Loading...
Obrazovanje

DOGOVORENI RAT (3)

Iz prve ruke: čovjek dvije sinteze, svjedok dogovora o podjeli RBiH,
dr Dušan Bilandžić, (20.07.1924. – 4.03.2015.)

Piše: Nihad Filipović

U sudskim postupcima pred Haškim tribunalom pojavili su se brojni svjedoci koji su iznosili njihova saznanja o nekim elementima dogovorenog rata. Jedan od takvih je i pokojni dr Dušan Bilandžić, koji se pojavio kao svjedok u postupku protiv Tihomira Blaškića, gdje je negirao postojanje bilo kakve dogovor o podjeli Bosne. On će to poslije u nekim izjavama pravdati željom da pomogne Blaškiću za kojeg je smatrao da je krivi čovjek na krivom mjestu, tj. da nije kriv.
Međutim, u brojnim istupima u medijima, Bilandžić, (što jedan za njega napisa, čovjek dvije sinteze, one komunističke i one postkomunističke; tipično za naš prostor i naše intelektualce, zar ne?), kao osoba koja je iz prve ruke imala saznanja o elementima dogovorenog rata,  teško tereti hrvatskog i srpskog predsjednika i izričito kazuje da je učestvovao u radu komisije koja je sa hrvatske strane bila formirana da dogovori sa srpskim kolegama konkretne linije razgraničenja u RBiH.

III

Osim neposrednih susreta dvojice predsjednika, odnosno kontaktiranja preko posrednika, ostvareni su i  brojni susreti na nižem nivou. U obje države bile su formirane i specijalne komisije, sa zadatkom da do u detalje razviju ideju, sačine mape podjele i rješavaju brojna ostala pitanja koja se otvaraju provođenjem dogovora. I ovo je već danas nepobitna historijska činjenica potvrđena i sa strane nekih od ključnih ličnosti tih komisija.

Tako Dušan Bilandžić u zagrebačkom “Slobodnom tjedniku”, još u septembru 1991., u tekstu pod naslovom: “Sa Miloševićem sam dogovarao o podjeli Bosne”, izjavljuje:

“Srbija je hrvatskoj strani otvoreno rekla da cijela BiH, osim zapadne Hercegovine, mora pripasti Srbiji. Na pitanje šta je sa rezultatima Drugog svjetskog rata, koji je stvorio sve republike, pa i BiH, Srbi su rekli da oni ni pod kojim uvjetima ne priznaju pravo građanima BiH da oni mogu imati svoju državu. Rečeno je i sljedeće: Čak kada bi Jugoslavija ostala kao federacija, mi Srbi ne priznajemo AVNOJ-evske granice. Hrvatska strana, iznenađena rigidnim memorandumskim stavovima srpske delegacije, prekida razgovor”.

U knjizi Medina Delalić i Suzani Šačić, “Balkan Blues”, citiran je Bilandžić, gdje u vezi sa ovim pregovorima, kaže i ovo:

“Imao sam veliku polemiku sa Mihajlovićem uporno zastupajući tezu da Srbija i Hrvatska moraju priznati ono što su rezultati NOB-a, znači AVNOJ-evske granice. On je razvijao teoriju kako Srbija ne može prihvatiti dogovor sa zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu zato što zasjedanju nisu prisustvovali Koča Popović i Mijalko Todorović kao predstavnici Srbije. Srpska delegacija je o Muslimanima iznosila tvrdnju da nisu narod i da su poturčeni Srbi”.

Na ovu temu Bilandžić se javno očituje i u razgovoru za list “Duga”, br.1524. od 08.04.1994., zatim u llistu “Nacional” od 25.10.1996, a onda i u brojnim javnim istupima nakon toga. On, najprije oprezno, za “Dugu” spominje dogovor, a kasnije, ljut na predsjednika Tuđmana, jer ga je ovaj na jednom Okruglom stolu o položaju Srba u Hrvatskoj, nazvao “čovjekom svih režima” i ““čudovištem”, nezadovoljan Bilandžićevim oponiranjem ideji dogovora sa Miloševićem o podjele BiH, on dakle nakon toga, povrijeđen i ljut na Tuđmana, u interviju datom “Nacionalu”, otvoreno i bez zadrške, izjavljuje da je izričiti zadatak tih ekspertnih timova bio razgraničenje Srba i Hrvata, sa polaznom varijacijom hrvatskog tima, prema Bilandžiću, poštivanje AVNOJ-evskih granica ili podjela na osnovama Sporazuma Cvetković-Maček iz 1939., o formiranju Banovine Hrvatske.

Interesantno je da Bilandžić, kao svjedok odbrane na suđenju Tihomiru Blaškiću, 1998., poriče dogovor dvojice predsjednika, ali tvrdnje iz intervjua datom Nacionalu 1996., ponavlja i to u izričitoj formi, u naprijed pomenutom dokumentarnom filmu srbijanske državne televizije, “Dogovoreni rat” iz 2011. godine. Smilja Avramov, članica srpskog ekspertnog tima, u tome dokumentarnom filmu, izjavljuje isto, tj. kako se hrvatski tim držao AVNOJ-a, citat – “kao da svet počinje od AVNOJ-a…, a u jednom trenutku Bilandžić je rekao da bi i razgraničenje prema linijama Banovine Hrvatske bilo za njih prihvatljivo”; tako da se ovdje osnovano može isključiti sumnja u istinitost Bilandžićevih tvrdnji.
Sa druge strane, izjava Avramove, u realističnom svjetlu osvjetljava samog Bilandžića i prirodu njegove “igre”. Bilandžić je naime “sjedio na dvije stolice”, tj. aktivno je učestovao u pokušaju razgraničenja, a reterirao je, iz stvarno, samo njemu poznatih razloga, u trenutku (i ipak na vrijeme), kada je ocijenio ili shvatio, kuda to vodi i kako neugodno može završiti i za njega osobno.

Dalje, o radu ekspertnih timova Bilandžić govori i 2012. godine, opet u razgovoru za “Nacional”, br.864. od 05.06.2012., gdje kaže:

“Rekao nam je (predsjednik Tuđman, op. NF) da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja… Dao nam je direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao:

– Franjo, molim te, nema ništa od tih razgovora.

Pitao me je: – Zašto?

Odgovorio sam mu:  Prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti. Tražili su Baranju i Kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti? Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je:

– Pusti ti međunarodnu zajednicu, što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje… Rekao sam da će se Muslimani pobuniti, čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti.

Tada me je počeo ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za planove o podjeli BiH.

– Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz Karađorđeva, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već sve (28)znao”.

Srpski ekipu eksperata sačinjavala su dvojica savjetnika predsjednika Miloševića, koautori čuvenog Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti (SANU), iz 1986., Kosta Mihailović i Vladan Kutlešić, te dvoje profesora Beogradskog Univerziteta, pomenuta Smilja Avramov i Ratko Marković. Hrvatski tim su sačinjavali takođe dvojica savjetnika predsjednika Tuđmana, gore pomenuti Dušan Bilandžić i Josip Šentija, plus dva profesora Zagrebačkog Sveučilišta, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol.

Održana su tri sastanka ovih ekspertinih timova i to 10.04.1991., u Tikvešu, 13.04.1991., na Dedinju, u Beogradu i 20.04.1991., u Zagrebu.

Već nakon prvog sastanka, shvatajući da je riječ o nagodbi na račun BiH i bosanskih Muslimana, Josip Šentija podnosi ostavku. Nakon trećeg sastanka, obustavljen je rad komisija na inicijativu hrvatske strane.

Logično je, a i vidi se iz gornje citirane Bilandžićeve izjave, da su oba predsjednika  imali povratne informacije o radu komisija. Već nakon drugog sastanka postalo im je jasno da preko komisija, ne mogu riješiti ključna pitanja razgraničenja, pa se između drugog i trećeg sastanka komisija, 15.04.1991., dvojica predsjednika sastaju u Tikvešu. Tada, neposredno, u četiri oka, dogovaraju ono što nisu smjeli dopustiti ekspertima da utanačuju: koridor za Srbe u Posavini, transfer stanovništva i mogućnost stvaranja male tampon “zemljice Bosne” za muslimane. Prema izjavi Bilandžića u pomenutom dokumentarcu „Dogovoreni rat“, kada je on na trećem sastanku upitao, „pa kako to misle“, (srpski članovi komisije, op. NF), „spojiti Banjalučku Regiju, gdje je većina Srba, sa istokom“ BiH, gdje prevlađuju Muslimani i dalje sa Srbijom, Kosta Mihajlović mu je odgovorio da to nije problem, jer su se dva predsjednika već dogovorila oko Posavskog koridora.

Iz ovoga se posredno da zaključiti da su na sastanku u Tikvešu, dva dana prije posljednjeg sastanka ekspertnih timova, dvojica predsjednika uistinu dogovorila Posavski koridor, nakon čega će kasnije, kada se svi potrebni pripremni elementi slože, uslijediti operetski sukob u Posavini i povlačenje hrvatskih postrojbi sa tog dijela “ratiša”.

Nastaviće se.

(Preneseno iz autorove političke studije Etnonacionalizam za početnike.)


(28) Zapravo,  predsjednik Izetbegović saznaje za detalje dogovora u Karađorđevu (i kasnije Tikvešu), kasnije, početkom juna 1991. g.  Najprije će, preko načelnika SDB Sarajevo Munira Alibabića Munje, 28. na 29. maj 1991. g., saznati za tajno snimljeni razgovor  S. Miloševića i R. Karadžića u kojemu se spominje altiviranje Plana RAM. “Javi se Uzelcu u Banju Luku, sada sam razgovarao na najvišem mjestu, digni ljudi koliko treba, neka sve bude pod oružjem. Preduzmi sve što treba, znaš… RAM”, saopćava Milošević Karadžiću (citat preuzet iz knjige M.Delalić I S. Šačić, “Balkan Blues”).  Prema istom izvoru, nekoliko dana poslije Izetbegović saznaje i za Karađorđevo, a 05. juna 1991. g. , neposredno pred sastanak predsjednika jugoslavenskih republika u Strojčevcu kod Sarajeva, o tome će ga obavijestiti i predsjednik Makedonije, Kiro Gligorov. Izetbegović će kasnije, s tim u vezi, dati jednu zbunjujuću  izjavu; prema već citiranoj knjizi M.Delalić i S. Šačić, u vezi sa  Gligorevjljevom informacijom izjavio je: “Gligorov je  na ta j razgovor došao dan ranije da bi mi saopćio da su Tuđman i Milošević razgovarali u  Karađorđevu i da on ima sasvim pouzdane informacije da su se dogovorili o podjeli BiH. Postojala je i tada, a postoji i danas, nepoznanica da li su se dogovorili o podjeli na dvoje  ili  troje. Poznato je  da  nikada  nikakav dokument  iz Karađorđeva nije objavljen, čak je demantirano i da je dogovora uopće bilo”.

Vezani članci:

DOGOVORENI RAT (1)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »