Partneri u konspiraciji – Slobodan Milošević i dr Franjo Tuđman:
Hrvatska do Neretve, Srbija do Une.
Piše: Nihad Filipović
Rat u Republici Bosni i Hercegovini 1990-ih, otpočet je i vođen kao srpsko-hrvatska etnonacionalistička zavjera, planirana i vođena iz Beograda i Zagreba, preko etničkih politički uvezanih sunarodnjaka, srpskih i hrvatskih agenata takvih politika u R. Bosni i Hercegovini, a sve u cilju etničkog i državnog srpsko-hrvatskog razgraničenja i uvećanja država, Republike Hrvatske i Republike Srbije, na razvalinam jugoslavenske federacije koja je, historijskim tokom i političkom manipulacijom, dijelom nekompetentnih, demokratskom, dijaloškom i institucionalnom rješavanju nesviklih političkih nacionalisičkih elita, izraslih ispod šinjela monopolitičkog Saveza Komunista Jugoslavije (najprije, srpska, hrvatska i slovenačka komunistička elita, a onda i sve ostale, koje manje, koje više), a dijelom vrlo smišljeno, planski, ireverzibilno bila gurnuta u proces nasilne dezintegracije.
Jer, kako to precizno izreče Romano Bolković, u tekstu “Javna tajna”, objavljenom na njegovom vaseljena.hr blogu:
“Zamislimo Science Fiction Republic of Yougoslavia; nema rata, sačuvana je konfederacija, vlada liberalna demokracija. Moje je pitanje: Tko bi tu nastradao? Tko bi, kao protagonist zločina u Jugoslaviji počinjenih u ime diktature proletarijata bio lustriran u takvoj državi? I dakle, kome je ponajprije odgovarao rat u Jugoslaviji”?
Evo, to bi bila teza od koje polazimo u ovom kratkom serijalu tekstova kojim ćemo lapidarno pokušati, crno na bijelo, ilustrirati istinu dogovorenog rata o s-h etnorazgraničenju u Republici Bosni i Hercegovini, na konto naroda Bošnjaka (Muslimana, ondašnja nominacija) i jasno, svih patriotski opredijeljenih građana RBiH. Jer smatram, flagrantno je odsustvo ili radije manjak kritične kolektivne svijesti u exjugoslavenskom Regionu o istinskim motivima otpočinjanja agresije na Republiku BiH 1992. godine. Oni su svakako nacionalistički i velikodržavni, ali i specifično – etnonacionalistički.
I
Istina dogovorenog rata je još uvijek tabu, i u Srbiji i u Hrvatskoj i kazali bi posebno u Hrvatskoj, jer se tamo domovinski rat doživljava isključivo u vizuri srpske agresije na hrvatsko pravo na neovisnost. Ipak, vrijeme čini svoje. Dolaze nove generacije koje nemaju opterećanja prethodnnih generacija koje su učestvovale u ratu; tako da prirodno, što se više udaljavamo od kraja rata 1995, sve se učestalije u javnom prostoru koristi termin (13) dogovoreni rat za sukob koji smo imali u RBiH u godinama 1992 – 1995. Prosto – otkrivaju se, pažljivo skrivane i spinovane činjenice, koje u optici historijske distance, neumoljivo indiciraju upravo na s-h dogovor o razgraničenju i podjeli Bosne.
Tako u javni prostor polako, ali sigurno i neumitno prodire spoznaja o srpsko-hrvatskoj nagodbi i dogovorima sa kojima se planski, smišljeno i ciljano ušlo u sukob u BiH. Na površini i za javnost to je pretstavljano kao građanski rat i otpor hrvatskog naroda srpskoj agresiji i narastajućoj islamističkoj opasnosti, a sa srpske strane kao iznuđeno rješenje u odbrani prava srpskog naroda na samoporedjeljenje u situaciji kada BiH istupa iz Jugoslavije.
Međutim, uz dužno i iskreno žaljenje za svim nevinim žrtvama i suosjećanje sa njihovim familijama, rata između Srba i Hrvata u RBiH faktički nije ni bilo. Rat se uistinu vodio, i sa strane države Srbije i politički i vojno organiziranih bh. Srba i sa strane države Hrvatske i politički i vojno organiziranih bh. Hrvata, protiv Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, a sve u cilju konačnog razgraničenja i rješenja tzv. hrvatskog odnosno srpskog etničkog pitanja.
Pri tome, državne srpsko-hrvatske čarke, preko njihovih etničkih političkih agenata u BiH tokom rata, imale su prije značajke (14) mafijaške-profiterske borbe za prevlast na terenu, nego elemente sukoba dvije države, a pogotovo ne sukoba njihovih vojski. Kao i u nešto ranije otpočetom sukobu u Hrvatskoj, predsjednik Srbije Slobodan Milošević i njegova vladajuća Socijalistička Partija Srbije, politički su (zlo)upotrijebili Srbe u Hrvatskoj odnosno BiH, službeno nastojeći Srbiju prikazati samo zainteresiranom za sudbinu Srba u “građanskom ratu” u Hrvatskoj odnosno u BiH, a nipošto direktno uključenom u sukob.
Isti model je kopiran sa strane Hrvatske u BiH, samo što je predsjednik Franjo Tuđman, zanesen povijesnom misijom u kojoj je vido sebe kao najvećeg u Hrvata, pozerski sujetan i grandiozan, neoprezno ipak uletio u direktnuo vojno uplitenje, šaljući jedinice vojske Republike Hrvatske u BiH. Tako se Hrvatska, od (15) žrtve srpske agresije, maskirane pobunom lokalnih Srba, transformirala u agresora u BiH.
Kako je rat trajao i eskalirao u vremenu, i kako je jačala međunarodna politička i medijska involviranost, tako je, sve više i više, razotkrivana srpsko-hrvatska agresija na RBiH i Muslimane. Paralelno sa probijanjem istine u javnost o stvarnoj prirodi rata u BiH, tanjila se srpsko-hrvatska propagandna osnova maskiranja ciljeva otpočinjanja bestijalnog rata protiv civilnog bošnjačkog stanovništva. Pritješnjeni između dvije države koje su ih napali, dva radikalna etnonacionalizma i dva velikodržavna projekta, dva miliona Muslimana Bosne i Hercegovine i bh. domovinski orijentirani građani srpske i hrvatske narodnosti i građani tzv. (ružna riječ), ostalih bh. etničkih grupa, u taj su rat uvučeni na liniji borbe za goli biološki opstanak. Na tragu tradicionalnog ignorantskog i nipodaštavajućeg radikalnog etnonacionalističkog srpskog i hrvatskog viđenja muslimana kao fluidne i nacionalno nedefinirane mase, koja će optirati ili za srpsku ili za hrvatsku stranu već prema historijskim (ne)prilikama, Muslimani su u tom procesu dogovaranja i nacionalističkog kalkuliranja bili shvaćeni kao “sitan kusur”, pa iako su, slijedom zatečenog stanja u SFRJ, njihovi predstavnici bili uključeni u prijeratna politička dogovaranja kojima se tražilo rješenje za krizu odnosa u jugoslavenskoj državnoj zajednici, stvarno, glavni uzročnici krize, srpski i hrvatski etnonacionalizam, na njih uopće nisu računali kao relavantan faktor bilo kakvog rješenja, pa su potajice ostvarivani kontakti na najvišem državnom nivou, u nastojanju da se nagode “u četiri oka”. Takav slijed događaja odgovarao je i srpskoj i hrvatskoj strani; srpskoj, jer je BiH bila u centru njenih nastojanja teritorijalnog širenja na razvalinama Jugoslavije, a što se, smatrao je Milošević, moglo uspješno provesti samo ako se razbije političko jedinstvo bosanskih Hrvata i Muslimana u odbrani BiH, a predsjedniku Tuđmanu i hrvatskoj strani je takav tok odgovarao, jer, iako duhovno spremni suprostaviti se srpskoj agresiji i braniti hrvatski obraz, stvarno, miran tok razdruživanja, u situaciji višestruko nadmoćnije Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), bila je za Hrvatsku poželjnija opcija.
Inicijativa za sastanak dvojice predsjednika kako bi se civilizirano, dogovorom, mirno i bez rata našlo rješenje pitanja pobune Srba u Hrvatskoj i riješilo postjugoslavensko pozicioniranje dvije države je izgleda potekla sa hrvatske strane, i to od visprenog (16) Stjepana Mesića, koji je sa Borisavom Jovićem ugovorio (17) prvi takav susret, onaj u Karađorđevu, odmaralištu srpske političke elite, u Vojvodini, 25. 3. 1991.
Prema, danas već opće poznatim izjavama i svjedočenjima Stjepana Mesića, Tuđman se sa tog sastanka vratio ozaren i sa porukom hrvatskom vođstvu: nema rata, nema Bosne, dobićemo banovinsku Hrvatsku, sve sam dogovorio sa Miloševićem. Sa druge strane, ono što je do sada poznato, ukazuje da je ponuda diobe BiH došla sa strane srpskog predsjednika. Tuđman je stoga imao razloga biti zadovoljan: ne samo da u povjest ulazi kao prvi predsjednik slobodne Hrvatske nego i kao čovjek koji je teritorijalno proširio Hrvatsku.
Ubrzo nakon prvog održan je i drugi sastanak srpskog i hrvatskog predsjednika, u Tikvešu, kod Osjeka, Hrvatska, 15. 4. 1991. Sadržaj razgovora dvojice predsjednika na tim sastancima, skrivao se i maskirao službenim, benignim floskulama. Ipak, danas se pouzdano zna da je tema njihovih razgovora u četiri oka bilo srpsko-hrvatsko razgraničenje u BiH, na račun bosanskih Muslimana. Dakle – podjele BiH.
Kako to znamo? Pa tako što se u međuvremenu javilo mnoštvo svjedoka koji su posredno ili neposredno imali saznanja o tim sastancima, o nagodbi, odnosno o planovima podjele Bosne i Hercegovine.
Plan podjele iz Karađorđeva, prema onome kako je prikazano u britanskom dokumentarnom filmu Smrt Jugoslavije.
Josip Boljkovac, bivši ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske, prema našem nalazu, prvi je koji se sa tim u vezi javio, i to već 1991. U pismu upućenom predsjedniku Tuđmanu, a koji je 17. 4. 1991., objavio zagrebački “Vjesnik”, on spominje dogovor o podjeli BiH, pa tu između ostalog kaže:
(18) ”Izgubili ste prave prijatelje u Vašem dogovoru sa Miloševićem o podjeli BiH”.
Oprezni i lukavi Josip Manolić, koji se (19) 27. 2. 1992, kao predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske, u Grazu (Grac), Austrija, sastaje se i analizira mape podjele sa Radovanom Karađžićem, što je imalo ostati tajnom, ali je primjećeno od obavještajnih i diplomatskih službi Zapada, (napose Njemačke obavještajne službe), pa onda ostalo i javno zabilježeno (npr. vidjeti tjednik “Vreme”, Beograd, od 9. 3. 1992); dakle lukavi Manolić, profesionalni policajac udbaškog profila, dvije godine poslije osobnog susreta u Gracu sa Karadžićem, 16. 04. 1994, kada već postaje izvjesno, da će ključni protogonisti rata morati polagati račune pred Internacionalnim sudom za ratne zločine u Haagu (Hag), nastojeći se na vrijeme distancirati i opoziciono pozicionirati pred naslućujućim razvojem situacije, piše pismo predsjedniku Tuđmanu, gdje sasma određeno kaže:
“Od početka ste išli na podjelu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Nalijepili ste se na Miloševićev lijepak u Karađorđevu i na tome do kraja nastojali”. (“Politika”, Beograd, 20. april 1994.)
Kao svojevrsno posredno svjedočanstvo o saglasnosti hrvatskog i srpskog predsjednika o načinu rješenja srpsko-hrvatskog pitanja u postupku demontaže Jugoslavije, pomenimo ovdje i izjavu Milana Babića, svojevremeno predsjednika tzv. Republike Srpska Krajina; izjava je data beogradskom magazine “Vreme”, a prenosi je “Sloboda Bosna” od 18.10.2001. godine. Prema pisanju “Slobodne Bosne”, Babić je izjavio:
“Jednom prilikom kada smo dolazili u Beograd tražeći podršku, u trenutku kada je i Milošević bio uzdrman nakon 9. marta (1991, op. NF), pa mu je bila potrebna saradnja sa nama, i javna i manifestna, pokazao nam je mapu na kojoj su bile označene republike i ondašnje pokrajine sa etničkom strukturom. U jednom trenutku je noktom od palca odsjekao Bihać i rekao da će to dati Tuđmanu, da to treba Tuđmanu. Onda je opet, noktom od palca povukao liniju od Benkovca, preko Kistanja, na Drniš i rekao da i to treba Franji za nekakav put. Ja sam ostao ćuteći i više nisam vjerovao u njegova obećanja ni o JNA, ni o ostanku u Jugoslaviji”.
U šest procesa pred haškim tribunalom pojavilo se 13. svjedoka koji su svjedočili o tim sastancima, odnosno o svojim saznanjima postojanja dogovora o podjeli BiH. Riječ je o eminentnim ličnostima predratne jugoslavenske političke scene, npr. (20) Stjepan Mesić, Ante Marković, Josip Manolić, Stjepan Kljujić it., ali su svjedočili i stranci koji su imali neka saznanja o stvarnim namjerama dvojice predsjednika spram BiH, npr. Warren Zimmerman (Voren Cimerman), posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, Paddy Ashdown (Pedi Ašdaun), Visoki predstavnik za BiH, Herbert Okun, zamjenik Cyrus Vanca (Sairus Vens), specijalnog predstavnika UN za BiH).
Ovdje izdvajamo svjedočenje gospodina Ašdauna, tada lidera Liberalno demokratske stranke Velike Britanije, koji je sud upoznao sa patetično-skorojevićkom gestom predsjednika Tuđmana, na svečanom ručku prilikom njegovog boravka u Londonu, maja 1995. radi obilježavanja dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, kada mu je na jelovniku, nonšalantnim potezima pera, iscrtao buduću liniju srpsko-hrvatskog razgraničenja. Ashdown je jelovnik uredno sačuvao i pokazao na sudu gdje je isti ostao pohranjen u arhivu.
U izjavi za francusku stanicu FR-2, predsjednik Tuđman međutim, tvrdi nešto (21) drugo:
“Vidite, prije svega ja nisam izložio u Londonu nikakvu ideju, pa ni crtu podjele Bosne. Veoma je zanimljivo da se i za kraljevskim stolom mogu naći ljudi koji zlorabe razgovore o ozbiljnim temama, a u tom razgovoru ja sam samo podsjetio da je u okviru NATO-a 1993. godine iz Bruxellesa izašla jedna karta gdje je povučena crta podjele interesnih sfera između Istočne Europe i Zapadne Europe, koja ide kroz sredinu Bosne, i da bi vjerojatno rješenje podjele, u okviru bosanske unije, između srpskog dijela i federalnog dijela bošnjačko-hrvatskog, trebalo tražiti u okviru te crte, a sve ostalo je onda jedna špekulacija kompromitiranja tog rješenja, da su ti prijedlozi moji, a ne iz tih međunarodnih krugova koji zapravo nuđaju, kao što smo kazali maločas, rješenje u okviru unije BiH na ta dva dijela…
Kontakti dvojice predsjednika nisu prestajali ni za vrijeme rata i ostvarivali su se preko posrednika ili direktno, prilikom susreta na brojnim međunarodno posredovanim konferencijama.
Naprijed pomenuti Boljkovac, u jednom od svojih javnih (22)istupa, navodi da je Hrvoje Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana i ličnost od njegova povjerenja, tokom rata, tajno dolazio u Beograd radi kontaktiranja Miloševića. Sam Šarinić ne poriče sastanke, (navodno je bilo 11. sastanaka, u period 1993-1995), ali je izbjegavao direktno javno očitanje, pa je i u svjedočenju pred haškim trinbunalom, u postupku protiv Slobodana Miloševića, također eskivirao i izbjegao izričito se izjasniti oko pitanja podjele BiH i dogovora dvojice predsjednika u tom pravcu, providno se pozivajući da su oni razgovarali u četiri oka i da nema svjedoka o čemu su zapravo razgovarali. Motive takvog postupka Šarinić daje naslutiti u intervju koji je dao listu “Nacional”, br. 428. iz 2004. U uvodnom dijelo tog intervjua objavljenog pod naslovom, “Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva”, piše:
“Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional, Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika. Kao argument navodi “zaštitu nacionalnih interesa” i podsjeća na prošlogodišnj skandal u Francuskoj kada je bivši šef, vojno-obavještajne službe, osamdesepetogodišnji general Aussress (Oser), objavio knjigu u kojoj je opisao francuske zločine tijekom alžirskog rata. Odmah su ga napale sve stranke, a predsjednik Chirac (Širak) oduzeo mu je sva odlikovanja. Šarinić je uvjeren da i oko tema koje se mogu svrstati u hrvatske nacionalne interese, ne treba biti podjela”.
Vođen ovakvim uvjerenjem, Šarinić jednako postupa i u njegovoj knjizi (23) Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem”, gdje baca nešto više svjetla na te susrete, ali opet, samo posredno navještava da se o podjeli BiH razgovaralo.
Šarinić opetovano ponavlja kako je predsjedniku Tuđmanu prioritet bila Hrvatska, a “o svemu ostalom se može razgovarati”, te da on nije vjerovao u cjelovitost BiH, jer ju je kao povjesničar smatrao “povjesnim apsurdom”, ali je kao real političar, uvažavao stvarnosti i svoje postupke i politiku tome prilagođavao, pa je, kaže Šarinić, “prvi službeno priznao (BiH, op. NF) i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo…” Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju o Tuđmanu, Šarinić u citiranom razgovoru za “Nacional”, navodi i slijedeće:
“Sudjelovao sam na Globalnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se 18. listopada 1991. održavala u Peace Pallaceu u Haagu (Palča mira, Hag). Tada je Lord Carrington (Karington) predložio da svih šest republika steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet, što su odmah prihvatila petorica predsjednika, dakle i Momir Bulatović iz Crne Gore. Jedini koji je to rezolutno odbio bio je Milošević jer je znao da u tom slučaju mora odustati od stvaranja Velike Srbije. Taj događaj govori tko je krivac za strahote koje su uslijedile nakon toga“.
Sa druge strane, prema Šariniću, Miloševiću je u svim razgovorima uvjek prioritet bila Bosna (ono Tuđmanovo “sve ostalo”, primjećuje Šarinić) i rješenje srpskog pitanja u BiH; “dajte, sve će se riješiti, ali idemo prvo videti šta ćemo u Bosni”, citira Šarinić Miloševića u naprijed pomenuto intervju… Ono što objektivan posmatrač može zaključiti iz prednjih opreznih istupa i izjava Hrvoja Šarinića, zavijenih u ideološki celofan nacionalnih interesa, kojima on daje primat u odnosu na istinu, jeste da je podjela BiH, ipak bila tema razgovora dvojice predsjednika.
Nastaviće se.
(Preneseno iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)
(13) Istina o dogovorenom ratu manje više je potisnuta i kod Srba i kod Hrvata, a kod Bošnjaka živi u nekim “skladištima tišine”, kao pod čudnim, nikada do kraja i jasno “osvjetljenim” embargom; kao nešto znano, ali u šta ne treba pretjerano “čačkati”. Ipak, vremenom, sve češće se javljaju glasovi slobodnomislećih i istinoljubivih ljudi, novinara, intelektualaca, bivših političara, ljudi koji su bili na pozicijama moći, u sistemu i ljudi koji su, na ovaj ili onaj način, imali neka saznanja o elementima izrežiranog, planiranog ili doziranog sukoba u procesu disolucije Jugoslavije. Jednako tako, vremenom, odjednom kao da postaje pitanje prestiža ko se sa tom tezom prvi javio i plasirao je u medijski prostor. Pitanje je akademsko i odgovor na isto zavisi od pozicije sa koje mu se pristupa. Prema našem nalazu čini se Josip Boljkovac, dugogodišnji hrvatski političar i čovjek državnih sigurnosnih službi je prvi koji je u javnosti istupio sa takvom tvrdnjom.. Vrlo rano javio se i Martin Špegelj, oficir JNA i general Hrvatske vojske. Među poslenicima javne riječi, prema našem nalazu, prvi se javio, Dragutin Hlad sa knjigom “Zov divljine: HND vs HDZ” (Misl, Biblioteka Politeia, Zagreb 1995), u kojoj se osuđuje politika podjele Bosne; tu je i Miloš Minić sa knjigom “Dogovor u Karađorđevu o podeli BiH” (Rabić, Sarajevo, 1988), a zatim se javlja u BiH, Sejo Omeragić sa knjigom “Dogovoreni rat”(Protov, Sarajevo, 2001) Srpska državna televizija je 2011. godine, sačinila i emitirala dokumentarni film pod istim nazivom, gdje se po prvi put srpska javnost, preko državne televizijske stanice, obavještava o elementima moguće srpsko-hrvatske državne zavjere oko podjele BiH.
(14) O ekonomskoj i pljačkaškoj strani dogovorenog rata, o zajedničkim bankovnim računima predsjednika Tuđmana i Miloševića i o tome kako se pljačkala imovine raspadajuće države Jugoslavije, opširno je pisao istraživački novinar Domagoj Marketić u knjizi Krvave balkanske milijarde, na koju ovdje upućujemo radoznalog čitaoca, zainteresiranog za cjelovit uvid u pozadinu i skrivene motive dvojice predsjednika.
(15) Sukob u Hrvatskoj je imao specifičan tok. Počeo je kao pobuna Srba u Hrvatskoj, koji je na taj put gurnuo Beograd, odnosno politika Slobodana Miloševića, da bi se transformirao u dozirani sukob sa elementima konspiracije, a sve u sklopu šire strategije i navodnih viših nacionalnih interesa. Istina o stvarnoj prirodi tog nikada objavljenog rata, će se tek otkrivati i to je pred istraživačima i historijskom naukom. Politika Slobodana Miloševića imala je više paralelnih tokova. Cilj je uvjek bio isti, njegov ostanak na vlasti i srpska dominacija u novoj Jugoslaviji, a kada je postal jasno da Jugoslavija nestaje, onda proširena Srbija i on na vlasti i u povjesti kao najveći Srbin; taktika se međutim, prilagođavala situaciji. Iz svega poznatog, nema sumnje kako je BiH imala ključno mjesto u njegovim planovima. Mišljenja smo kako je, u najmanjem nakon neposrednog dogovora sa Franjom Tuđmanom oko podjele BiH, legitimno sukob u Hrvatskoj posmatrati kao taktičku operaciju u funciji podizanja tenzija u BiH i pripremi terena za konačno rješenje u Bosni i Hercegovini.
(16) Mesić je u nekoliko svojih istupa ponavljao da je on, po nalogu predsjednika Tuđmana, ostvario kontakt sa Borisavom Jovićem i preko njega dogovorio prvi susret predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. Florence Hartmann u knjizi “Milošević- dijagonala luđaka”, citira Stjepana Mesića iz razgovora koji je sa njim obavila u pripremi knjige; pri susretu sa Borisavom Jovićem, na Mesićevu konstataciju da ne razumje srpsko vođstvo koje ide na sukob u Hrvatskoj, a jasno je da sukobom ništa ne mogu riješiti, jer su Hrvati ipak većina i brojčano nadmoćniji u Hrvatskoj, Jović mu je odgovorio: ”Srbi u Hrvatskoj nas ne zanimaju. Radite od njih šta hoćete. To su vaši građani.Hrvatska teritorija takođe nas ne interesuje, jer nema nikakve logike da se širimo na račun hrvatske zone. Ono što mi hoćemo , to je 66% Bosne i Hercegovine”. Bio je to signal i dobra polazna osnova na kojoj će onda dvojica predsjednika naći zajednički jezik u pristupu pitanju srpsko-hrvatskog razgraničenja.
(17) Zapravo do prvog susreta dvojice predsjednika dolazi u Beogradu, 23. 01. 1991, ali koliko se do sada zna, nema indicija da je prilikom tog susreta razgovarano na temu podjele Bosne i Hercegovine, mada ni to oprezan posmatrač ne smije isključiti.
(18) Josip Boljkovac će ovo nakon toga uporno ponavljati u svojim javnim istupima, sve ozbiljnije i direktnije tereteći ne samo predsjednika Tuđmana, nego i nekolicinu značajnih funkcionera i kadrova, u ratu i godinama nakon rata vladajuće Hrvatske Demokratske Zajednice, što će ga na kraju, u novembru 2011, dovesti u situaciju da mu prozvani moćni ljudi HDZ i hrvatske politike namjeste istragu i boravak u istražnom pritvoru zbog navodne njegove odgovornosti za likvidaciju dvadeset i jedne osobe, u maju 1945, kod Duge Rese, neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Vjerovatno je i Boljkovčeva javna najava memoara u kojima će sve što zna o zbivanjima u procesu hrvatskog odvajanja od Jugoslavije otvoreno iznjeti, doprinjela takvom razvoju situacije. U svakom slučaju Boljkovac, nosilac Partizanske spomenice i čovjek koji je svih godina nakon Drugog svjetskog rata do hrvatskoh domovinskog rata početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća na rukovodećim pozicijama sigurnosti i u samom epicentre sistema, jeste čovjek koji ne samo da zna mnogo, nego je spreman to i podastrti javnosti.
(19) U raznim izvorima nailazimo na različite datume Manolićevog navodnog susreta sa Karadžićem u Gracu. Ovo je jedan od tih datuma, a drugi je 27. 2. 1992, dva dana prije bosanskohercegovačkog referendum o nezavisnosti. Šta je istina, da li je uopće bilo tih susreta i ako jeste, koliko ih je bilo ostaje misterija. U svakom slučaju, činjenica je da se Manolić javno razilazi sa Tuđmanom tek 1994, a do tada je bio njegov saradnik, i u najužem Tuđmanovom krugu.
(20) Interesantno je svjedočenje Stjepana Mesića, jednog od najbližih Tuđmanovih saradnika, a poslije njegov žestokm oponent. Mesić smatra da je Tuđman nasjeo na Miloševićev trik i pristao na podjelu BiH, (za koju inače do tada, prema Mesiću, nije bio), na koji je način deligitimirao poziciju Hrvatske kao žrtve velikosrpske agresije. Ovo je unekoliko u opreci sa izjavama nekih drugih svjedoka, npr. Dušana Bilandžića koji tvrdi da mu je Tuđman još 1963. govorio afirmativno i sa odobravanjem o Sporazumu Cvetković-Maček iz 1939, a da je isto ponovio u razgovoru sa njim i 1968. g. Mesića smatramo “evropskim licem” u hrvatskoj politici. Ipak, njegovo svjedočenje prema našem mišljenju, treba posmatrati kao pokušaj traženja časne otstupnice za sopstveni angažman u mutnim vodama Tuđmanove politike spram BiH. Konačno, Mesić je bio taj koji je po Tuđmanovom nalogu putovao u Hercegovinu radi smjene tadašnjeg legitimnog predsjednika Hrvatske Demokratske Zajednice BiH, Stjepana Kljujića i oktroiranje Mate Bobana, Tuđmanovog čovjeka na zadatku razvaljivanja BiH. Prema našem mišljenju isto vrijedi i za svjedočenje Dušana Biladžića koji je, da li nošen valom nacionalne euforije tih godina, da li zbog toga što mu je godilo sujeti, tek i on je, na zamolbu Tuđmana i po njegovom nalogu, dozvolio sebi angažman na poslu “crtanja” linija srpsko-hrvatskog razgraničenja na račun BiH, da bi poslije ipak odstupio, pravilno uočavajuči zločinačku prirodu cijelog poduhvata.
(21) Izvor: https://express.24sata.hr/top news/haag u tajnom arhivu pojavila se notorna tuđmanova skica 20762. Ova Tuđmaniva javno izrečena i nikada sa strane Zapadne vojne alijanse demantirana izjava, ozbiljno upućuje na mišljenje i o elementima međunarodne konspiracije, ako ne u „proizvođenju“, a ono svakako u načinu na koji je okončan rat u BiH.
(22) Intervju dat novinama “Vesti”, listu srpske dijaspore u Njemačkoj, a koji je prenio i hrvatski “Nacional” od 13. 2. 2009. Boljkovac je kasnije negirao taj intervju, ali je u TV emisiji Osječke televizije, marta 2011, pod nazivom “Karte na stol”, izričito izjavio da je je podjela BiH bila jedan od razloga zašto ga je predsjednik Tuđman smjenio sa funkcije ministra unutarnjih poslova.
(23) Hrvoje Šarinić, “Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem”,Europapress holding, Zagreb, 1999. g.