Loading...
Obrazovanje

DOGOVORENI RAT (2)

Govor tjela: Moje su ruke čiste. 

Piše: Nihad Filipović

Međunarodni okvir i odnos evropskih i svjetskih determinirajućih sila, svakako je činitelj kojeg su protogonisti krize i “proizvođači” rata u postupku disoluicije jugoslavenske federacije itekako uzimali u obzir, i bez kojeg sve to skupa, na kraju krajeva, ne bi bilo ni moguće, na način kojem smo svjedočili. Ta nije bez razloga general Veljko Kadijević putovao u Moskvu 1991. Nego je putovao tražiti podršku od ministra vojnog generala Dimitrija Jazova za eventualni vojni udar u koji bi se upustila vojska u Jugoslaviji; (i nije je dobio). I nije bez razloga Stjepan Mesić, u augustu 1991. tražio kontak s njemačkim ministrom vanjskih poslova Hans Dietriche Gensherom. (Nijemci su do tada bili skeptični. Smatrali su da bi priznanje Hrvatske bio presedan i da bi vodilio destabilizaciji Evrope. Međutim, nakon susreta Mesića sa Genšerom, mijenjaju kurs i postaju glavni zagovarači hrvatske samostalnosti u EU.)
Ipak, pokretačke silnice rata, nisu uvezene sa strane.
One su domaće.

II

Kod Svena Rustempašića, u njegovom informativnom serijalu tekstova na temu srpsko-hrvatske nagodbe o razgraničenju, koji se može naći na patriotskim bh. internet portalima, pod nazivom “Srpsko-hrvatski pakt protiv Republike Bosne i Hecegovine”, takođe nalazimo podatak da su se predsjednici Tuđman i Milošević susreli 47. puta, (u drugim izvorima nalazimo tvrdnje o 48. susreta), dogovarajući i razrađujući plan komadanja Republike Bosne i Hercegovine.

Prema Rustempašiću njihov prvi kontakt je zapravo  ostvaren  još 1987., kada je iz Beograda za Zagreb, po nalogu Službe Državne Bezbijednosti (SDB), putovao poznati revolucionar i od 1954. godine, nakon razlaza sa Titom, komunistički disident, (24)Milovan Đilas, navodno, sa zadatkom da kontaktira hrvatske opozicionare i sazna kakva su njihova razmišljanja, nastojanja, pravac političkog djelovanja.

“U Zagrebu je 1987., na tajnom sastanku sa jednim od glavnih srpskih stratega, Milovanom Đilasom, upravo Tuđman dogovorio srpsko-hrvatsko uništenje Republike Bosne i Hercegovine, što 1991., postaje osnova sporazuma Tuđman-Milošević”, piše Rustempašić.

 Akribični Rustempašić, precizno detektira sve ključne moment srpsko-hrvatske nagodbe, ali je povremeno sklon maštovitim, opsjenarskim, maglovito-mistifikacijskim zaključcima bliskim fantazmogoričnim teorijama zavjere, gdje se činjenice prevrću i prilagođavaju sopstvenom uvjerenju; takva je i ta “istina” o Milovanu Đilasu kao agentu Slobodana Miloševića, za šta Rustempašić ne navodi nikakav dokaz u prilog.

Rustempašić srpsko-hrvatsku nagodbu smješta i u međunarodni kontekst, ukazujući na neke elemente međunarodnog okvira u kojemu se događa, kojim je uvjetovana i bez kojeg, koliko razumjevamo Rustempašića, ne bi bila moguća.

S tim u vezi, moguće je podcrtati nekoliko primjedbi i napomena.

Najprije, u stvaranju, održavanju (pa i rasturanju Jugoslavije), strani faktor je nesumljivo bio prisutan sve vrijeme, pa se ponekada, moguće javlja odlučujućim i više nego što u tome sudjeljuju i odlučuju narodi Jugoslavije. Jednako vrijedi i za jugoslavensku epizodu iz turbulentnih 1990-ih. Iza Republike Hrvatske i hrvatskog nacionalizma nesumljivo su stajala i stoji, u najmanjem, Vatikan i Savezna Republika Njemačka; tako npr. iz nekih izjava poznatog njemačkog diplomate (25)Horsta Gerberta, povodom jugoslavenske krize, jasno proizilazi da je insistiranje na priznanju nezavisnosti Hrvatske i njenoj separaciji od Jugoslavije poticano sa strane bavarske Hrišćansko- Socijalne Unije, tj. njenog desnog krila koja je bila u bliskim vezama sa ekstremnom hrvatskom emigracijom; ubrzo međutim, to postaje službena politika njemačke vlade.

Srpski slučaj je poseban. Iza srpskog nacionalizma, početkom 1990-ih, ne može se kazati da je bila Rusija, jer je to vrijeme kada se Rusija predsjednika Jeljcina o sebi zabavila; ipak Milošević je računao na “očekivane” i “podrazumijevajuće” simpatije “tradicionalnih” saveznika na zapadu (i čini se nije puno ni pogriješio, jer je dugo zapadna, posebo evropska, neodlučnost išla itekako njegovoj ekspanzionističkoj politici  u prilog); a nakon povlačenja Borisa Jeljcina i predaje  vlasti novom predsjedniku Vladimiru Putinu, 1999., ruska podrška Srbiji postaje sve očitija i kao takva se jasno očitovala već za rata na Kosovu, iste te 1999. g.)

U političkom odlučivanju nekada su prisutni i osobni motivi, interesi i ambicije.
Slobodan prevod naslova iz The New York Times od 17.12.1998.: Glasanje o povjerenju (predsjedniku) odloženo. Clinton naredio zračni napad na Irak pozivajući se na potrebu hitnog djelovanja.

Ipak, nije strani faktor krivac za ratove u Jugoslaviji devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Te ratove nisu ničim izazvali Njemačka, Britanija, SAD, a ni Rusija. Najmanje pola godina prije priznanja Slovenije i Hrvatske sa strane Europske unije, već su se bile složile sve unutarnje silnice i odlučujući, najprije srpskohrvatski faktori u odluci o istupanju iz Jugoslavije odnosno o kreiranju “ moderne savezne države ili ništa”, kako je to Milošević (26)rekao tadašnjem predsjedniku Evropske komisije (izvršni organ EU), Jacques Delorsu (Žak Delors), kada je ovaj u maja 1991., ponudio 5,5 milijardi dolara pomoći Jugoslaviji i hitno pridruživanje članstvu EU mimo uobičajene procedure, pod uslovom da se kriza riješi mirno, bez oružanih sukoba. Istom, prilikom Tuđman je izjavio da ni po cijenu ponuđenih milijardi nije spreman žrtvovati historijsku priliku za Hrvatsku, gdje su Hrvati ponovo, nakon “tisuću godina” u prilici da dobiju nezavinu hrvatsku državu.

Sa druge strane, Bošnjaci, bosanski patrioti i Republika Bosna i Hercegovina su se devedesetih godina dvadesetog stoljeća, našli zatečeni i faktički bez stvarne potpore sa strane, da bi ipak postupno, požrtvovanjem naroda, stjeranog između etnonacionalističkog srpskog čekića i hrvatskog nakovnja, snagom argumenata istine, uspjeli izboriti podršku, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, a onda i Evropske Unije i cijelog slobodoljubivog svijeta.

U principu, Rustempašić je pravu: u politici nema ljubavi. Ima samo interes.  Vatikan i Njemačka nisu iz ljubavi podržavali separaciju Hrvatske od Jugoslavije, niti je Rusija, (kasnije, kada se osovila ponovo na noge nakon Jeljcina), iz ljubavi podržavala Srbiju. Jednako tako nisu ni SAD pružili podršku Bošnjacima i Republici BiH iz ljubavi. Ne čine to ni danas, a neće ni sutra. Interes velikih sila u pružanju podrške manjim i malim, može biti predmet političkog dijaloga i neslaganja, ali jedno je tu uputno znati: u tom traganju uvjek je korisno krenuti od drevne latinske izreke: divide et imperia (podjeli pa vladaj; ili u prenesenom smislu, ostvaruju neki svoj interes).

Koji je pak bio stvarni interes SAD da 1995., kada je rat bio na prekretnici, zahtjevaju prekid ofanzive Armije BiH i nakon toga u Dejtonu isposluju i poslije održavaju ustavno stanje kakvo je i danas u BiH, posebno je pitanje? Uvjereni smo, motivi za takav pstupak su najprije unutaramerički, s naglaskom na osobni interes predsjednika Clintona; (predsjedniku je bilo stalo da, kako-tako, zaustavi rat u BiH i na taj način zabilježi uspjeh na, tada za američku administraciju najvažnijem spoljnopolitičkom pitanju. Budući je i američka ekonomija u njegovom prvom izbornom mandatu bilježila pozitivne trendove, to je, uz uspjeh na obustavljanju tragedje Bosne, koja je zahvaljući medijima bila itekako prisutna  imaginaciji prosječnog američkog građanina (birača), mogao gotovo pa sigurno računati na pobjedu u trci za  drugi predsjednički mandat, u novembru slijedeće, 1996. godine).

Ipak, nezanemarujući međunarodni kontekst i realpolitički okvir, naše je mišljenje: srpsko-hrvatska nagodba, prije i iznad svega je “domaća kuhinja”.

Međunarodni okvir i odnos evropskih i svjetskih determinirajućih sila je svakako činitelj kojega protogonisti nagodbe itekako uzimaju u obzir i bez kojega sve to skupa, na kraju krajeva, ne bi bilo ni moguće, na način kojemu historijski svjedočimo, ali pokretačke silnice nisu uvezene sa strane. (26)One su domaće.

Da su one domaće, posredno se da zaključiti već i po tome, što vrlo odgovorni ljudi na pozicijama moći političkog ili vojnog odlučivanja i u Srbiji i u Hrvatskoj, i tada, a i danas, kao penzioneri, unisono, kao da su se dogovarali oko toga, zagovaraju tezu o međunarodnoj intrizi i ključnoj ulozi stranog faktora u izazivanju ratova u Jugoslaviji. Prema našem mišjenju, tu se ponajprije radi o “Pilatovskom pranju ruku” tj. o pokušajima umanjenja sopstvene odgovornosti za tragičan razvoj događaja.

Prednja digresija u našem kratkom informativnom pregledu srpsko-hrvatske etnonacionalističke nagodbe na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, bila je potrebna iz dva razloga. Prvo, Bošnjaci se moraju oslobađati nezdrave i neozbiljne povremene sklonosti pozicioniranja sebe i svojih političkih (ne)prilika u terorije nekakvih svjetskih zavjera; novac je moć, a mulj predrasuda, ksenofobije, stereotipske duhovnosti i slični nanosi prizemne svijesti, prodiru i u politiku, ali moderan svijet definitivno ne funkcionira na načelu globalne urote. Drugo, prednja digresija je bila potrebna, budući je kod  Bošnjaka, odnosno, preciznije govoreći kod dijela bošnjačke inteligencije i manje više svih probosanskih politički organiziranih subjekata, prisutan nekritički, idolopoklonički odnos spram naših prijatelja, SAD, EU i Turske. Prijateljska podrška je dobrodošla, ali u politici sve ima cijenu, pa i prijateljstva. Sklonost i simpatije po osnovu zajedničkih poveznica u historiji, kulturi, tradiciji i nadasve po osnovu zajedničkih vrijednosti koje dijele, postoje i imaju određenu težinu u kreiranju politike, ali, kao i u životu općenito, države, poput ljudi, najprije rade na sopstveni interes.

Države su, pa i onda kada pomažu drugim državama i narodima, najprije prijatelji same sebi.

SAD jesu svjetski svjetionik slobode i ukupnog progresa čovječanstva, ali i to je država. Nema nikakvog osnova da Bošnjaci vjeruju kako su im SAD veći prijatelj, nego su to Srbiji ili Hrvatskoj, osnosno Srbima i Hrvatima. Privid da jesu, rezultat je sučeljavanja interesa velikih sila u region (SAD/Rusija) i pravične borbe Bošnjaka, na temelju čega su SAD formulirale svoju politiku u Regionu.

Nastaviće se.

(Preneseno iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike.)


(24) Milovan Đilas, 04.06.1911.-20.04.1995., crnogorski komunist, revolucionar, jedan od najbližih saradnika J.B.Tita, evoluirao je u svojim političkim stajalištima, od tvrdog staljiniste, preko žestokog antistaljiniste, što je bila i Titova linija, da bi onda, početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, “skrenuo”, nakon čega ga isključuju iz KPJ, a on postupno gravitira ka građanskom liberalizamu, dok konačno nije potopuno napustio komunističku ideju. Đilas se još 1968. g. prvi put sastao u Londonu sa pretstavnicima emigrantske grupe “Oslobođenje”, koja se inače zalagala za očuvanje Jugoslavije i nakon rušenja komunizma, a 1987. godine, sastaje sa članovima te grupe ponovo, opet u Londonu. Sastanak je organizirao njegov sin Aleksa koji je još od 1974. godine živio u Londonu. O ovome potonjem sastanku piše poznati srpski emigrantski opozicionar Desimir Tešić u  knjizi “Ko je Milovan Đilas-Disidenstvo 1953.-1954.”(Otkrovenje, Beograd 2003.). Nije jasno koja je bila svrha ovih sastanaka, posebno ovoga 1987. godine, za kojega Tošić tvrdi da nije znala ni SDB, izuzev što je ilustrativno u svjetlu Rustempašićevog nalaza o Đilasovom putovanju u Zagreb iste te 1987., i to po nalogu SDB, i “kao jedan od glavnih srpskih stratega” (diobe BiH, op.a.), kako piše Rustempašić, a radi ispipavanja raspoloženja hrvatskih disidenata. Kako god bilo, nedvojbeno je da je Đilas, takoreći od samog početka kritizirao Miloševića, što je zabilježila i jugoslavenska štampa tih godina.

(25) O ovome svjedoči Horst Grabert, njemački ambasador u Jugoslaviji 1960-ih, u razgovoru za“Borbu”, Beograd, 20-21. mart 1993. Definitivna saznanje da Srbija i Hrvatska dogovaraju podjelu BiH, prema Grabertu, ubrzalo je priznanje BiH, ne bi li se spriječio rat.

(25) Kiro Gligorov, 03.05.1917-01.01.2012.  Postoji vidio zapis,  koji se može naći na internetu, gdje Gligorov svjedoči, između ostalog, i o ovome susretu predsjednika jugoslavenskih republika sa gospodinom Deloresom.

 (26) Taj tok  i  interakcija domaćeg  i  međunarodnog  elementa, može se pratiti od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., gdje su sile pobjednice u prvom svjetskom ratu, Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija podržavali kreiranje zajedničke države Južnih Slavena kao brane eventualnom ponovnom  jačanju  i  širenju njemačkog imperijalizma na jugoistok, sa jedne strane, a sa druge strane, kao brana ili sanitarni koridor spram širenja boljševizma iz Rusije. Sporazuma Cvetković-Maček hrvatski nacionalizam je uspio ishoditi pod auspiciom Italije i Njemačke. NDH je jedino bila moguća u uvjetima napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941.  Nedić za svoj plana “Sve Srbija”, vidjeli smo, traži podršku Adolfa Hitlera; posljednja, ali ne i zadnja tačka ovog i ovakvog toka je bio Mirovni Sporazum iz Dejtona i etnonacionalistički  kompromis pod pokroviteljstvom, a moglo bi se kazati i diktatom SAD.

Vezani članci:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »