Foto: Ron Haviv – Krvavi april 1992, Bijeljina, paravojna formacija MUP-a R. Srbije,
zv. “Tigrovi, na poslu ubijanja civila.
Piše: Nihad Filipović
Nacionalizam je slojevit socijalni fenomen; pojam koji se uobičajeno veže uz naciju, ali dok se nacija kao pojam u modernoj Evropi i na političkom zapada “čita” građanski, kao zajednica državljana u okvirima te i te države (nacionalne, da se ne zavaravamo), u nas se nacija, na tragu klasičnog, tzv. njemačkog razumijevanja tog pojma, doživljava izričito u etnonacionalističkim okvirima, znači jedan narod–jedna nacija.
Na tragu takvog “čitanja” ideje nacionalizma, u duhovnoj nadgradnji dva najveća, kulturološki i politički dominirajuća jugoslavenska naroda (Srbi i Hrvati), razvila se ideja velikodržavlja, tj. rečena ideja, jedan narod-jedna država. I dok tako razumijevana etnonacionalistička ideja, nije bivala posebno problematična u onim jugoslavenskim republikama u kojima je bila ostvarena nadpolovična etnička većina nekog naroda, (čime je eo ipso ta republika bivala matična republika tog naroda), problem se javljao u republikama u kojima nije bilo nadpolovične većine nekog naroda – a to su republike BiH i Crna Gora.
Crnogorski put nacionalne emancipacije od historijskim tokom nametnutog kulturološkog srpstva, bio je specifičan, miran i evolutivan, što je u konačnici rezultiralo i odvajanjem R. Crne Gore od R. Srbije i proklamiranjem nacionalnog crnogorstva na ideji građanskog nacionalizma.
Bosanskohercegovački je put opet, iako u okvirima pravnog pozitivizma, na tragu naglašene multietničke kompozicije republike i historijski produciranih s-h pretenzija na bh. prostor, agresijom Srbije i Hrvatske na RBiH, (koji su oni vješto transferirali na etničke sunarodnjake, agente njihovih politika u Bosni i Hercegovini), završio u ratu i genocidu nad muslimanskim bošnjačkim narodom.
Ono što je u svom tom nacional-ideološkom galamatijasu uvrtanja istine, otvorenog laganja i paralaganja, začuđujuće, jeste arogancija i cinizam sa kojom srpsko-hrvatski radikali vide i doživljavaju narod Bošnjaka. Ide to iz kulture. Nimalo slučajno, naravno; jer trebalo je u kulturi kreirati stereotipske istine, e da bi se pod laganjem u funkciji viših nacionalnih ciljeva, (koje upornim ponavljanjem, kao što znamo već iz iskustva, ima tendenciju biti prihvaćano kao “istina”, i to kako od odašiljača laganja, koji bivaju samouvjereni da kazuju istine, tako i od receptora, tj. od naroda, koji slijedi kolektivnu narodnu pamet); da bi se dakle, pod kišobranom viših nacionalnih ciljeva i istine, mogao narod “oštriti” i psihološki pripremati za odlučan čas, odnosno vrijeme tvorbe ili raspleta, svejedno, koji nužno dolazi, jer mu stremimo, jer ga “proizvodimo”.
Bošnjaci su u tom viđenju ona Selimovićeva (Meša S.) nedefinirana masa ostavljena ni tamo ni ovamo, biva “otrgnuti”, a ne prihvaćeni, biva poturčeni, biva samo religijom određeni, biva bez sopstvene historije, jezika, kulture i zemlje…
Od takvog viđenja ljudi (naroda), od tog njihovog bagateliziranja kao ljudskih bića, do pogroma, do nasilne eliminacije iz života, do genocida, samo je korak.
Taj zapanjujuće arogantni etnonacionalistički narcizam bez pokrića, tako su jasno demonstrirali predsjednici Tuđman i Milošević, te njihovi agenti u BiH, u paktiranju diobe Republike BiH.
Mislim, ko se zdrave pameti, u Evropi još uvijek održavanog detanta nakon Drugog svjetskog rata, mogao tih 1990-ih, upustiti u prekrajanje državnih granica i pri tome, uvjeren u povijesnu misiju koje mu je valjda proviđenje povjerilo, i ne kriti to i čak očekivati – ne biti za to kažnjen.
VI
Slijedom zapažanja iz prethodnih nastavaka naše mini serije tekstova na temu dogovorenog rata, vraćajući u fokus naše pažnje BiH, danas se može argumentirano tvrditi: historijska je činjenica da su predsjednici Milošević i dr Tuđman, a to onda znači vladajuće politike dviju država, Srbije i Hrvatske, dogovorom proizvele sukob u BiH tj. izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Agresija na BiH je provedena preko njihovih etničkih političkih agenata u RBiH, a zatim ubacivanjem paravojnih formacija, i u hrvatskom slučaju, čak neposrednom vojnom intervencijom vojske Republike Hrvatske na teritoriji RBiH, za šta također postoje dokazi. Rat u BiH zapravo je i mogao biti produciran jedino na taj način.
Naime, etnički balans u BiH je bio po sebi garancija izbalansiranih odnosa između tzv. konstitutivnih naroda, a sa druge strane, Ustavom Republike BiH i pratećom legislativom, bila su zajmčena prava građana, naroda i narodnosti. Samo gaženjem ustava, okretanjem leđa ustavnopravnoj legislativi, uz potporu sa strane (službeni Beograd odnosno Zagreb), mogao se proizvesti sukob u RBiH, a tako se i desilo.
U RBiH, na terenu podjele, dvojica predsjednika su našli u etničkim sunarodnicima organiziranim u Srpskoj Demokratskoj Stranci (SDS) i Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici (HDZ) i njihovom političkom vođstvu, idealne instrumente za provedbu plana diobe. Bez njihove podrške, plan je bio neprovodiv.
U ovoj činjenici sažima se sva dubina izdaje koje su te dvije političke stranke napravile prema sopstvenoj državi BiH, a za račun uvezenih velikosrpskih odnosno velikohrvatskih državnih planova. SDSBiH u oktobru 1991, povlači svoje poslanike iz Skupštine RBiH i 24. 10. 1991. formiraju separatnu (dakle, shodno važećem Ustavu RBiH, vanustavan institut), Skupštinu srpskog naroda u BiH, da bi već slijedećeg mjeseca, 21. 11. 1991, a nakon održanog referenduma (također neustavan) srpskog naroda u BiH od 9. i 10. 11. 1991, ta Skupština samoproglasila autonomiju u tzv. Srpskim Autonomnim Oblastima u BiH (SAOBiH).
Jednako postupa i HDZBiH, koji još i prije, 12. 11. 1991, proglašavaju Hrvatsku Zajednicu Posavina, a zatim, 18. 11. 1991., uz izgovor da je BiH napustila neutralnu poziciju dozvoljavajući da se sa njene teritorije napada Republika Hrvatska, na koji je način “napadnuta i ugrožena opstojnost hrvatske države i hrvatskog naroda”, samoproglašavaju tzv. Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosna (HZHB). Egzaltirani predsjednik Mate Boban piše predsjedniku Republike Hrvatske: ”Poštovani gospodine predsjedniče, ova odluka je povijesni izraz političke volje i povijesnih težnji hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Lijevo: Mapa HZHB, stanje 18. 11. 1991. 
Perfidnost i zločinačka nakana s-h dogovora o razgraničenju i sudbina namjenjena Bošnjaci- ma, vidljiva je već iz mapa tih samoprogla- šenih tvorevina. Radi potpunije slike onoga što su dva etnonaci-onalizma bili namjenili Bošnjacima, uz ovaj tekst prilažemo i etničku mapu Bosne i Hercegovine, stanje 1991. godina. Već pri prvom pogledu na tu mapu, koju ovdje donosimo sa ucrtanim unutarnjim entitetskim linijama, onako kako su koncipirane u Dejtonu 1995), dakle, već pri prvom pogledu na tu mapu, iole razumnom posmatraču je jasno kako se ta „tigrova koža” (termin rahmetli predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića), ne može cjepati bilo kakvim separatnim dogovorima dvojice na račun trećeg, te da je takva ideja provodiva jedino nasiljem.
Međutim, aroganciji i ignorancija nosilaca srpske i hrvatske nacionalne politike razgraničenja, a posebno glavnih političkih operativaca te svijesti i politike, predsjednika Tuđmana i Miloševića, taj humani aspekt nije predstavljao prepreku da se krene sa projektom realiziranja dogovora na terenu. Procjena je bila da je nastupilo historijsko vrijeme za definitivno rješenje srpsko-hrvatskog nacionalnog pitanja, da šire geopolitičke okolnosti i tendencije čine sasma realnim mogućnost takvog raspleta jugoslavenske krize, te da bh. Muslimani nisu u stanju to spriječiti i zaustaviti takav tok.
Desno: Mapa SAOBiH, stanje 21. 11. 1991. 
U daljem toku provedbe dogovora pratimo koordinirane poteze Zagreba i Beograda, odnosno Pala i Širokog Brijega. U Zagrebu, 8. 1. 1992, Franjo Tuđman sa suradnicima, sastaje sa srpskim i hrvatskim članovima Predsjedništva BiH, Nikolom Koljevićem i Franjom Borasom. Tu predsjednik Tuđman daje Karadžićevim Srbima u BiH “zeleno svijetlo” (garancije) za prolaz: Hrvatska je suglasna i neće praviti smetnje Srbima u BiH da se samoorganiziraju i administrativno-teritorijalno zaokruže “svoje” prostore, sa tim da se isto očekuje, (a de facto je već i bilo na djelu), sa srpske strane u pogledu “hrvatskog” teritorija u BiH, administrativno-teritorijalno zaokruženog samoproglašenjem HZHB. Rezultat sastanka: već sutradan, 9. 1. 1992, proglašava se Srpska Republika Bosna i Hercegovina, na Palama, kod Sarajeva.
Potom, 2. 2. 1992, Tuđman šalje Stipu Mesića, na sastanak Središnjeg odbora HDZBiH u Široki Brijeg, da isposluje smjenjivanje probosanski orijentisanog Stjepana Kljujića sa čela HDZBiH. Kljujić, zagovornik suradnje Muslimana i Hrvata biva prisljen povući se, a na predsjedničko mjesto Tuđman dovodi zakletog protivnika BiH i saradnje sa Muslimanima, privrednog, a ispostaviće se i političkog (ratnog) kriminalaca, predsjednika samoproglašene HZHB, Udbaša i bivšeg komunističkog aparatčika, Matu Bobana.
Krajem februara i početkom marta, tačnije 29. 2. 1992. i 1. 3. 1992, održava se Referendum o nezavisnosti RBiH, a već u noći 1/2. 3. 1992., SDS organizira podizanje barikada po Sarajevu i drugim gradovima npr, Derventa, Odžak, Bosanski Brod, Bosanski Šamac.
U Bosanskom Brodu srpski paramilitaristi barikadu pomjeraju prema mostu na Savi, koji konačno, 3. 3. 1992, blokiraju jednim kamionom-cisternom. Na policajce koji su poslati sa zadatkom da uklone cistern otvaraju vatru. Policija odgovara i ipak uspjeva ukloniti barikadu, a sukobi se nastavljaju sve do službenog početka rata 6. 4. 1992.
Prvog aprila paramilitarne snage (30) Željka Ražnjatovića Arkana napadaju Bijeljinu. Trećeg aprila Banja Luka je pod barikadama, a SDS nasilno preuzima vlast. Petog aprila, srpski militaristi pucaju na civile demonstrante ispred zgrade bh. Parlamenta u Sarajevu. Istog dana, na osnovu rezultata referendum vlada Republike BiH proglašava nezavisnost BiH, nakon čega srpski etnonacionalisti gube glavu i ono prostalo zrno soli u glavi, te počinju otvoreni rat protiv BiH, Bošnjaka i bh patriota.
Sedmog aprila, Momčilo Krajišnik, predsjednik ilegalne Skupštine srpskog naroda u BiH, potpisuje dokument o proglašenju nezavisne Srpske Republike BiH. Istog dana JNA bombardira Široki Brijeg kasetnim bombama. Predsjednik Izetbegović protestira kod načelnika Generalštaba JNA, Blagoja Adžića, izjavljujući da je to napad na hrvatski narod u BiH i internacionalno priznatu državu BiH.
Predsjedništvo BiH, 8. 4. 1991, osniva Teritorijalnu Odbranu kao republičke oružane snage, ali Hrvatska Demokratska Zajednica to ne prihvaća, pa isti dan, u Grudama, na sjednici HZHB, osnivaju Hrvatsko Vijeće Obrane (HVO), a sve formacije, osim formacija HVO na području HZHB proglašavaju nelegalnim, odnosno neprijateljskim.
(Preneseno iz autorovoge političke studije Etnonacionalizam za početnike.)
(30) Željko Ražnjatović Arkan, rođ. 17. 4. 1952., ubijen 15. 1. 2000, kriminalac, profesionalni ubica, oficir jugoslavenske i srbijanske tajne službe, ratni zločinac. Manje je poznato, ali, prije nego će ostaviti svoj krvav trag u Hrvatskoj i BiH, Ražnatovića je hrvatska policija uhapsila 29. novembra 1990. Njega je jugoslavenska tajna služba još tada sa paravojnom grupom kriminalaca, ubacila u Hrvatsku sa zadatkom izazivanja nereda. Međutim, zarobljen je blizu Dvora na Uni prilikom rutinske policijske kontrole jednog terenskog vozila u kojemu je bio on i još trojicajica kriminalaca, Dušan Carić iz Dvora na Uni , Dušan Bandić i Zoran Stevanović iz Beograda. Policija u vozilu pronašla više pištolja i ručnih bomba kao i automate Heckler i Koch. Navodno je jedan od suputnika pokušao zapucati na policajce, ali ga je Arkan spriječio, pa su se predali bez otpora vođi patrole Gojku Galijašu. Uhapšenici su izvedeni pred istražnog suca u Sisku gdje su saslušani., a onda slučaj preuzima zagrebačko pravosuđe, gdje su uhapšenici optuženi za pripremanje oružane pobune s ciljem rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske. Sud 14. 06. 1991, izriče prvostepenu presudu, pa pošto su kazne bile ispod pet godina (Arkan je osuđen na dvadeset mjeseci zatvora) , osuđenici se puštaju na slobodu, do pravosnažnosti presude; (znači do ishoda u eventualnom drugostepenom sudskom postupku, tj. postupku po žalbi, bilo žalbi tužilaštva ili odbrane). I tu onda kreće “zaplet” u urotničkoj drami zvanoj “Slučaj Arkan”. Specijalno po Ražnjatovića doleće avion iz Beograda. Josip Boljkovac tvrdi da je oslobađanje Arkana dogovoreno između ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Josipa Manolića i Radmila Bogdanovića, ministra unutrašnjih poslova Republike Srbije, a na osnovu prethodnog dogovora predsjednika Miloševića i Tuđmana. Kaže i da je za Arkana plaćeno milion maraka. Manolić to poriče.
Tuđman je kasnije napadao sudiju Vladimira Vinju zato što je ukinuo pritvor Arkanu, pa je kasnije Vinja istjeran iz pravosuđa. Jednaka sudbina “zakačila” je i zamjenika javnog tužioca Antu Nobila, koji je zastupao tužbu. Obojica su se nakon toga privatno bavili advokaturom.
Ono što je ovdje izvjesno jeste da je Ražnjatović bio blizak prijatelj i saradnik Radmila Bogdanovića, da je nakon puštanja specijalnim avionom prebačen u Beograd, da je tamo od službenog Beograda dočekan kao heroj, te da je kasnije nastavio sa aktivnostima u službi srbijanske tajne policije, u ratu koji je Srbija “proizvela” u BiH. Kao takav je i ubijen, jer je preko svog advokata Pjera Šomea, ljeta 1999, kontaktirao Haško tužilaštvo u vezi sa optužnicom za ratne zločine, koja je u međuvremnu protiv njega podignuta, pa ga je, služba za koju je radio, “preventivno” likvidirala.
U kontekstu svega što znamo o prirodi susreta Milošević-Tuđman, logična je pretpostavka (koja je prema Boljkovcu i više od toga), a i tok zbivanja u predmetnj aferi, indicira na izvjestan dogovor, i to na najvišem predsjedničkom nivou ostvaren dogovor o puštanja Ražnjatovića na slobodu 1991.
Nastaviće se.
(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)
Vezani članci:
DOGOVORENI RAT (1)
DOGOVORENI RAT (2)