Loading...
Obrazovanje

DOGOVORENI RAT (5)

Tragedija Vukovara, prizor iz novembra 1991., nakon što je taj grad i njegove ljude, tri mjeseca
bombardirala i ubijala “njihova” – Jugoslavenska Narodna Armija.

Piše: Nihad Filipović

Kao da je juče bilo, sjećam se ogorčenja sa kojim sam doživljavao tragediju Vukovara i napad Jugoslavenske Narodne Armije na Hrvatsku. Plakao sam na vijest o bombardiranju Dubrovnika. Ulazio u žestoke verbalne koonflikte sa nekim mojim prijateljima navijačima Slobe-Slobode; (što je ostalo dojavljeno i upamćeno gdje treba, pa me skoro i glave koštalo, kada ono dođe trenutak za novu rundu istrage poturica). E da bih poslije doznao za intrigu srpskog i hrvatskog predsjednika na podjeli moje domovine, Republike BiH.
I još kasnije za spletku kojom je Vukovar uvučen u tragediju na oltaru, bajagi viših hrvatskih nacionalnih interesa.
Tako je historija ovom glupanu naplatila suze nad tragedijom Vukovara, Dubrovnika i Hrvatske.
Doduše, historija koja ne sadrži laži je dosadna. No valja znati primati historijsko laganje; valja znati čitati historiju. Historija je tu nemilosrdna: istina pobjednika, tek je perje na historijski katran;
samo historijska istina mrtvih jeste Istina.
Počivali u miru Božijem!

V

Posebno pitanje u ovome setu je pitanje Vukovara i tragične sudbine tog grada i njegovih ljudi. Susreti dvojice predsjednika u Karađorđevu i Tikvešu su iz marta i aprila 1991., a osamdesetsedmodnevna opsada Vukovara započinje u augustu 1991. Oponenti teze o dogovorenom ratu ovu činjenicu povlače kao dokaz da nikakvog dogovora nije bilo, jer da jeste, otkuda onda Vukovarska kataklizma mjesecima nakon dogovora? Kako je sada to moguće?

U pokušaju odgovora na ovo pitanje, valja imati na umu da postoje dva toka svjesti u pristupu raspletu jugoslavenske krize. Jedan je, uvjetno rečeno, pozitivistički ili legalistički i zagovornike tog toka nalazimo i kod Srba (npr. general Veljko Kadijević) i kod Hrvata (npr. Stjepan Mesić, Josip Boljkovac, Josip Manolič itd.) i kod političkih prvaka Slovenaca (kompletan politički vrh Slovenije), Bošnjaka (predsjednik Alija Izetbegović i ostali), Makedonaca (npr. predsjednik Kiro Gligorov), ali i kod bh. Hrvata (npr. Stjepan Kljujić) i bh. Srba (npr. Miro Lazović i ostali).

Drugi tok je onaj koji će, vremenom, prevladati, a to je tok svjesti koji, uvjetno rečeno, jer i u prvom toku nalazimo takve ljude, dakle onaj tok svjesti, koja prva uočava da je sa Jugoslavijom gotovo, da se ona ne može održati, da ulazimo u novo historijsko razdoblje i da je, (ovo je sada ekskluzivo srpsko-hrvatska vizura), trenutak idealan za konačno razrješenje s-h pitanja kao ključnog u Regionu. Taj tok ili ta linija mišljenja je isključiva, agresivna i u krajnjem – militantna.

(O ovome će biti govora dalje u našem radu u odjeljku u kojem se bavimo kadrovskim aspektima ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na ovome mjestu valja dodati samo još jedan moment kao mogući odgovor na početno pitanje iz ovoga nastavka serijala Dogovoreni rat, tj., rečeno pitanje Vukovara i kako se razaranje tog grada i tragična sudbina njegovih ljudi uklapa u tezu o dogovorenom rat?)

Dakle, “rasplet” orkestriraju civilna i vojna struktura; pa tako možemo kazati, pored političke linije (civilna vlast), postoje i militaristička linija i tokovi svjesti o razrješenja jugoslavenske krize. Razlika među njima nije u strukturi mišljenja (obe su militantne), nego je ta razlika u razumijevanju sudbine Jugoslavije.

Srpska situacija, civilna struktura (Milošević-Jović), smatra da je sa gotovo sa Jugoslavijom, da je ta epozoda u historijskom trajanju Srba završena i da Srbija treba težiti postjugoslavenskom riješenju, na tragu historijskih ciljeva srpskog etnonacionalizma tj. treba raditi na proširenju Srbije i etničkom ujedinjenju Srba u jednoj državi. Istovremeno, vojna struktura (general Kadijević i kompletan Generalštab JNA), još uvijek ne mogu se pomiriti sa činjenicom da je isteklo historijsko vrijeme trajanja Jugoslavije i sve se nadaju da je moguće, ako ništa vojnom intervencijom spasiti i Jugoslaviju i socijalizam u Jugoslaviji.

Hrvatska situacija je u startu nešto drugo: za hrvatski vrh, nema dileme – Jugoslavija je zemlja u tranziciji i sve što Hrvatsku zanima u novoj povijesnoj situaciji jeste – nezavisnost. Pod svaku cijenu, pa ako ne ide nego militantno, onda militantno. Najreprezantativniji predstavnik tog toka kod Hrvata je desno krilo Hrvatske Demokratske Zajednice kojega personificira Gojko Šušak, a vidjeli smo, kod Srba je to general Kadijević i može se reći i manje-više kompletan vojni vrh tj. Generalštab Jugoslavenske Narodne Armije;  (opet uvjetno rečeno jer i “civilnjaci” – S. Milošević i B. Jović kao glavni konspiratori Velike Srbije na razvalinama Jugoslavije, i sami su itekako militantni. Naime, “njihova” ideja postjugoslavenske Velike Srbije, neprovodiva je bez armije). 

Vrijeme opsade Vukovara jeste vrijeme kada Kadijević i njegovi saradnici, još uvjek gaje nadu da je Jugoslavija moguća, a da je vojska tome garant. Jugoslavenska vojska, kao jedina legalna vojna sila u Jugoslaviji, prema takvim, oslobađala je vojarnu JNA u Vukovaru i sam grad od separatista, neprijatelja Jugoslavije, koji hoće da je unište.

Predsjednik Milošević je potpirio i podržavao pobunu Srba u Hrvatskoj, ali, vrlo rano, početkom 1991. godine, a definitivno u vrijeme opsade Vukovara, njegova podrška pobunjenim Srbima u Hrvatskoj je taktička; već tada, njega je prvenstveno zanimala BiH, kao teren konačnog riješenja s/h etničkog pitanja. Kadijević i Generalštab JNA tada, naprotiv, još uvjek vjeruju u Jugoslaviju, makar i krnju, u koju će ući i teritorije Hrvatske pod kontrolom lokalnih Srba.

Tako, u tom procjepu, u samom centru srpske političke i vojne moći, bila je dakle moguća vojna akcija na Vukovar, a potom i na Dubrovnik, što jeste mimo strateškog Miloševićevog cilja, ali je njemu (kao i Tuđmanu), to odgovarala kao pokriće i legitimacija ciljeva njihove politike.

Pogrešna je misao kako je Milošević već tada imao kontrolu nad vojskom. On to ostvaruje tek nakon Kadijevićeve ostavke 08.01.1992. Jugoslavenska vojska se nakon toga, na osnovu Sarajevskog sporazuma povlači iz Hrvatske, da se više nikada ne vrati, čak , tada već kao isključivo srpska vojska, ni u pomoć Krajiškim Srbima 1995. u vrijeme hrvatske vojne akcije “Oluja”.

Godinama nakon Vukovarske opsade, general Andrija Rašeta, zamjenik načelnika Generalštaba JNA, glavnokomandujući u vojnoj akciji  na Vukvar, u januaru 2011. godine, za hrvatsku televiziju izjavljuje:

Moje mišljenje je da je samo trebalo blokirati Vukovar, a ići dalje na odsijecanje Osijeka, na izlazak do Đakova, na presijecanje linije Banja Luka – Pakrac – Virovitica. To se moglo uraditiU razgovorima s pojedinim čelnim ljudima u Hrvastkoj, oni su meni otvoreno govorili da su spremni da žrtvuju ako treba ne samo Vukovar nego i Osijek, Dubrovnik, Split… pod cijenu samostalnosti”.

A glavni zapovjednik Hrvatske Vojske, general Antun Tus, u istom tv. dnevniku, oglašavajući se povodom Rašetine izjave, kaže da je znao za plan okupacije Hrvatske i da  je zato napustio JNA:

„Hrvatsku je trebalo presjeći u pet smjerova. Kod Ploča, zatim od Mostara prema Splitu, pa kod Zadra i Šibenika, između Karlovca, Zagreba, i preko Zagreba i Varaždina te se spojiti sa smjerovima koje je spomenuo Rašeta. A sa Srijema i istočne Slavonije glavnina grupacija trebala je ići prema Zagrebu i Varaždinu i spojiti se sa svim snagama i to je trebao biti poraz Hrvatske. To je sebi JNA postavila poslije onog debakla u Sloveniji. Mi smo ih preduhitrili, iako to naš vrh nije htio, naš predsjednik je govorio još u kolovozu da je mirna opcija političko-diplomatska i dalje prva ako bude trebalo da ćemo se uključiti, a već smo dva mjeseca bili u agresiji“.

Dakle, prednje izjave potvrđuju, ono što je i sasma logično: Generalštab JNA je razmatrao, odnosno planirao, kako vojno presjeći  “separatističke” tendencije u Hrvatskoj. Vukovar, a zatim i Dubrovnik su trebali biti početna epizoda plana, ali je i jedno i drugo završilo katastrofalno za JNA, koja tim potezima gubi i ono preostale samozavaravajuće iluzije o legitimitetu i podršci u jugoslavenskim masama.

Ovim je Miloševićeva linija, onaj tok svjesti koji anticipira i aktivno radi na dokidanju Jugoslavije definitivno prevladala.

Nastaviće se.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)

Vezani članci:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »