugo, jer dok si Ti s nama, svi mi mirnije spavamo. Drugaricu Jovanku i Tebe prijateljski grle Vaši Bela i M. Krleža“
23.
Bela Vas često ističe kao idealan uzor kako treba svemu
prkositi snagom volje
Vila Bistrica, 24. srpnja 1977.
„Dragi naši Jovanka i Tito, Srdačno Vam zahvaljujem na toplim željama i molim Vas da i ovom prilikom primite izraz svih naših simpatija. Mi smo se smjestili u vili Bistrici pri Tržiču, pod planinom Dobrčom, u podljubeljskom kraju, gdje ljetujemo već tridesetak godina, a što se mene tiče, nisam baš u najboljoj kondiciji. Sve teže pokretan tavorim, vucarajući svoja oba koljena, nadajući se ipak da će se nadati prilika da se susretnemo, budete li skočili na Brdo. Prateći Vaše kretanje, koje je, hvala bogu, poprilično burno, Bela, koja isto tako nije u najbriljantnijoj formi, često Vas ističe kao idealan uzor kako treba svemu prkositi snagom volje. E, pa sad, nije to svakom dano! Srdačno Vas pozdravljam Bela i Miroslav Krleža“
24.
Žao nam je što Ti nećemo osobno zaželjeti sve ono što je ipak
najdragocjenije u životu čovjeka
Zagreb, 28. prosinca 1977.
„Dragi naš druže Tito, Žao nam je što Ti u ovoj našoj brijunskoj Silvestarskoj noći nećemo osobno zaželjeti sve ono što je ipak najdragocjenije u životu Čovjeka, a to je dobro, krepko i žilavo Zdravlje, pak to, eto, činimo pismeno s molbom da ovu našu novogodišnju čestitku primiš kao izraz toplog prijateljstva, koje na našu radost njegujemo obostrano već godinama. Vas oboje, Jovanku i Tebe srdačno pozdravljaju Bela i Miroslav K.“
—————————-
Zvonimir Despot (Koprivnica, 19. travnja 1970.) novinar, urednik i kolumnist Večernjeg lista iz Zagreba, povjesničar i publicist. Piše o temama iz povijesti.
Urednik je biblioteke zagrebačkog Večernjeg lista – Večernji edicija kao i časopisa Vojna povijest. Javlja se i kao bloger na web stranici Večernjaka koji nosi naziv Bumerang prošlosti.
Autor je petnaest knjiga (podatak iz 2013.g.)
Prlog: Razgovor o Krleži, učesnici Nikola Milošević, Dušan Bilandžić, Milovan Đilas i Vasilije Kalezić
(Neka vas ne zbunjuje naslov – M.Đilas. Emisja je posvećena Miroslavu Krleži.)