Loading...
Obrazovanje

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (III)

Nacionalizam, konstitutivnost, refleksija: Francis Picabia, Naked Woman in Front of the Mirror, 1943.

Piše: Nihad Filipović

Konstitutivnost je bh. ustavnopravni pojam oko kojega u bosanskohercegovačkoj javnosti vlada ponajveće narazumjevanje, pogrešno razumjevanje i svjesno plasiranje iskrivljenih interpretacija. Ustavni institut konstitutivnost naroda zapravo je danas glavni instrument političke manipulacije kojim se, onima koji poznaju materiju to je bjelodano jasno, transparentno očituje nespremnost separatističkog etnonacionalizma na održivu ustavnu konstrukciju BiH. U nastojanju da pokažemo zašto je to tako, prije fokusiranja na pojam, nekoliko napomena i historijskih referenci, kao uvod i radi preciznijeg razumjevanja.

III

KONSTITUTIVNOST, tzv. DEJTONSKI USTAV i AMANDMANI
iz 2006. g. na USTAV BiH

Tzv. Dejtonski ustav operira pojmom konstitutivnost naroda. Zapravo, Vašingtonskim sporazumom o formiranju Federacije BiH i nešto kasnije  dejtonskim Ustavom BiH, politički pojam konstitutivnosti, po prvi put u ustavnoj tradiciji BiH postaje izričitom pravnom normom. Pri tome, ne nudi se definiciju konstitutivnosti, ali se lapidarno pominje pojam “vitalni nacionalni interes”, pa ćemo konstitutivnost u dejtonskom smislu, razumjevati kao vitalni nacionalni interes. Tim se projektom konstitutivnost, mehanizmom pariteta ili nacionalnih kvota i kompleksnim mehanizmom odlučivanja koji uključuje i veto, razvlači od predstavničkih (zakonodavni) preko izvršnih organa (vlada) sve do sudske vlasti.

Međutim, etnonacionalisti u praksi još i dalje razvlači vitalni nacionalni interes, pa se BiH našla u politički i društveno neodrživoj situaciji gdje se paritet tvrdo i bez istinske želje za postizanjem održivog rješenja, zahtjeva ne samo u specifično političkoj društvenoj sferi, nego i u civilnoj sferi, u raznim oblicima udruženja građana, kao npr. u sportu. Tako dolazimo do jasne indikacije da se, kao svjesna politička odluka, funkcionalna državna konstitucija zapravo ne želi.

Pored svih ostalih manjkavosti, prema našem mišljenju, disfunkcionalnost tzv. Dejtonskog ustava u najvećoj mjeri proizilazi iz razvlačenja konstitutivnosti primjenom kompleksnog dvotrećinskog mehanizma odlučivanja i veta i izvan Doma naroda, što, pokazalo se, vodi blokadama sistema. Aktuelna kriza u Federaciji BiH i “pitanje” institucionalne ravnopravnosti Hrvata u centar pažnje javnosti uvodi Ustav Federacije BiH, ali je majka svih nesporazuma sa institutom konstitutivnosti oktroirani Ustav BiH. Kao što je poznato, iskustvo sa primjenom tog političko ustavno pravnog provizorija, nametnulo je potrebu njegove izmjene, što se svelo na amandmanske izmjene i dopune iz 2006.

Amandmanima na Ustav BiH iz 2006. godine pokušalo se precizirati vitalni nacionalni interes kao materijalno pravni sadržaj pojma konstitutivnosti, ali je to postavljeno  široko i neodređeno, jer se pored taksativnog nabrajanja na kraju kaže i “svako pitanje koje 2/3 jednog kluba u Domu naroda proglase pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa”. Dodali se ovome i apstraktni pojam “identitet konstitutivnog naroda”, koji se također uvodi ovim amandmanima kao sadržaj vitalnog nacionalnog interesa, kao i zadržavanje paritetnog odlučivanja u, i dalje, apsurdnom, tročlanom Predsjedništva BiH, onda je, već iz ovih razloga neodređenosti i ekstenzivnog razvlačenja pariteta, dobro što su ti amandmani propali u Parlamentarnoj Skupštini BiH 2006. godine.

Dakle, dejtonskim Ustavom BiH, po prvi put uz ustavnoj tradiciji BiH, normira se pojam konstitutivnosti, ali se pri tom ne defininira ni sam pojam  niti vitalni nacionalni interes, koji se tek pominje kao sadržaj pojma konstitutivnosti.

Amandmani iz 2006.  na Ustav BiH, također ne sadrže tu definiciju ali se istim, ipak pokušava razviti pojam vitalnog nacionalnog interesa kao merituma konstitutivnosti. To po sebi, nije problem. Naprotiv, kada se već uvodi taj (ili bilo koji) pojam u pravo, potrebno ga je i bliže odrediti. Međutim, problem je kada se pri tome se zapada u kontradikcije, nedosljednosti i nepotrebna pravna istrčavanja.

Tako, nije zadatak prava da politički definira neki društveni odnos, nego je njegova zadaća, jednom kada je odnos etabliran, da ga pravno uredi.

Paralelnim uvidom ZAVNOBiH-ovskog i dejtonskog poimanja konstitutivnosti, uočavavamo da se u prvom slučaju sadržaj konstitutivnosti svodio na pitanje jednakopravnosti konstitutivnih naroda, i to shvaćeno kao zajedničko pravo, a u drugom slučaj njen se sadržaj svodi na tzv. “vitalan nacionalni interes” i još uže, na “identitet konstitutivnih naroda”.

Uzmimo da konstitutivnost znači sve to plus državotvornost i opet, sve to ne bi trebalo biti problem.

Konstitutivnost bh. naroda je historijski producirana i sa sadašnjim stanjem duha i političke svijesti u BiH, nema tog legitimnog mehanizma kojim bi se mogla anulirati, pa to niko ozbiljan i historijski i politički obaviješten i nezagovara. Pa šta je onda, i gdje je onda taj problem sa konstitutivnošću?

Dakle, problem je politički i pravni voluntarizam u operacionalizaciji ovog pojma. I dok se politički to može razumjeti, jer u pitanju su interesi koji imaju svoju historijsku genezu i kao takvi su uočeni, naučno identificirani i prepoznati sa strane dnevne političke analitike, pravno, taj se voluntarizam teško može drugačije razumjeti sem kao instrumentalizacija struke u političke svrhe; dakle kao neprofesionalizam.

Ilustrirati taj i takav blatantni strukovni neprofesionalizam analizom propalih Amandmana iz 2006. na Ustav BiH, i načinom na koji ti amandmani razvijaju pojam konstitutivnosti, kvalificiranim ljudima struke, ne bi bio osobito težak zadatak. Neki su se time već bavili, a naša je namjera ovdje bila i jeste, koliko možemo dobaciti, još jednom, povlačeći neke historijske i pravne paralele, pokušati politički i ideološki fokusirati se na pitanje konstitutivnosti u svjetlu, predstojećih razgovora, a valjda i javne debate  (kad-tad će takvo šta ipak uslijediti), o ustavnoj bh. konstituciji.

Iz prethodnih redova se vidi da se konstitutivnost u nas razumjeva kao: državotvornost, jednakopravnost, vitalni nacionalni interes i identitet naroda.

Konstitutivnost u bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji odnosno Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, shvaćena kao državotvornost i jednakopravnost, u historijskim uvjetima, odnosima i okolnostima kreiranim nakon Drugog svjetskog rata, vidjeli smo, funkcionirala je i održavala se uspješno, sve do raspada jugoslavenske državne zajednice. Agresija na BiH, značila je, između ostalog, i nasilno eliminiranje konstitutivnosti kao BH političkog “modus operendi”.

Nakon što je rat okončan, a BiH uspjela sačuvati teritorijalni integritet, otvorilo se ponovo pitanje konstitutivnosti bh. naroda. To je učinjeno na dejtonskom Mirovnom samitu 1995. godine, gdje se konstitutivnost uvedi u tamo dogovoreni Ustav BiH. Taj je ustav, kao što je poznato, oktroiran
(nametnut).

Međutim, bh. politička elita, u sva tri konstitutivna naroda, svaka u funkciji nekih svojih, stvarnih ili umišljenih interesa, stvarno ili hinjeno, (69)akceptira taj ustav kao legitiman. Na toj osnovi se onda uvezuju mediji, pravna nauka (!) i struka.
Ovo bi bio prvi, osnovni i početni propust prava, struke i stručnjaka koji se bave analizom tog ustava. Ne svih, jasno. Ali postoje oni koji zagovaraju tzv. pozitivistički pristup ovome pitanju, te na toj osnovi promoviraju legalitet Dejtonskog ustava. Prema takvim mišljenjima, legalitet tog ustava je potvrđen, kako autoritetom međunarodnog ugovora (međunarodni ugovori prema prihvaćenom mišljenju u nauci kreiraju pravo), tako i ustavnom naukom (gdje se onda citiraju neki ustvani eksperti), odnosno pozivanjem na činjenicu da je Skupština BiH 12.12.1995., akceptirala taj ustav donošenjem odluke u formi Zakona o izmjenama i dopunama Ustava Republike BiH (Sl. RBiH br. 49/1995.), kao i pozivanjem na neke odluke Ustavnog Suda BiH kojima se ističe međunarodnopravni kvalitet Aneksa 4. Mirovnog Sporazuma iz Dejtona.

Pažljiv čitalac će moguće primjetiti kako smo ranije u ovome radu, kod elaboriranja tzv. dogovora naroda i naznačavanja ustavne interakcije elemenata narodnog, klasnog i nacionalnog te jednakopravnosti kao načina ustavnog razumjevanja i razvijanja konstitutivnosti,  zagovarali pozitivistički pristup. Na istoj smo poziciji i ovdje, po pitanju „legaliteta“ dejtonskog Ustava BiH.

Međutim, ima ovdje jedan moment koji se nikako ne smije previdjeti.

Ustav ne donosi grupa političkih ili ratnih lidera. Njega ne kreira strana sila. Ustavotvorac je narod koji o tome odlučuje, nakon provedene javne rasprave, preko svoji zastupnika u parlamentu. Slijedom prednjeg, odluka krnje Skupštine BiH od 12.12.1995., kojom ad hock akceptira Dejtonski ustav, nema pozitivno-pravno (legalno), a ni legitimno pokriće.
Ako je, kao što jeste, povlačenje poslanika SDS iz Skupštine BiH bio neustavan postupak, jednako je tako neustavan postupak kreiranje prava sa strane ostatka Skupštine BiH mimo posljednjeg legitimnog Ustava RBiH.

Stoga je u analitičkom bavljenju tim ustavom juristički artificijelno kreatore tog ustava nazivati “ustavotvorcima” i u tom svijetlu otkrivati šta je stvarna namjera “ustavotvorca” bila introduciranjem pojma konstitutivnosti.

Na taj način se jednoj u osnovi političkoj deklaraciji, pravnim istrčavanjem i zanemarivanjem pravne forme, pridaje materijalno pravni sadržaj državne konstitucije, a to, već u formalno-pravnom smislu, dejtonski Ustav BiH nije; (da se i ne pominju ustavno-funkcionalne ili materijalno-pravne manjkavosti, nedorečenosti, konfuznost i propusti Aneksa 4).

U tom smislu, taj ustav može biti samo provizorij, (70)privremeno rješenje, a nikako zaokružen legitiman i legalan pravni akt. Koliko god se ovakav pristup Dejtonskom ustavu laicima činio sitničavim i cjepidlačenjem, on je od suštinskog značaja pri svakom bavljenju istim. Jer, u pravu, bez forme, nema ni sadržaja.

Validna je argumentacija Edina Šarčevića, koju on razvija u naprijed pomenutoj knjizi „Dejtonski ustav: karakteristike i karakteristični problemi“, da su potpisnici dejtonskog Mirovnog Sporazuma, kao predstavnici konstitutivnih naroda, imali, svako u svom narodu, etničku legitimaciju za taj korak; (pa tako, prema profesoru Šarčeviću, i za tamo kreiranu novu konstituciju BiH, sa čime baš i nismo saglasni). Nakon više od tri i po godine rata i stradanja naroda, svaki drugačiji zaključak teško da ima, a posebno da je u onome vremenu, imao real-političko pokriće.

Međutim, jedno je mirovni ugovor, a drugo državna konstitucija.

Dejtonski Mirovni Sporazum je akt međunarodnog prava (neki vole kazati internacionalnog), a međunarodno pravo se ne bavi unutarnjom državnom konstitucijom.

Prema tome, iako se očito iz pragmatskih, realpolitičkih razloga u Dejtonu pristupilo novoj ustavnoj kreaciji, ista je sa onu stranu međunarodnog prava; konkretno, situiranje ustava u Mirovni Sporazum koji je zapravo internacionalni ugovor, suprotno je u nas toliko prizivanoj i jednako toliko ignoriranoj, Bečkoj konvenciji o pravu ugovora.

(Kraj trećeg nastavka; slijedi četvrti)

(Izvadak iz studije autora ovog priloga – Etnonacionalizam za početnike)

—————————————————

(69) Prema našem mišljenju to je tako, zato što je tu riječ o snažnoj, filigrantski isprepletenoj interesnoj uvezanosti ili kako se to u narodu kaže talu, političke elite i pratećih pravnih, upravnih, administrativno-birokratskih i općenito kulturoloških bataljona „dejtonaca“. Zato je teško, pa i iluzorno, očekivati istinske promjene i zahvate u dejtonsko tkivo BiH sa vrha, sa strane postojećih struktura moći. Takav zahtjev može doći samo odozdo, od građana odnosno naroda.

(70) Alija Izetbegović za list “Ljuljan”, br. 200, 13.20.11.1996, izjavljuje: “Mi smo se pomirili sa krnjim suverenitetom za neko ograničeno vrijeme i to je jasno iz dejtonskog ugovora“.

Prilog: Laibach – Tanz mit Laibach (Ples s Lajbahom)

Vezani sadržaj:

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (I)

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (II)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »