Franjo Tuđman, (14. 5. 1922. – 10. 12. 1999);
svjedok i sam sebi najveći tužitelj.
Piše: Nihad Filipović
Danas, tome više sumnje nema – radi se samo o tome da kritična masa i kod Srba i kod Hrvata, osvoji tu svijest – predsjednici dr Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, su dogovarali elemente raspleta jugoslavenske krize i konačnog srpsko-hrvatskog etničkog razgraničenja u RBiH, na konto naroda Bošnjaka. O tome ima više direktnih iskaza svjedoka, ali ono što se čini posebno zanimljivim jeste da su ti ljudi sami sebi i najjači svjedoci “tužbe” na njih.
I dok je predsjednik Milošević bio oprezan u istupima za domaću javnost (u diplomatskom čavrljanju i on je puštao mozak na pašu), predsjedik Tuđman je opet, kada mu se god ukazala prilika, lupao, što kažu – “K'o Maksim po diviziji”, bez ustručavanja javno deklarirajući mišljenje i o BiH kao državi i Bošnjacima kao narodu; i jedno i drugo za njega je bila povijesna fikcija, hir historijski, greška koja ima biti ispravljena…
Na taj način je taj marksista i profesionalni historičar, na ovome topiku, nimalo marksistički “čitajući” historiju, (znači dijalektički, u kontinuitetu, u razvoju, stalnom gibanju i prelazu iz stanja u stanje itd.), demonstrirao blatantan ahistoricizam. Historijske pojave i fenomeni ne nastaju i posebno ne traju u vremenu, na tragu abraka-dabraka magijske alhemije, nego su rezultat ideja i prakse u historijskom toku… U historijski prosuđivanjima, historijska distanca je najobjektivniji sudac. Nota bene, 25 godina od 1995. g. i kraja rata u Hrvatskoj i BiH, historija “pamti” predsjednika Tuđmana. Kako? Do onoga je ko je čita. Ljudi naime, često ne vide stvari, pojave, fenomene, onakvim kakvi jesu, nego ih vide onakvim, kakvim oni jesu.
IV
Svih ovih godina od početka ratova u Hrvatskoj i BiH, general Martin Špegelj je u nekoliko javnih istupa, razložno, logikom pronicljivog vojnog analitičara, izražavao sumnju u tok ratova u Hrvatskoj i BiH, ukazujući na elemente mogućeg dogovora. Tako u razgovoru sa Romanom Bolkovićem, o čemu se može naći i video zapis na internetu (www. zagrebancijaonline.hr), odnosno na Bolkovićevom blogu vaseljena.hr, on među ostalim, pominje jedan susret sa, kako kaže „stanovitim” Matom Bobanom, pa kaže kako je ovaj još u lipnju 1991, na jednom sjelu kod Ante Bakovića povodom sv. Antuna, pred tridesetak ljudi, “bio je tu Miro Tuđman i dosta ljudi od politike”, rekao: “Ako njega budu za…….. balije, prepustiće koridor (Posavski, op. NF), Srbima. Pobunilo se nekoliko ljudi. Moja supruga ga je uhvatila za rever. Došlo je do gužbe, a on je pobjegao u automobil“.
Ustalom, sam pokojni predsjednik Tuđman, ovdje je svoj najteži tužitelj. Florence Hartmann (Florens Hartman), u knizi „Milošević-dijagonala luđaka“ (izdanje: Adamić, Rijeka i Nakladni Zavod Globus, 2002), vezano uz dogovor dvojice predsjednika o diobi BiH, pozivajući se na „Novi list“, Rijeka, od 16. augusta 1997, prenosi jednu izjavu predsjednika Tuđmana iz decembra 1991, gdje kaže:
„U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“.
Novogodičnje izdanje novine „Slobodna Dalmacija“ od 31. 12. 1991./1. 1. 1992, prenosi nešto dulju verziju te Tuđmanove izjave:
„Činjenica je da danas dva milijuna Srba živi zapadno od Drine. Veća je opasnost zadržavanje odnosa mržnje i nesnošljivosti koji eskaliraju atentatima, ratom, četništvom, ustaštvom nego ukloniti razloge tom neprestanom nadmetanju i klanju. To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. Kako ćete sutra Hrvatima u BiH postaviti granicu prema Hrvatskoj kraj Imotskog ili carinu kraj Dubrovnika i ostaviti ih izvan Hrvatske? U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tom bi mogao ostati dio “zemljice Bosne” gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH“.
Ovdje valja primjetiti i interesantno svjedočenje novinara i publiciste Denisa Kuljiša, koji u tekstu „Dogovoreni rat“, objavljenom u „Nezavisnim novinama“ iz Banja Luke, 31. 3. 2012, spominje jedno okupljanje urednika glavnih zagrebačkih medija kod predsjednika Tuđmana 02. 01. 1992, dva dana nakon prednje izjave koju je Tuđman izrekao pred mnoštvom prisutnih, na dočeku Nove 1992. godine i dva dana nakon potpisivanja Sarajevskog primirja, kojim se obustavljaju vojna dejstva u Hrvatskoj:
„Te večeri“, piše Kuljiš, „Tuđman je primio na Pantovčaku malu skupinu urednika glavnih medija pa nam objasnio logiku stvari. Ima još ljudi koji mogu potvrditi da je i nama nacrtao famozni plan na salveti- izgleda da je to radio na svakoj večeri… Objasnio je da mi “moramo razumjeti Srbe oko njihovih vitalnih interesa” u bosanskoj Posavini, kao što oni moraju razumjeti nas oko naših vitalnih interesa u zaleđu Dubrovnika. Nismo razumjeli o čemu govori, još uzbuđeni zbog udara rakete Frog-7, koja je toga poslijepodneva pala na Lučko, pa se na Jelačićevom placu osjetio zemljotres. Tuđman je pak bio euforičan, on je gledao daleko unaprijed, već je vodio velike bosanske bitke naoružan razumijevanjem za Miloševićeve strateške ciljeve i uvjeran da ovaj razumije i uvažava njegove…
Dalje, predsjednik Tuđman je zathjevao snimanje svih njegovih sastanaka. Stenogrami Predsjedničkog ureda, koje je Hrvatska, na zahtjev Haškog tibunala morala uputiti sudu, danas su i vjerovatno najjači dokaz protiv protiv prvog predsjednika nezavisne Hrvatske, koji bi ga, da ga smrt nije spasila, vjerovatno stajali doživotnog zatvora zbog izvršene agresije na RBiH, suverenu državu, članicu Ujedinjenih nacija. Ti su stenogrami dostupni javnosti, objavljeni su 2005. godine, u dvije knjige pod nazivom „Stenogrami o podjeli Bosne“ (Kultura & Rasvjeta, Civitas, Split/Sarajevo 2005), tako da nema apsolutno nikave sumnje o direktnoj umješanosti Republike Hrvatske u izazivanju i vođanju rata u BiH.
Još je jedan moment ovdje važno napomenuti da bi se dobila potpunija slika o dogovoru dvojice predsjednika. Tok dogovaranja dvojice predsjednika, imao je sve značajke mafijaško-gangovske kolaboracije, gdje se postiže dogovor, u osnovi se i poštuje, na terenu se fingira spremnost na dijalog i napor za iznalaženje konstruktivnog rješenja, a sve vrijeme se zapravo nastoji ishoditi što povoljnija situacija, do novog dogovora, cjenjkanja i prilagođavanja situaciji na terenu, i tako dalje, do konačnog raspleta.
U takvom političkom ozračju počinju susreti predsjednika jugoslavenskih republika sa ciljem iznalaženja mirnog, dogovorenog rješenja krize. Od prvog takvog sastanka, održanog u Splitu, 28. 3. 1991. (dakle tri dana poslije susreta Milošević-Tuđman u Karađorđevu), pa dalje preko satanaka u Beogradu od 04. 4. 1991., slijede susreti na Brdu kod Kranja od 11. 4. 1991., Ohridu od 18. 4. 1991. (dakle tri dana poslije susreta Tuđman-Milošević u Tikvešu), te posljednja dva takva sastanka, onoga na Cetinju 29. 4. 1991. i posljednjeg u Sarajevu, 6. 6. 1991;
i sve vrijeme trajanja te javne predsjedničke parade u centru cjelokupne jugoslavenske medijske pažnje, hrvatsko-srpski predsjednički dvojac glumi konstruktivnost, biva nastoje u dogovoru s predsjednicima ostalih jugosloavenskih republika naći riješenje za miran rasplet jugo krize, a stvarno, sve vrijeme šibicarski varaju jugoslavensku javnost, ostajući čvrsto pri dogovoru iz Karađorđeva odnosno Tikveša o podjeli BiH i hrvatsko-srpskom razgraničenju na račun Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Ovaj mafijaški kolaboracijski tok uočavamo i prilikom već pomenute financijske ponude Evropske Zajednice i sastanka koji je sa tim u vezi Jacques Delors (Žak Delors) održao sa predsjednicima jugoslavenskih republika. Iako su se tada našli pred ponudom EZ koja je značila siguran put izlaska iz krize i jasnu perspekrivu ubrzanog priključenja EZ, oba predsjednika, i Tuđman i Milošević, istu su rezolutno odbili i time direktno, da tako kažemo, “proizveli” rat, sa kojim su smjerali ostvariti “više ciljeve” i ući u povijest kao prvi u Hrvata odnosno Srba.
Dalje, slijedeći taj zavjerenički tok dvojice predsjednika, primjećujemo kako prema nekim svjedočenjima (npr. Hrvoje Šarinić u cititranoj knjizi “Svi moji tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem”), Tuđman nije bio zadovoljan ponašanjem Miloševića u vezi razvoja situacije sa srpskom pobunom u Hrvatskoj, a Milošević je “bjesnio” zbog hrvatske vojne akcije Bljesak.
Međutim, jednako tako je činjenica, da je Tuđman pred (29) svjedocima izjavljivao da vjeruje Miloševiću, kao što je i činjenica da Milošević nije makao malim prstom, e da bi priskočio u pomoć Kninskim Srbima za vrijeme hrvatske ofanzive 1995. Ipak, tek će buduća istraživanja dati konačan odgovor na pitanje istinskih motiva koji su tada uticali na Miloševića. Posebno se čeka odgovor (ako ikada tako nešto bude otkriveno), na pitanje u kojoj je mjeri, blefiranju skloni Milošević, iskreno inicirao dogovor, a u kojoj je moguće to bio samo manevar, radi čišćenja terena od remetilačkih Bošnjaka, do zauzimanja “čistih” pozicija za konačno srpsko-hrvatsko svođenje računa i pomjeranje sa banovinskih granica i rijeka Bosne i Neretve, na snivane granice radikalnog srpskog etnonacionalizma Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Vezano uz prednju konstataciju, za historijsku nauku ostaje da odgovori i na pitanje, u kojoj je mjeri Milošević iskreno i ozbiljno pristupio sredinom 1991, pregovorima sa Adilom Zulfikarpašićem i dr Muhamedom Filipovićem, o nekoj novoj Jugoslaviji, u kojoj bi bio zadovoljen kako interes bosanskih Muslimana tako i srpski interes. To je vrijeme kada su sve opcije otvorene: država Jugoslavija faktički ne postoji, jer su već istupile Slovenija i Hrvatska; i jasno, to je vrijeme nakon Karađorđeva i Tikveše i dogovora koji je S. Milošević i srpski etnonacionalizam postigao sa F. Tuđmanom i hrvatskim etnonacionalistima. Kao što je poznato ti su pregovori prekinuti, ne sa strane Miloševića, nego sa strane predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića.
No kakav god konačan odgovor na to pitanje bio, ako ga ikada bude, ostaje historijska činjenica paktiranja srpskog i hrvatskog etnonacionalizma protiv Bošnjaka i Republike Bosne i Hercegovine.
Što se hrvatskog predsjednika Tuđmana tiče, tu su uglavnom sve “nepoznate” iz te hrvatsko-srpske etnonacionalističke jednadžbe o podjeli Bosne, već otkrivene; na osnovu onoga što je već poznato javnosti, može se osnovano zaključiti kako je on iskreno vjerovao da su tzv. banovinske granice istinski historijski interes Republike Hrvatske i hrvatskog naroda, jer, vjerovao je Tuđman, samo se tako Hrvatska definitivno rješava tereta od dva miliona Bošnjaka i isto toliko Srba u svojim granicama i konačno rješava ključno regionalno pitanje, uzrok političke nestabilnosti u region od 1918, a to je “pravično” srpsko-hrvatsko etničko razgraničenje.
Nastaviće se.
(Preneseno iz atorove političke studije Etnonacionalizam za početnike.)
(29) Warren Zimmerman je u magazinu „Foreign policy“, br. 2, mart/april 1995, objavio „Zapis o slomu Jugoslavije“ pod naslovom „Posljednji ambasador“. Tu, između ostalog, kaže. „Ni Milošević ni Tuđman nisu se nimalo trudili od mene sakriti svoje namjere prema Bosni. Kao mjesto na kojemu su Srbi, Hrvati i Muslimani vjekovima manje više zajednički živjeli, Bosna je pretstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu etničkih hegemonista… … Tuđman je izlio bujicu pogrda na račun Izetbegovića i Muslimana: „Oni su opasni fundamentalisti“, optuživao je, „i Bosnu koriste kao poligon za širenje svoje ideologije u čitavoj Evropi, pa čak i u Sjedinjenim Državama. Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu prijetnju. Bosna nikad nije postojala stvarno kao država. Ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvatske.” Ovaj ispad me je ostavio bez daha… S izjvesnom žestinom sam upitao: Gospodine predsjedniče, kako možete očekivati od Zapada da Vam pomogne povratiti djelove Hrvatske koje su zauzeli Srbi, kada sami iznosite neprikrivene i neosnovane pretenzije prema susjednoj republici?’ Odgovora nije bilo. Dodao sam : i kako možete očekivati od Miloševića da će poštovati dogovor sa Vama o podjeli Bosne, kada on pokušava anektirati djelove Hrvatske?’ Na moje zaprepašćenje, Tuđman je odgovorio: ‘Zato što mogu vjerovati Miloševiću.’
Vezani članci: