Loading...
Obrazovanje

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (II)

Nacionalizam, konstitutivnost, refleksija: Salvador Dali, Swans reflecting elefants, 1937.

Piše: Nihad Filipović

Konstitutivnost je bh. ustavnopravni pojam oko kojega u bosanskohercegovačkoj javnosti vlada ponajveće narazumjevanje, pogrešno razumjevanje i svjesno plasiranje iskrivljenih interpretacija. Ustavni institut konstitutivnost naroda zapravo je danas glavni instrument političke manipulacije kojim se, onima koji poznaju materiju to je bjelodano jasno, transparentno očituje nespremnost separatističkog etnonacionalizma na održivu ustavnu konstrukciju BiH. U nastojanju da pokažemo zašto je to tako, prije fokusiranja na pojam, nekoliko napomena i historijskih referenci, kao uvod i radi preciznijeg razumjevanja.

II

KONSTITUTIVNOST KAO JEDNAKOPRAVNOST
I ZAJEDNIČKO PRAVO

Nakon Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini, budući je povijesno proizvedeno stanje gdje nije bilo apsolutne većine jednog etniciteta, to se onda otuda, u novom pozicioniranju odnosa u BiH, izvlači  pojam konstitutivnih naroda, kao legitimnih nosilaca političkog suvereniteta. Ova ideološka floskula prevedena na jezik političke operative je ono čuveno: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska“; (kako je u pravu sve uzročno-posljedično povezano, obratite pažnju na redoslijed nacionalnih nominacija).
Kroz prednju političku jednadžbu,  u bh. ustavno-pravnoj regulativi, od prvog ustava nakon Drugog svjetskog rata, do posljednjeg pred rat 1992.g. na 1995-tu, razvijao se princip jednakopravnosti (ravnopravnost) bosanskohercegovačkih naroda u svim podrazumjevajućim elementima; (da li pak to, dosljedno izvedeno znači, sve  do prava na samopredjeljenje do odcjepljenja, to je posebno pitanje, koje iskrsava u prvi plan interesa međunarodnih posrednika, u toku pokušaja postupka mirnog razrješenja jugoslavenske krize početkom 1990-ih. Vratićemo se ovom momentu nešto kasnije u ovom tekstu, no ovdje ćemo se najprije zadržati na način na koji je politički pojam konstitutivnost razumijevan ili razvijan u ustavno-pravnoj praksi komunističke Jugoslavije).

Ovako shvaćena jednakopravnost naroda (dakle to gore naglašeno ni, ni, ni –  već i, i, i), prema posljednjem Ustavu SRBiH iz 1974., što je ostalo nepromjenjeno i kasnijim izmjenama i dopunama iz 1991., realizira se samo kao zajedničko pravo, primjećuje (67)profesor Edin Šarčević u knjizi, „Dejtonski Ustav: karakteristike i karakteristični problemi“.

Element zajedničkog, (što je ovdje inačica za građansko), jeste onaj drugi (odnosno treći, ako uključimo i element klasnog), ključni ustavni element u bh. ustavnopravnoj tradiciji.

Tako je pored etničkog elementa, koji je jasan iz citirane političke jednadžbe odnosa bh. naroda, u bh. ustavnoj regulativi sve vrijeme prisutan i građanski element, kojim se ustavnopravno konstituira bh. politički narod.

Element političkog naroda, dalje primjećuje profesor Šarčević u naprijed citiranoj knjizi, prisutan je i očituje se sve vrijeme kroz različita ustavna rješenja, pa tako, primjera radi, u odredbi o državljanstvu, u članu 6. stav 1., izričito se kaže:

Za građane SRBiH, postoji republičko držaljanstvo“.

Građanski ustavni konstituent još se transparentnije očituje u članu 180., gdje se izričito propisuje da „građanin nije dužan da se izjasni, niti da se opredjeljuje za pripadnost jednom od naroda“.

Naravno, kao i svaki, i ustavni tekst podliježe različitom razumjevanju, shvaćanju i tumačenju. Nije potrebno posebno naglašavati da, poslije svih strašnih zbivanja i zločina počinjenih u ratu 1992.-1995., srpskohrvatski etnonacionalisti taj tekst iščitavaju naglašavajuči njegov etnički konstitutivni element, a bh. patriote i bošnjački nacionalisti, svejedno etno ili građanski, taj isti tekst iščitavaju naglašavajući njegov građanski konstitutivni element.

Pitanja duhovnog struktuiranja ustavnopravne građe, stvarnih intencija ustavotvorca, odnosa klasnog, etničkog i građanskog… itd, ostavljamo ustavnopravnim stručnjacima, a za potrebe ovoga rada ovdje se željelo podcrtati ustavnopravna tradicija interakcije elemenata etničkog, klasnog i građanskog te jednakopravnost (ravnopravnost) kao način na koji se u bh. ustavnoj tradiciji razumijevao pojam konstitutivnosti, radi naglašavnja, sa strane radikalnih srpskih etnonacionalista toliko osporavanog, legaliteta odluke Skupštine RBiH o raspisivanju Referenduma o samostalnosti RBiH.

Proizvedena politička situacija u Jugoslaviji tog vremena, nužno je implicirala traženje mišljenja građana BiH, (dakle plebiscit); taj je referendum opet jedino mogao biti raspisan na zemaljskoj osnovi i proveden kao zajedničko pravo odnosno obaveza građana (politički narod), jer bi svaki separatni zahvat i provedba na etničkoj osnovi, prema našem mišljenju, obzirom na prirodu političkog sistema i odnose kakve su  u jugoslavenskoj federaciji nastojali komunisti stvorirti, bio protivan duhu, intenciji i stvarnim namjerama ustavotvorca.

Još nekoliko kraćih zapažanja s tim u vezi.

Sa problemom definiranja konstitutivnosti susrela se i Arbitražna Komisija Mirovne Konferencije o Jugoslaviji (MKJ), u javnosti poznatija kao Badinterova Komisija. Lord Karington, predsjednik Mirovne Konferencije o Jugoslaviji, u novembru 1991., g., obratio se Arbitražnoj Komisiji MKJ, pismom u kojem ih moli za mišljenje u vezi pitanja koje je postavila Republika Srbija:  – Ima li srpsko stanovništvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao konstitutivan narod Jugoslavije, pravo na samoopredjeljenje?
Baveći se ovim pitanjem, Komisija je formulirala deset tzv. Mišljenja, a mi iz razloga ekonomije prostora, za potrebe ovog rada, (koji je najprije publicistički zahvat fokusiran na pojam konstitutivnosti), zadržavamo pažnju na Mišljenju br. 1 i 2.

Nakon što je Komisija analizirala političku i pravnu situaciju u kojoj se našla Jugoslavija, (68)Mišljenjem br.1, od 10.12.1991., zaključeno je, u t. 2 istog: “… mada je do sada” (decembar 1991., op. NF) “SFRJ zadržala njen međunarodni subjektivitet, naročito u međunarodnim organizacijama, republike su izjavile želju za nezavisnošću:

— Slovenija, referendumom decembra 1990. godine, kome je slijedila Deklaracija o nezavisnosti od 25. juna 1991. godine, suspendovana na tri mjeseca, pa potvrđena 8. oktobra 1991.;

— Hrvatska, referendumom održanim maja 1991. kome je slijedila Deklaracija o nezavisnosti od 25. juna 1991., suspendovana na tri mjeseca, pa potvrđena 8. oktobra 1991.;

— Makedonija, referendumom održanim u septembru 1991., za suverenu i nezavisnu Makedoniju u okviru asocijacije jugoslavenskih država;

— BiH rezolucijom o suverenosti prihvaćenoj u Parlamentu 14. oktobra 1991. čija se valjanost osporava od strane srpske zajednice u BiH”.

Istovremeno, Arbitražna Komisija utvrđuje da je “pribjegavanje sili dovelo je do vojnog sukoba između različitih dijelova federacije što je izazvalo smrt hiljada ljudi i dovelo do ogromog razaranja za samo nekoliko meseci. Vlasti federacije i republika pokazale su se nemoćne da obezbijede poštovanje jednog za drugim dogovora o prekidu vatre zaključenih pod okriljem EZ ili OUN.”

Na kraju Mišljenja br. 1., kao zaključak izvlači se slijedeće: ” U skladu s tim (nalaz stanja, op.NF), Arbitražna Komisija je mišljenja:

  • Da je SFRJ u procesu raspadanja;
  • Da je na republikama da riješe one probleme državne sukcesije koji mogu proizići iz ovog procesa u skladu sa principima i pravilima međunarodnog prava uz posebnu pažnju prema ljudskim pravima i pravima naroda i manjina;
  • Da je na onim republikama koje to žele, da zajednički djeluju na stvaranju nove asocijacije koja bi imala demokratske institucije po njihovom izboru.

Dalje, (69)Mišljenjem br. 2 od 11.01.1992., Arbitražne Komisija je konstatirala da, budući konstitutivni narodi nisu suvereni (jer je suverenitet na građanima, op. NF), to nemaju pravo na samoopredjeljenje (do otcjepljenja, op. NF), ali identitetska prava grupe (etnička, vjerska, jezička itd. zajednica, op. NF), imaju biti poštivana u skladu sa međunarodnim pravom.

Salvador Dali, The Persistance of Memory
(prevodivo kao upornost, istrajnost ili dosljednost memorije), 1931.

Drugim riječima, Badinterova Komisija je zaključila da konstitutivnost naroda ne podrazumijeva pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja; (citat: “Komisija smatra da u trenutnoj fazi razvoja međunarodno pravo ne precizira sve posljedice prava na samoopredeljenje. Ipak je utvrđeno da, ma kakve bile okolnosti, pravo na samoopredeljenje ne može dovesti do izmena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis juris), osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore”).
Istovremeno, Komisija smatra da “ukoliko u okviru jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, verskih, jezičkih zajednica, ove grupe imaju, u skladu sa međunarodnim pravom, pravo na priznavanje njihovog identiteta”.

Arbitražna Komisija Mišljenje br. 2. zaključuje ovako – Shodno tome (nalaz stanja op. NF), Komisija smatra:

  • Da srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo da uživa sva prava priznata manjinama i etničkim grupama međunarodnim pravom i odredbama Nacrta konvencije konferencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. godine na čije su se sprovođenje obavezale republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska.
  • Da te republike moraju da obezbijede pripadnicima tih manjina i tih etničkih grupa sva prava čovjeka i osnovne slobode priznate međunarodnim pravom, uključujući i, u slučaju potrebe, pravo na nacionalno opredjeljenje.

Dakle, sažeto, to je bilo stanje, prema nalazu Arbitražne Komisije, a ono je, u svakoj analizi političkih poteza iz tog vremena, polazna tačka.

Na osnovu prednjeg nalaza, Skupština RBiH je raspisala Referendum o nezavisnosti republike u februaru 1992.,  a još i prije nego je Arbitraža stipulirala Mišljenje br.1., Srpska Demokratska Stranka (koja je prethodno povukla sve svoje poslanike iz Skupštine RBiH, nastojeći time blokirati rad Skupštine), 09. i 10. 11. 1991., organizirala je parodiju od plebiscita naroda, sa plavim listićima za Srbe, (i pitanjem:  – Da li ste za odluku koju je 24. oktobra 1991. donijela skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini po kojoj bi Srbi ostali u zajedničkoj državi Jugoslaviji, koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru, srpsku autonomnu oblast Krajinu, srpsku autonomnu oblast Slavoniju, Baranju i zapadni Srem te sve ostale koji žele ostati u takvoj državi?), te žutim listićima za nesrbe, (i pitanjem: – Da li ste za to da Bosna i Hercegovina ostane republika s ravnopravnim statusom u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa svim ostalim republikama koje se takođe izjasne tome u prilog)?

Kruna tog vanustavnog, dakle ilegalnog, postupanja SDS je bilo donošenje Deklaracije o proglašenju srpske republike u BiH, 09.01.1992. To je bilo, nema tome sumnje, i to izlazi i iz stavova i Mišljenja pomenute Arbitražne Komisije, protivustavno djelovanje, suprotno međunarodnom pravu. Jer Jugoslavija je bila federacija, a federacije nastaju, i tako je nastala i jugoslavenska federacija, udruživanjem suverenih entiteta, u našem slučaju BiH, koja je voljom njenih ljudi (politički narod, pojam koji ne isključuje ni jedne ni druge ni treće, ali uključuje i jedne i druge i treće, tj, sve građane), udružena u Jugoslaviju, pa se tako i razdružuje.

Ukoliko je Srpska Demokratska Stranka smatrala da su povrijeđena tzv. konstitutivna prava srpskog naroda, raspisivanjem Referenduma o nezavisnosti BiH, imali su, prema važećem Ustavu RBiH, na osnovu kojeg su njeni poslanici i birani i Skupštinu RBiH, mogućnost ustavnopravne zaštite obraćanjem Savjetu za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Ustavom je bilo predviđeno da se za članove Savjeta bira jednak broj poslanika iz reda pripadnika naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata, kao i odgovarajući broj zastupnike iz reda drugih naroda i narodnosti i drugih koji se nisu nacionalno odredili, a žive u Bosni i Hercegovini, a odluka se donosi saglasnošću članova iz reda svih naroda i narodnosti.

Postavlja se pitanje: Zašto SDS nije koristio ustavne mehanizme i pravni put za zaštitu prava srpskog naroda, ukoliko su već smatrali da su ista povrijeđena izglasavanjem odluke o Referendumu za nezavisnost BiH?
Zašto su odabrali rat, a ne pravo?

Nakon svih ovih godina, jedini suvisli odgovor do kojeg racionalnim mišljenjem se dolazi, jeste: Jer nisu za to imali interesa, jer su izgubili živce i jer su smatrali da je sila (Jugoslavenska vojska i Republike Srbija i Crna Gora) na njihovoj strani i prema tome – Čija sila, toga i pravo.
Naravno, bio je to pogrešan, (ali svjesno odabran pogrešan put), kojim je “proizveden” rat u RBiH, genocid nad bošnjačkim narodom, a zemlji i svim njenim ljudima (narodima i građanima) nanesena teška historijska štete, sa čijim posljedicama ćemo se baviti još decenijama ispred nas.

(Kraj drugog nastavka; slijedi treći.)

(Izvadak iz studije autora ovog priloga – Etnonacionalizam za početnike.)

—————————————————

(67) Edin Šarčević,“Dejtronski Ustav: karakteristike i karakteristični problemi“, izdanje Fondacija Konard Adenauer.

(68) Rezolucije Saveta bezbednosti UN o krizi u bivšoj Jugoslaviji (i drugi dokumenti), “Međunarodna politika”, Pravni fakultet i Fakultet političkih nauka, Beograd 1994., Peščanik.net, 18.11.2008.

(69) Isto.

Prilog: Disciplina Kičme, Neko mora to da spreči.

Vezani sadržaj:

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (I)

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »