Loading...
Obrazovanje

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (I)

Ram (nacionalizam), slika (konstitutivnost), refleksija: Pablo Picasso, La Source, 1921.

Piše: Nihad Filipović

Konstitutivnost je bh. ustavnopravni pojam oko kojega u bosanskohercegovačkoj javnosti vlada ponajveće narazumjevanje, pogrešno razumjevanje i svjesno plasiranje iskrivljenih interpretacija. Ustavni institut konstitutivnost naroda zapravo je danas glavni instrument političke manipulacije kojim se, onima koji poznaju materiju to je bjelodano jasno, transparentno očituje nespremnost separatističkog etnonacionalizma na održivu ustavnu konstrukciju BiH. U nastojanju da pokažemo zašto je to tako, prije fokusiranja na pojam, nekoliko napomena i historijskih referenci, kao uvod i radi preciznijeg razumjevanja.

I

RASPAD JUGOSLAVIJE, GAŽENJE NAČELA LEGALIZMA
I KONSTITUTIVNOST

Demokratija je pojam čije je značenje – vlast većine; od grčkog: demos – narod, kratos – vladati. U antičkoj grčkoj primjenjivana je neposredna, iako ograničena, demokratija (iz prava odlučivanja bile su isključene žene, robovi i stranci), a sve moderne demokratije su posredne ili predstavničke, s tim što se u modernom razumjevanju demokratije, prije i radije polazi od razumjevanja i zaštitu manjinskih prava i sloboda, nego što se razumjeva kao prosta vlast većine. Ovako shvaćena demokratije podrazumjeva usklađijivanje većinskog prava i zaštitu manjinskih grupa i interesa. Tako se modernim poimanjem demokratije, ostvaruje pomak od pozitivističke jednakopravnosti, shvaćene manje-više kao deklaracija, ka istinskoj jednakopravnosti, shvaćene kao materijalnopravna jednakost u pravima i slobodama za sve. Pri tome manjinske grupe mogu biti shvaćene u užem, etničkom značenju, a mogu i u širem, političkom značenju, ne uvjek i nužno manjinskih, ali grupa sa posebnim zahjevima: djeca i zaštita prava djeteta, žene i polna jednakost, vjerske manjine, zdravstveno hendikepirani, homoseksualci… Prednje poimanje demokratije podrazumjeva odgovarajuće stanje društvene svijesti, jer bez potrebnog stanja društvene svijesti, sve se svodi na formu bez istinskog (64)sadržaj.

U Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, politički sistem nije bio demokratski, ali se u svjesti vladajuće komunističke nomenklature, u političkom vokabularu i u interakciji sa masama koristila demokratska frazeologija pri čemu se demokratija razumjevala kao vlast većine, shvaćeno u etničkom, klasnom, ali i u građanskom smislu. U tada dominantnom kulturološkom modelu svijesti u Jugoslaviji, a i danas u regionu, narod je ipak većinski doživljavan kao moj, ne u političkom, nego u etničkom smislu.
Taj model kulture i odnosa u drušvu, nije uspio razviti integralnu domovinsku (jugoslavensku, a ispostaviće se ni bosanskohercegovačku) svijest, u mjeri koja bi bila dovoljna za uvezivanje partikularnih modela etnosvijesti. Drugačije teško da je i moglo biti jer se od početka političkog uvezivanja južnoslavenskih naroda 1918., krenulo sa pogrešnih političkih premisa, bez uvažavanja specifičnog povjesnog iskustva konstituirajućih zemalja i naroda, što je onda vodilo teškim nesporazumima i brutalnim sukobima.

Nakon Drugog svjetskog rata i krvavog balasta etničkog sukobljavanja južnoslavenskih naroda, nova Jugoslavija pokušava klasnim i (makar tek deklaratornim) građanskim političkim korektivom izbalansirati poziciju i odnose između zemalja (republika i pokrajina), naroda i narodnih, ili kako se to tada nazivalo, nacionalnih manjina odnosno narodnosti.
Međutim, pokazaće se u ratovima nakon smrti Josipa Broza Tita, koji je bio idejne i političke personifikacije te i takve Jugoslavije, taj politički model uređenja odnosa između jugoslavenskih naroda, model koji je zbilja sa Ustavom SFRJ iz 1974., išao ne samo za formalnom, nego konačno i za doslijednom jednakopravnošću jugoslavenskih zemalja, odnosno naroda, i taj dakle politički model, na prvom povjesnom ispitu, nakon Tita i komunizma, pada pred naletom etnonacionalističke svijesti i brutalnog nasilja; (nasilje se ovdje razumijeva kao sila izvan prava).

Raspad modela je bio neminovan, jer društvena svijest jugoslavenskih naroda i narodnosti nije iznjedrila i razvila istinsku kohezionu svijest o jednakopravnosti i demokratske institute koja bi bila u stanju povezati separatne etnosvijesti u održivu političku zajednicu.

Taj raspad je javnosti skiciran kao političko pitanje, ali je prije svega to bilo kulturološko pitanje.

Ukratko, Jugoslavija nije imala elite, ni političke ni općenito kulturološke, dorasle izazovima novog vremena, koje je nalagalo redefiniranje odnosa između jugoslavenskih naroda i narodnosti sa pozicije jednakopravnosti i na legalističkoj osnovi.

I sam predsjednik Tito, što će se povjesno pokazati, (u političkom smislu), kao njegova najveća slabost i nedostatak, nije bio dorastao konstitucionalnom i institucionalnom rješavanju periodičnih eskalacija nacionalističke svijesti unutar Komunističke Partije Jugoslavije. Da je u tom smislu imao više političkog sluha i takta, cijela tragična jugoslavenska priča bi moguće bila izbjegnuta ili bi imala drugačiji, podnošljiviji tok.

Ali, valja kazati da je ipak, u uvjetima ideološki projektiranog bratstva i jedinstva i jednopartijskog monopola na vlast, kakav je tada primjenjivan u  Jugoslaviji, znači jednopartijskog monopola na silu, Titov model, unatoč svih manjkavosti,  funkcionirao i održavao se na toj sprezi objedinjujuće ideologije i sile.  Sa jedne strane ovo stoga jer je taj, nazovimo ga patrijahalni model tzv. demokratskog centralizma sa jednom vladajućom partijom i ideologijom, državnim aparatom (uključujući vojsku i policiju) u službi partije i ideologije, i autoritativnim liderom u centru, korespondirao sa historijskom tradicijom naroda u regionu naviklog na poštivanje autoriteta, a sa druge strane, taj model je, usprkos haosa i nasilja građanskog rata (1941. na 1945.) iz kojega je produciran (ili možda baš zbog toga), praćen objedinjavajućom silom i ideologijom zajedništva, u narodu, i to u sva tri konstitutivna naroda BiH, imao podršku, dakle legitimitet. To su razlozi zbog kojih je konstitutivnost, kao ustavnopravna garancija jednakopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata u BiH, praćena setom zakonskih i podzakonskih akata, u tom periodu, funkcionirala kao nešto sasvim podrazumjevajuće.

Međutim, kada je ideologija “potrošena”, a jednakopravnost se pokušala istinski, a ne samo deklarativno razvijati transferiranjem osovine političkog suvereniteta sa federacije na republike, u uvjetima otvaranja prostora za politički slobodnu izbornu artikulaciju volje građana, nakon raspada Saveza Komunista Jugoslavije, dolazi do raspada modela. Paralelno sa napuštanjem ideologija zajedništva, jača etnonacionalizam u svim republikama. Sila (vojska), ostaje jedini jugoslavenski kohezioni autoritet i moć.

Vojska se međutim pokazuje nesposobna odgovoriti izazovima novog vremena. U sukobu političkih etnokratija, koje su medijskom propagandom, slobodno, na izborima ispoljeni nepotvoreni narodnjački sentiment masa, radikalizirali do mjere uvođenja naroda u sukob, vojska se svrstava na stranu srpskog radikalnog etnonacionalizma.

Na taj način je pogažen Ustav SFRJ, odnosno ono što je, da tako kažemo, od njega ostalo, obzirom da je Srbija još marta 1989., izmjenama republičkog ustava, mijenjanjem ustavne pozicije autonomnih pokrajina i naglašavanjem primata republičkog ustava u odnosu na Ustav SFRJ, faktički istupila iz ustavno-pravnog sistema SFRJ.

Tako se od načela legaliteta u odnosima jugoslavenskih naroda, koji je bio jedini ispravan put za postjugoslavensko pozicioniranje tih odnosa, svjesno odstupilo, pod egidom (štit) da se radi o unutarnjem pitanju Srbije i da druge jugoslavenske republike nemaju tu šta da se pitaju… Ali, Slobodan Milošević i Srbija ne pitaju ni one kojih se pitanje izmjene Ustava SR Srbije itekako tiče. Tako Srbija, brutalnom birokratskom silom i manipulacijom, bez elementarnog respekta za mišljenja i stavove albanske kosovske populacije i njihovih legitimnih predstavnika, nameće rješenja koja su odgovarala tada vladajućoj politici Miloševića i njegove Socijalističke Partije Srbije.

Ono što uspješno primjenjuje u Srbiji, Milošević planira i za ostatak Jugoslavije, odnosno definitivno za jugoslavenske prostore nastanjene Srbima. On početkom 1989., na XX sjednici Centralnog Komiteta Saveza komunista Jugoslavije, istupa i nagovještavajući bezakonje i budući razvoj događaja. Milošević  kaže:

(65) “U sredinama ili povodom problema u vezi sa kojima je odsustvo sluha za promene bilo najveće i gde se ništa nije moglo uraditi redovnim putem, institucionalno, a nužno je da se promeni, jer ljudima teško pada i dugo traje, mora da se promeni vaninstitucionalno…  Ali, to rešenje neće doneti procedura, njene sitne i krupne zamke, mala i velika lukavstva, intrige i smicalice. Rešenje će doneti politika za koju se opredelila većina naroda ove zemlje, institucionalno i vaninstitucionalno, statutarno i nestatutarno, na ulici i unutra, populistički i elitistički, argumentovano i neargumentovano, ali u svakom slučaju tako da je jasno da se radi o politici za Jugoslaviju, u kojoj će se živeti jedinstveno, ravnopravno, bogatije i kulturnije”.

Izvjesnu opreznost u nastupu, kakva se osjeti u prethodnoj izjavi, (ipak je to tek početak 1989. i jugoslavenska kriza još nije poprimila ireverzibilan tok), Milošević potpuno napušta dvije godine poslije, pa u  intervju datom Nedeljnim Informativnim Novinama (NIN) od 12.04. 1991., na tragu prethodne izjave, objašnjava u čemu se sastoji ono “vaninstitucionalno” i “nestatutarno”, pa kaže:

“Mi moramo obezbediti jedinstvo ako želimo da kao najveća i najbrojnija republika diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, suštinska državna pitanja. A granice kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikad ne doktiraju slabi… Ja sam naredio mobilizaciju rezervnog sastava milicije. Dalje, angažovanje u formiranju novih snaga milicije, a Vlada je dobila zadatak da pripremi odgovarajuće formacije koje će nas učiniti u svakom slučaju bezbednim, odnosno učiniti sposobnim da branimo interese naše republike, srpskog naroda izvan Srbije… Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. A nadam se da neće biti toliko ludi da se sa nama tuku. Jer ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo.”

Dakle, kao što prednje izjave pokazuju, napuštanje odnosno prezrivo i bahato birokratsko gaženje načela legalizma, pod izgovorom borbe za Jugoslaviju, bio je dio smišljene strategije.

Srđa Popović, u tekstu „Raspad Jugoslavije“, objavljenom na internet stranici Peščanik, 23.09.2008., a kasnije i u knjizi  „Almanah”, (Peščanik. net, izbor tekstova sa sajta, jesen 2007. – jesen 2008.), uporednom analizom citata iz memoarskih zapisa (66)Veljka Kadijevića i Borisava Jovića, u zanimljivom misaonom eksperimentu podizanja optužnice protiv Kadijevića kao saveznog sekretara za narodnu odbranu i Jovića, kao predsjednika Predsjedništva SFRJ i podpredsjednika Socijalističke Partije Srbije, plus prvooptuženi Milošević, kao predsjednika Predsjedništva Centralnog Komiteta Saveza Komunista Srbije, predsjednika Socijalističke Partije Srbije i predsjednika SR Republike Srbije, precizno razvija i pokazuje elemente neprijateljskog udruživanja i zavjere u radanjama i postupcima trojke (Milošević, Jović, Kadijević), gdje je onda postupno, širen zavjerenički krug. Polazni motivi Kadijevića, kojemu su Jugoslavija i komunizam bili u srcu i duši i preostale dvojke Miloševića i Jovića, koji su na razvalinama Jugoslavije razvijali ideju proširene Srbije, bili su različiti, da bi se onda postupno približavali i stopili u jedno: borba i to svim sredstvima, političkim i vojnim, dozvoljenim i nedozvoljenim, za neku novu proširenu Srbiju, stvorenu na razvalinama Jugoslavije.

Nalaz gospodina Popovića, još jedan je snažan indikator urotničke prirode od početka prisutne u postupku disolucije Jugoslavije. Međutim, kao što smo naprijed u ovome radu vidjeli, ono što je krenulo kao srpska urota, „antinbiroktratska revolucija“, „pokret masa“ i kako sve već taj talas bezakonja nisu nazivali, u Bosni i Hercegovini se perpetuiralo u srpskohrvatsku zavjeru.

Na ovaj način, prezrivim otklonom od temeljnog civilizacijskog načela legaliteta, otvoren je prostor za proizvoljno tumačenje svega i svačega.

U BiH, pod plaštom borbe za interese srpskog naroda izvan Srbije, u fokus srpskog veledržavnog nacionalizma, izbijaju tzv. konstitutivna pravo srpskog naroda izvan Srbije, na šta se ubrzo nadovezuje hrvatski veledržavni nacionalizam fokusiranjem na tzv. konstitutivno pravo hrvatskog naroda u BiH. A sve vrijeme „muslimanski“ etnonacionalisti, poput pileta u kučinama, lutaju između politike dogovora tri naroda i demoniziranja „komjunjara“ u sopstvenom narodu, na koji način tanje inače istanjenu patriotsku osnovu odbrane BiH, u sukobu koji se već nazire. Rat koji je zatim poveden protiv Bosne i Hercegovine, vidjeli smo, bio je rat srpsko-hrvatskog razgraničenja.

Rat je međutim završen 1995. godine, a etnonacionalisti i dalje insistiraju na etničkoj organizaciji društva i to i po horizontali i po vertikali društvenog uvezivanja, sve pozivajući se na tzv. Dejtonski ustav. Pokazaće se, kako dejtonska i iz nje izvedena entitetska  ustavna konstrukcija, i pored toga što je “krojena” po etničkom šnitu, ostavlja prostor i za građansku inicijativu, ali i da svaka takva inicijativa, pogotovo ako ima uspjeha u narodu, nailazi na žestok otpor  srpskih i hrvatskih etnonacionalista, jer u tome vide, s pravom uostalom, direktno podrivanje njihove moći, tj. njihovog ekskluzivnog prava na politički rad sa “pripadajućom etnijom, i jasvo, u tome vide jačanje integralističke bh. domovinske svijesti).
Konstitutivna prava naroda nanovo se povlače u fokus političih zahtjeva, ali se sada ne radi samo o kvotnom razvlačenju konstitutivnosti i kompliciranog mehanizma odlučivanja, od lokalnog do državnog nivoa, nego se paritetni princip i njemu paralelni odgovarajući mehanizmi odlučivanja zahtjevaju čak i u tzv. civilnom sektoru.
Kruna radikalnog etnonacionalističkog manipuliranja sa konstitutivnošću bh. naroda je uvjek iznova potezanje prava na samopredjeljenje i formiranje novih, ekskluzivno nacionalnih administrativno teritorijalnih jedinica, sve do otcjepljenja.

Sve je to jasno suprotno ne samo Vašingtonskom sporazumu i dejtonskom Mirovnom sporazumu, kojim je zajamčen teritorijalni integritet BiH, nego je suprotno historijski modeliranim tradicionalnim, a kasnije  ZAVNOBiH-om utemeljenim i legalistički konstituiranim odnosima između bosanskohercegovačkih naroda.

Razmotrimo stoga pobliže, kako uistinu stoje stvari sa ustavnom konstitutivnošću u BiH.

(Kraj prvog nastavka)

(Izvadak iz studije autora ovog priloga – Etnonacionalizam za početnike; može se naći na www.orbus.be)

——————————————————

(64) Ilustrativan primjer diskrepancije između pozitivnog prava i stanja društvene svijesti je tzv. Staljinski Ustav Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika iz 1936. Taj je ustav smatran je u tom vremenu modernim, a u isto vrijeme, u Sovjetskom Savezu vršen je nečuveni teror i gaženje elementarnih ljudskih prava i sloboda.

(65) Citirano prema Dragoš Ivanović, „Bolest vladanja, Zavereničko vladanje“, Republika, Beograd, 2000.

(66) Riječ je o knjigama Veljka Kadijevića, „Moje viđenje raspada- vojska bez države“, Politika, Beograd, 1993., te Borisava Jovića, „Posljednji dani SFRJ“, Politika, Beograd 1995.

Prilog: Dža ili Bu – Zanimljiva geografija

Vezani sadržaj:

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (II)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »