Loading...
Obrazovanje

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (IV)

Nacionalizam, konstitutivnost, refleksija: Hans Bellmer, The Doll (Lutka), 1937-8.

Piše: Nihad Filipović

Konstitutivnost je bh. ustavnopravni pojam oko kojega u bosanskohercegovačkoj javnosti vlada ponajveće narazumjevanje, pogrešno razumjevanje i svjesno plasiranje iskrivljenih interpretacija. Ustavni institut konstitutivnost naroda zapravo je danas glavni instrument političke manipulacije kojim se, onima koji poznaju materiju to je bjelodano jasno, transparentno očituje nespremnost separatističkog etnonacionalizma na održivu ustavnu konstrukciju BiH. U nastojanju da pokažemo zašto je to tako, prije fokusiranja na pojam, nekoliko napomena i historijskih referenci, kao uvod i radi preciznijeg razumjevanja.

IV

KONSTITUTIVNOST U FUNKCIJI KREACIJE
PLEMENSKE DRŽAVE

Prednjim fokusiranjem na pojam konstitutivnosti naroda i način na koji se isti ustavno pravno razvija, željeli smo demonstrirati nespremnost na kreiranje održive ustavne konstrukcije i to, kako etnonacionalističke političke elite koja orkestrira takav tok, tako i pravne struke koja, iz karijerističkih, oportunističkih, “ne talasaj” razloga itd., to normira i pravno uređuje.
I jedno i drugo, i politička  i pravna artikulacija, može izgledati kao diletantizama, što u osnovi i jeste, ali se radi najprije, o historijski jasno kodiranoj politic,i koja nije poražena u domovinskom ratu 1992.-1995. Od završetka rata naovamo, ta je politika “poklopila” sav život u BiH, pa i pravnu struku.
Znači, upitno je u kojoj se mjeri ovdje radi o (72.) “dubokom nepoznavanju ustavnopravne materije zaštite kolektivnih prava“, kako neki smatraju. Diletantizam harači Bosnom, ali će ovdje prije biti na djelu sluganski odnos struke spram politike koja ju je egzinstencijalno “zajahala“.

Ne radi se o (73.) strahu, nepovjerenju i osjećaju ugroženosti među narodima BiH”, mada i jedno i drugo i treće, nedvojbeno jesu momenti koji kreiraju duhovnost, a otuda i pragmu u BiH, nego se radi o politici koja opstaje na strahu, nepovjerenju i osjećaju ugroženosti.

Engleski filisof Jonathan Glover (Džonatan Glover) smatra da se etnonacionalistički poriv u osnovi svodi na (74.) kreiranje, odbranu ili uvećanje plemenske države”. Glover naime, države dijeli na dvije skupine: plemenske i pluralističke.

Plemenske države mogu biti pluralne, ali prevlađujuće stanje svijesti, izdvaja jednu grupu kao dominirajuću, bilo na osnovama religijske ili na osnovama etničke pripadnosti. I dok pluralističke države garantiraju jednaka prava građanima bez obzira na etničko ili vjersko porjeklo, dotle plemenske države, pa i onda kada deklarativno (formalno) pružaju takve garancije, stvarno se doživljavaju kao prijetnja manjinskim etničkim odnosno vjerskim skupinama.

Upravo to je i bilo u pozadini rata u RBiH: srpsko i hrvatsko nastojanje na uvećanju njihovih nacionalnih država, na račun Republike BiH.

Institut konstitutivnosti naroda je pri tome korišten kao mehanizam za destabiliziranje RBiH. Te politike nisu poražene u ratu 1992 – 1995. One su i  danas aktivne na političkoj sceni BiH, gdje nastoje, prilagođene političkoj situaciji stvorenoj nakona potpisivanja obustave ratnih dejstava u Dejtonu 1995, ostvariti iste ciljeve, samo sada političkim putem i na duži rok.

Gore opisanim poimanjem i razvijanjem instituta konstitutivnosti prema  dejtonskom Ustavu BiH iz 1995. i neuspjelim amandmanskim dopunama iz 2006, jasno se očitavaju političke tendencije plemenske države na osnovama kojih je započet i vođen rat 1992 – 1995.
Sa strane istih politika koje su započele rat, vrši se opstrukcija svega onoga što zbilja jeste opći građanski i bosansko-hercegovački interes. To vodi blokadama sistema tj. vodi nefunkcioniranju vlasti i  države.

Tako se stvara političko ozračje u kojemu će, kada se stvore uvjeti i međunarodne okolnosti to dozvole, uz argument da država BiH ne funkcionira, te politike istaći zahtjev za separaciju od BiH.
Teren za takvo što se već testira opetovanim ponavljanjem najave referendum o samostalnosti RS.

Prednje, realno političko i životno iskustvo koje mi u BiH imamo sa konstitutivnošću, upućuje domovinski opredjeljene građane BiH na zahtjev za dokidanje tog ustavnog instituta. To se međutim u uvjetima kakvi jesu u BiH, doživljava kao radikalizam i bošnjački nacionalizam. Realno, to stoga nema šansu da prođe u BiH, ovakvoj kakva jeste.
Međutim, otvorili se nova runda političkih razgovora na temu ustava, a kad-tad to će se ipak dogoditi, probosanske političke snage, moraju insistirati, ako već ne, na trenutno neostvarivoj eradikaciji, a ono na što preciznijem uređenju instituta konstitutivnost naroda. Literalne deskripcije i politička frazeologija, mora biti zamjenjena govorom struke i jezikom pravne nauke.

Konstitutivnost naroda valja razumjevati kao državotvornost i jednakopravnost i to u uzajamnoj povezanosti i uslovljenosti (zajedničko pravo).
Konstitutivnost treba  pozicionirati i politički štititi kroz Dom naroda, a pravno preko Ustavnog Suda BiH. Treba dokinuti razvlačenje pariteta izvan Doma Naroda. Kvotni sistem u kombinaciji sa mehanizmom dvotrećinskog odlučivanja i veta, vodi blokadama i mora biti napušten.

Pri tome, valja imati na pameti: ustavna materija je koliko pravna toliko i politička “stvar”. Ustav se ne piše dok se politički za to ne pripremi teren. Najprije je potrebno postići konsenzus u društvu, kako se želimo organizirati, a onda je tehnički i stručni dio posla da se to uveže u pravnu normu. Ili drugim riječima, tek nakon političkog konsenzusa oko toga u kakvoj državi hoćemo živjeti, moguće je ostvariti dogovor oko načina pretakanja političke volje u pravnu normu. Budući prednjeg konsenzusa nema, to i dalje traju ta voluntaristička politička rastezanja ustavne materije, pa tako i instituta konstitutivnosti naroda.

Ustavni bosansko-hercegovački politički problem dakle, jeste problem sukoba više političkih volja oko države BiH.

Taj pluralizam konfrontiranih političkih volja nije etnički opredijeljen nego je i unutar tzv. “konstitutivnih naroda” prisutna dioba po toj osnovi. To je posebno kod Bošnjaka izraženo, ali je prisutno i kod Hrvata dok se čini kako je srpski etnos, a posebno njegova politička elita, u tom smislu jedinstvena: sve sve, ali tzv. Republika Srpska je konstanta.

I dok god ovaj sukob traje, nema izgleda ni na kakvu dugoročno održivu ustavnu projekciju BiH. Prema tome, i ovdje kao i u cijelom bh. političkom rašomonu, mora se računati na vrijeme.

Etnonacionalistička separatistička svijest u BiH faktički na tu političku kartu i igra. Bosansko-hercegovačka domovinska svijest mora biti svjesna prednjih tendencija i takođe računati na vrijeme, dakle ne očekivati brza rješenja; a u međuvremenu, mora istrajavati na razvijanju pozitivističke bh. domovinske političke i pravne svijesti, pa i pod cijenu dalje podjeljenost, lutanja i uzajamnih svađa sa tzv. pragmaticima i kokano realistima, dakle onom političkom frakcijom što zagovara nekritičku dejtonsku liniju političke misli i pragme.

Samo politika istinskog pozitivističkog pravnog toka u historijskom kontinuitetu, što je nasiljem prekinuto agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. g, u perspektivi otvara mogućnost nekog budućeg  održivog ustavnog bh. rješenja.

Jasno, prednje linije političkog mišljenja i akcije su u toj mjeri suprotne, da je prednji tok prevazilaženja “nesporazuma” moguć samo posredovanjem mase, tj. građana koji na slobodnim izborima legitimiraju politiku.

(Kraj serije objava u četiri nastavka)

(Izvadak iz studije autora ovog priloga – Etnonacionalizam za početnike)

———————————————–

(72) Nedim Ademović, „Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani“, Puls demokratije, 12. 9. 2007.

(73) Isto.

(74) Jonathan Glover „ Humanity, a moral history of the twentieth century“, Pimlico 2001.

Prilog: Damir Avdić, Nuspojave

Vezani sadržaj:

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (I)

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (II)

NACIONALIZAM I KONSTITUTIVNOST NARODA (III)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *