Loading...
Obrazovanje

Misliti domovinski i građanski

Foto, izvor – 4yu.fun

Piše: Nihad Filipović

(Izvadak iz Predgovora neobjavljene knjige N.F.,  Individum, demos i politička sloga.)

Kako misliti građanski u jednoj multi-kulti državi kakva je BiH? Uz to državi opterećenoj teškim prtljagom međunacionalnog sukobljavanja u bližoj i time teže podnošljivoj prošlosti. I k tome državi danas bremenitoj istom onom ekstremnom etničkom politikom koja je i proizvela sav užas etničkog sukobljavanja u građanskom ratu 1941.-1945.,  ratu razgraničenja 1990-ih,  a nastavljeno postratnim”demokratskim” referendumskim prijetnjama o novim diobama, entitetiziranjima, konsocijaliziranjima, treće-entitetskim ganganjem i slično. Pitanje je to što nas je zadeveralo i što nas kao takvo, prati s kraja 1980-ih, preko turbulentnih i nasilnih 1990-ih, evo sve do danas.

To pitanje je i danas aktuelno i ako nije pretenciozno kazati, i dalje neriješeno u glavama mnogih što hoće misliti neovisno i građanski. Jer u nas, umnogome se građansko još uvjek razumijeva anacionalnim, pa se svaki građanski pristup pere kroz stotine voda nečega što ćemo označiti kao politički korektno kazivanje. To se čini sindromom što svoj korijen ima još u onoj jučerašnjoj “najboljoj od svih stvarnosti”, kada je iz ideoloških potreba tadašnje politike, etničko i nacionalno potiskivano u ime klasnog i nadetničkog, jugoslavenskog, dok se danas, kod jednog dijela onih koji barem deklaratorno misle građanski, ono narodno, potiskuje u ime apstraktnog anacionalnog ili se, a to je još češća pojava, sirovo etničko, bajagi građanski uljepšava, šminka, uteže i dotjeruje.

Lutanje, nerazumijevanje ili pogrešno razumijevanje korelacije liberalna politička filosofija i bh. domovinske svijesti i osjećaja, poseban je segment bh. građanskog političkog (1)rašomona. U osnovi to lutanje ili nerazumijevanje svodi se na stav kakav smo svojevremeno imali prilike čuti ili iščitavati kao zaključak jednog okruglog stola u organizaciji magazina „Dani“, za kojim su sjedili bošnjačko-hrvatski intelektualci (i jedan bosanski Srbin, kako je to urednik magazina “Dani“ u uvodnom dijelu dijelu prezentirao), a gdje je, između ostalog, rečeno:

“Krajnje je vrijeme da se demistifikuje državni neoplatonizam po kome BiH postoji prije, iznad i mimo konsenzusa njenih naroda. Složena država mora zaslužiti osjećanje lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, i to samo tako što će priznati i uvažiti njihovo zasebno postojanje”.

Dakle iz ove, kapitulantske linije razmišljanja nekih bh. intelektualaca, vidljiva je sva tragika pa ako hoćete i sav jad i bijeda bosansko-hercegovačkog građanskog intelektualca, koji, iz ove vizure, ni slučajno nije bosanski.

Jer, prije svega, “konsenzus naroda” je historijski i politički govoreći nategnuta konstrukcija, pošto je uvijek u povijesti odlučivala sila, moć i volja ili konsenzus volja vladara i elite oko vladara, a o konsenzusu volje populusa može se govoriti tek od francuske i američke građanske revolucije naovamo; a to onda nije više konsenzus volje naroda, nego konsenzus volje građana, (što je bitna razlika, kao što zna svaki onaj koji vlada politološkim pojmovima narod, nacija, građanin itd.).

Kod nas se pak, demokratska građanska revolucija uopće nije desila, a ono što smo imali u procesu raspada Jugoslavije i danas, prije da je u demokratskom smislu kontrarevolucija, navala i poplava narodnjačkog konzervativizma i slično.

S druge strane, ako konsenzus naroda uzmemo zdravo za gotovo, tj. kao historijski potvrđenu činjenicu, kao tzv. svršeno stanje proizvedeno historijom u kojoj baš i nije bilo elemenata demokratskog, ni građanskog, a ni narodnog, onda se nužno vraćamo na ZAVNOBiH(2), a otuda je u kontinuitetu, sve do izbijanja rata 1992. godine, moguće izvući zaključak o de facto postojanju (prećutnog, na temelju historijom proizvedenog stanja) konsenzusa naroda BiH.

Jer, ako smo saglasni da je oslobodilački ( antifašistički) rat i socijalistička revolucija bio prevlađujući politički impuls jugoslavenskih naroda, sa kojim su se oni 1945. g., našli na  pobjedničkoj strani historije, onda je konsenzus pobjednika u građanskom ratu 1941.-1945., ostvaren na (3)AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u,  a narodno (demokratski) manifestiran na prvim postratnim izborima, to konsenzualno vrelo koje nikada od 1945., nije demokratski testirano; (odnosno jeste na Referendumo o nezavisnosti Republike BiH iz 1992., kada se preko 63% građana izjasnilo za nezavisnost RBiH).

Prema tome to su činjenice. Taj je historijski konenzus pobjednika u građanskom ratu 1941.-1945., kako-tako demokratski legitimiran na prvim posljeratnim izborima krajem 1945., srušen ratom 1990-ih, koji je prije svega, bio rat elita preko leđa zavedenog, pa u rat uvučenog (uvučenih) naroda. Rezultat toga rata, koji je u osnovi bio rat za srpsko-hrvatsko razgraničenje na račun bh. i bosanskog naroda, a Bošnjaka iznad i prije svega, jeste tzv. dejtonska država Bosna i Hercegovina sa snažno narušenim, srušenim ili samo temeljito poljuljanim osjećajem lojalnosti nacionalnih i vjerskih grupa, uzmite kako hoćete.

I onda tu, desetak-dvanaest godina od rata, ”građanski“ i (4)konsocijalno uskaču bosansko-hercegovački intelektualci, sve u tradicionalnom i lako prepoznatljivom provincijalnom bh. maniru, osluškujući političke impulse koji su vazda curili i bivali unošeni u tu nesretnu BiH sa strane i preko domaće provincijalne i podaničke inteligencije, pa traže “uvažavanje i priznavanje zasebnog postojanja” nacionalnih i vjerskih bh. grupacija. Akcenat je ovdje jasno na “zasebnom postojanju”, a u tome samo politički analfabeta ne vidi jasno utiranje puta za konačnu disoluciju Bosne i Hercegovine.

U BiH naime, nikada nije bilo sporno postojanje različitih vjerskih, a potom i narodnih grupacija. Prećutni narodni, historijski konsenzus, konsenzus potvrđen životom, o tome je postojao i prije ZAVNOBiH-a, a ono što ovdje zagovaraju naši građanski intelektualci jeste, njihova separacija. Teren za ovakvo što je pripremljen ratom, koji je poznato je, završen “neriješeno”, pa sada, na temeljima ratom ušančenog nepovjerenja, treba to lijepo, biva demokratski riješiti, “zasebnim priznavanjem nacionalnih (valjda narodnih) i vjerskih grupacija”.

Tako naši građanski intelektualci umjesto da pozivaju i zagovaraju (5)rekoncilijacijski dijalog pomirbe, obnove i reintegracije društva te institucionalnog uređenja bh. narodne i religijske specifike, zapravo, i sve valjda u ime neke superiorne građanske pozicije sa koje posmatraju bh. zbilju i osvjetljavaju nam pute, sviraju u separatističke diple daljnje dezintegracije i drobljenja istog tog društva i države u ime čije odbrane navodno se i oglašavaju. Perfidnost ovog glumatanja je posebno u građanskoj kostimografiji igrokaza.

S prednjim u vezi, postavlja se pitanje, imaju li ti i takvi bh., navodno građanski, intelektualci uopće domovinski osjećaj i svijest? Narodni valjda imaju, što je vidljivo iz prednjeg citata, posebno kada se zna, ko to zagovara ovakve stavove u BiH.

Problem je međutim građansko anacionalno šminkanje narodnog osjećaja u ime čega se izbjegava otvoreni razgovor, jer kada govorite otvoreno onda vas etiketiraju nacionalistom (i automatski, više vas ne kiti i ne vuče se za vama, po kojekakvim tribinama i u medijskom štampanom i elektronskom galimatijasu, taj cool, progresivni i šik, građanski epitet). Tako ispada, u Bosni je moguć, kao nigdje drugdje, anacionalan politički razgovor.

Prednje šminkanje narodnog osjećaja se izvodi pod krinkom tri inačice: misliti slobodno, misliti svojom glavom i misliti neovisno.

Dakle, u toj projekciji “građanskog” razmišljanja, hoće se reći da je isto to, tj. misliti slobodno, svojom glavom i neovisno, neizvodivo i nespojivo sa pozicija uskog narodnog interesa, jer je svako iskazivanje takvog interesa automatski limitiranje prostora slobode i neovisne pozicije sa koje se hoće djelovati.
Međutim, od identitetskog osjećaja pripadnosti nekoj zajednici ljudi, niko ne može pobjeći. Čovjek je društveno biće i razumljivo je da svaki od nas ima taj osjećaj pripadnosti grupi, toj i toj, pa sada bila ona familija, etnija, država, vaseljena, ili sve to skupa i još i više.

U idealnoj projekciji građanskog, individum, čovjek, pojedinac, bez ikakvog prtljaga, nacionalnog, klasnog ili općenito socijalnog, u središtu je svake teorijske projekcije. Ali, za ponoviti je, čovjek je društveno biće i ima identifikacijsku svijest o pripadnosti; među ostalim, jasnu svijest o narodnoj i domovinskoj pripadnosti. Stoga je u građanskom viđenju društva općenito, a posebno složenog ili etnički miješanog društva kakvo je naše bosansko-hercegovačko društvo, nemoguće zanemarivati i praviti se kao da ne postoje prednje identifikacijske osnovice.

S druge strane u takvoj zajednici mora postojati balans i uzajaman respekt između individualnog i kolektivnog, pojedinačnog i užeg,  šireg i grupnog. Ukoliko je taj balans narušen, a u nas je bio i jeste narušen (tzv. demokratsko otvaranje kasnih 1980-ih i početkom 1990-ih je bio način ili pokušaj konstrukcije tog balansa ili društvenog ugovora na osnovama slobono izražene volje građana, kroz institucije sistema, koji je sistem, kakav takav, ipak imao kontinuitet trajanja, imao je oslonac na pravo (legalitet), iz čega se s pravom moglo izvlačiti pozivanje na legitimitet);  no tada politike kojima takav tok nije odgovarao (jer ih je dovodio u poziciju jednakih), proizvode agresivni rat na BiH i specifično na narod Bošnjaka, a za ciljeve unesene u BiH sa strane. Ratom, dakle nasiljem,  taj se debalans još pojačava, produbljuje i dalje podržava i održava  nametnutom dejtonskom ustavnom konstrukcijom BiH.
Iz prednjih razloga ne samo da je  razumljiva, nego je i moralno opravdana i očekivana reakcija ljudi u odbrani napadnute ili ugrožene pripadnosne osnovice. Ljudi se naime brane na osnovi na kojoj su napadnuti.

Problem je tu naše različito viđenje i brkanje uzroka i posljedice, i naš doživljaj identitetske  (naročito domovinske) osnovice. To naše različito viđenje opredjeljeno je našim (ili naših elita, što je pokatkad teško razlučiti) različitim interesima, ali bi kao korektiv trebali se držati istine koja je u biti jedna, makar i nju interesno različito doživljavali.

U slučaju BiH i naše su društvene  istine različite, ali ako naši građanski intelektualci hoće razmišljati neovisno i slobodno, onda nema dvojbe, naročito, evo dvadeset i pet godina od rata, da je rat 1992 -1995., u osnovi bio rat za srpsko-hrvatsko razgraničenje na račun Bosne i Bošnjaka. Svi dostupni relevantni izvori kazuju da je to tako, i to jeste tako, makar koliko filosofi držali kako sa ljudskom istinom valja biti oprezan i da je društvena istina zapravo samo naglašena realnost, kontekstualnost i konsenzus. Fakti su jedno, a slaganje historijskog mozaika nešto drugo, kažu takvi. Dodao bih: znanstveni karakter povjesti stoga i jeste dubiozan.

Poznato je i kako je taj rat završen i upravo zbog toga što je završen tako kako je završen, dakle de facto neriješeno, taj je rat i poslije završetka nastavljen drugim sredstvima sa istim krajnjim ciljem. Jer ratovi, kako nas povijest uči ne završavaju neriješeno, nego se svako tako “završrno” ratovanje, nastavlja nekom vrstom hladnog rata, koji i ne mora obavezno okrenuti ponovo na vrući, ali u kojem ratovanju ipak, u krajnjem, kad’-tad’, vrijeme pokaže pobjednika; (kao što je to bio slučaj i u zadnjem velikom hladnom ratu između komunističkog istoka i kapitalističkog zapada).

Prema tome, budući rat za i protiv BiH i dalje traje, malenkost ovoga autora nema nikakve dileme: njegov neupitan građanski angažman i viđenje buduće Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda, nužno je opredijeljen njegovom pripadnosnom narodnom i domovinskom osnovicom, u onoj mjeri u kojoj se osjeća napadnutim po tim temeljnim društvenim identifikacijskim odrednicama. A napadnut je u mjeri u kojoj mu se, jučer, negiralo pravo na poseban narodni osjećaj, a svih onih ratnih i poratnih godina i danas, pokušava oteti domovina. U istoj toj mjeri i njegov je javni građanski angažman, narodni i domovinski, ma šta ko pod tim podrazumjevao.

————————————————–

(1) Rašomon efekt, subjektivna i jednako uvjerljiva percepcija više osoba o istom događaju.
(2)  ZAVNOBiH – Zakonodavno antifašističko vijeće narodnog oslobođenje Bosne i Hercegovine,  Mrkonjić Grad, 25/26.11.1943.
(3) AVNOJ – Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Jugoslavije.
(4) Konsocijacija, lat. consociatio- združivanje, pridruživanje, spajanje, udruživanje, udruženje.
(5) Rekoncilijacijski, eng. reconcile- reconciliation, izmiriti, uskladiti, izmirenje, pomirenje.

——————————————

Vidio prilog – Pink Floyd, Another Brick in the Wall (Još jedna cigla u zidu).

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »