Loading...
Obrazovanje

DOGOVORENI RAT (7)

Piše: Nihad Filipović

Delikatan je odnos između političkog i pravnog. Političko prethodi pravnom, ali jednom osvojeno pravo, dakle pravni instituti, odnosi uređeni pravom, pravna procedura… itd., to se  ima poštivati, ukoliko želimo biti s ovu, a ne s onu stranu prava i istine civilizacije. To je ono što se zove legalizam ili pravni pozitivizam, a sve kontra je njegov opozit, dakle bezakonje i kreira se iza izvan prava, u haosu nasilja i laži, kao što smo svjedočili devedesetih godina dvadesetog stoljeća u postupku disolucije jugoslavenske federacije.

Jasno pregovarati, dogovarati, tražiti rješenja i ostvarenje interesa u demokratskom dijalogu se mora. To je suština politike. Ali dijalog mora imati okvir, a okvir je državno pravo. Jednom kada se istupi izvan okvira prava, napušta se civilizacijska forma.

U postupku jugo-razdruživanja, pozitivno pravo je zaobiđeno; konkretno u Republici Bosni i Hercegovin, Ustav RBiH je gurnut u stranu, upravo prezrivo zgažen, zaobiđen i izdan, a nametnut je princip: “Biće onako kako narod hoće”; (a narod smo naravno “mi”, tj. transferirane postkomunističke elite (pretežno), koje u vremenu političko-ideološke i ekonomske tranzicije, nakon pada Berlinskog zida, skidaju ideološki komunistički šinjel (ispostaviće se pro-forme, jer mentalno, u načinu mišljenja, ti ljudi i dalje ostaju što su bili – boljševici, samo sada nacional-boljševici u narodnjačkoj, etnonacionalističkoj odori). Srpski i hrvatski zastupnici u Parlamentu RBiH, koji su  izabrani da tu “vode” politiku, uz izgovor, (ovaj-onaj, svejedno koji, uvijek bi ga našli), istupaju iz parlamenta i na taj način se pozicioniraju izvan prava.
Jasno, to pravo je bilo u krajnjem revolucionarno, kao takvo faktički oktroirano; ali jedno – bilo je to i pravo po kojem su ti zastupnici demokratski birani u institucije sistema vlasti, i drugo – u situaciji odlučivanja rat ili mir, bolje je ikakvo pravo, nego nikakvo.

Gurnuti u iznuđenu poziciju da nemaju “sagovornika za dijalog” (kakav hudi dijalog kada je država već napadnuta), bošnjački i preostali probosanski zastupnici, pod rukovodećom ulogom predsjednika Izetbegovića i Stranke Demokratske Akcije,  napuštaju Platformu Predsjedništva RBiH o odbrani Republike iz maja 1992.
Rezultat je bio totalno bezakonje u kojem se sve, pa i najperfidnija nastojanja etnonacionalista, moglo predstaviti kao viši nacionalni interes, kao narodno pravo, kao sami sukus prava, demokratskog izbora…  itd.

Davanje  apodiktičkog primata politici nad pravom, bila je krupna greška bosanske državne politike (ma šta to tih godina bivalo). Umjesto da bosanska (čitaj i bošnjačka, jer se ti interesi, u našem razumijevanju Bosne, preklapaju) državna politika insistira i historijski-pravno argumentira i poziva se na pravni pozitivizam u političkoj krizi koja je proizvedena u postupku disolucije bivše socijalističke Jugoslavije, ta politika optira za, nazovimo ga, narodnjački pristup, dakle pojednostavljno i slikovito rečeno, kao da u Bosni sve kreće sa ledine: nema nikakve historije, nema nikakvog prava i kontiniuteta u razvoju pravne misli i prakse u definiranju pozicije bh. naroda i građana, pretpostavka je da BiH, takvu kakva jeste, ne želi njeni narodi, ona u njihovoj kulturi kao takva ne egzistira, a ako je nema u kulturi, znači nema je u “narodnom duhu”, onda je nema ni u praksi, tj. nema je ni u životu – konačno, zar istupanjem iz parlamenta u koji su legitimno izabrani, srpski i hrvatski zastupnici to nisu tako jasno i demonstriali; pa kada je već tako, hajde onda, gurnimo sve ovo do sada u stranu i dogovarajmo kako ćemo urediti život.

Bez obzira na katastrofalno tešku situaciju u koju je agresijom gurnut bošnjački narod i domovinski opredijeljeni građani,  povijesne 1990-te, bila su teška vremena, ali i historijska situacija i vrijeme za demonstriranje bosanskog domovinskog patriotizma u najtežim mogućim uvjetima.
Napuštanje programskog dokumenta Predsjedništva RBiH o odbrani republike i  odstupanje od principa legaliteta i pravnog pozitivizma u diplomatskom pregovaranju u uvjetima rata, bila je teška greška bošnjačke i probosanske politike koja je u konačnici, nakon agresije i genicida nad narodom Bošnjaka, rezultirala tzv. dejtonskim Ustavom BiH iz 1995.g., podjeljenom Bosnom i svim problemima kojim iz takvih podjela proizilaze i prate BiH.
Analitički uvid sa historijske distance od 30-tak godina nam kazuje slijedeće: i da je državna politika RBiH tih godina, istrajala na putu pravnog pozitivizma, rat se ne bi mogao izbjeći. Jer ratovi nisu samo  “proizvod” moje gluposti, nego i onog  (onih) koji mi o glavi rade.
Ipak, jedno je voditi rat s pozicije pozitivnog prava, a drugo “uključiti” se u njegovo proizvođenje dogovorima mimo prava i institucija prava u koje ste izabrani da se dogovarate.

I da, u stranu delikatnost pozicije RBiH koja se našla između etnonacionalističkog srpskog čekića i hrvatskog nakovnja, samo u prednjim relacijama mišljenja i prakse, moguće je da napad na selo Ravno, već u oktobru 1991., nije doživljen kao kao napad na Republiku BiH.

VII

Zapravo, rat u BiH je počeo i “prije rata”, što je vidljivo i iz prednje djelimične hronologije zbivanja. Osnovano, kao početak agresije i rata protiv BiH, mogao bi se uzeti i napad na selo Ravne u Hercegovini, o1.10. 1991. godine.

Kao što je danas opće poznato taj zločinački napad i nemoć političkog Sarajeva da se aktivno suprotsavi takvom toku, hrvatski separatisti, kriminalca Mate Bobana, iskoristili su kao izgovor za formiranje HZHB. Objektivno međutim, ono što je službeno Sarajevo tada, u tom vremenu i toj fazi raspleta jugoslavenske krize, jedino moglo uraditi, bili su apeli i verbalne osude u pokušaju apeliranja na razum, dok još nije (pre)kasno, što je predsjednik Izetbegović i učinio, u oktobru 1991., kada je, obraćajući se građanima osudio agresiju koju JNA i Jugoslavija provode u ratu protiv Hrvatske, te pozvao građane BiH da se ne odazivaju na mobilizacijske pozive JNA: „Vaše je pravo i dužnost kao građana BiH da se ne odazovete na mobilizaciju… Ja vas pozivam da smognete hrabrosti i da odbijete da učestvujete u ovom zlodjelu. Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat“.

U Hrvatskoj gdje je kriza fermentirala u sasvim drugačijem političkom ozračju, ova izjava Izetbegovića je shvaćena – dijelom je to i “proizvedeno” političkim spinom predsjednika Tuđmana i HDZ – kao defetizam i ostavljanje Hrvatske na cjedilu, (jer tamo je JNA otvoreno već povela rat). Kako god, to su historijska fakta.
Činjenica je takođe da kao odgovor na podmuklu ulogu JNA u agresiji na RBiH, maskiran unutarnjom pobunom srpskog naroda, 04.05.1992., R. Bosna i Hercegovina (dakle 7 mjeseci nakon napada na selo Ravne), proglašava Saveznu Republiku Jugoslaviju agresorom. I  opet, kako god razumjeli, sa zakašnjenjem ili ne, to je historijska činjenica.

I šta se dalje dešava? Dva dana poslije, 06.05.1992., Mate Boban, onaj isti Boban što samoproglašenje HZHB pravda pasivnošću BiH u otporu srpskoj agresiji, sastaje se u Grazu (Grac) sa Radovanom Karadžićem, gdje zaključuju Sporazum o obustavi neprijateljstava između Srba i Hrvata u BiH.  Kompletan  tekst  Izjave za javnost  nakon rečenog sastanka glasi:

“Odlučni  da sva sporna  pitanja, uključujući  razgraničenje dviju  konstitutivnh  jedinica – hrvatske  i srpske u Bosni i Hercegovini, riješe miroljubivim  sredstvima i dogovorom, predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje  nesuglasnosti u sljedećim slučajevima:

–   U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska  strana sma tra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj  nacionalnoj  jedinici.

–   Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Banovine. Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve.

  Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti  prostora i komunikacijama.

–  Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na konferenciji Europske zajednice o Bosni i  Hercegovini, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja štuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu Europske zajednice.

–   Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid Konferencije Europske zajednice o Bosni i Hercegovini, te obje strane traže hitan nastavak konferencije. Inzistira se da se arbitražno razgraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. svibnja 1992. godine.

–   Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice, koje stupa na snagu dana 6. svibnja 1992. u 24.00 sata”.

Povijesne istine radi treba reći da je na ovakav izdajnički protu-domovinski potez Hrvatske Demokratske Zajednice BiH, reagirala Hrvatska Stranka Prava, koliko je ovome autoru poznato i jedina među svim domovinski  orjentiranim  političkim  subjektima u BiH. U Proglasu HSP se kaže:

“Poručujemo svim građanima BiH, pogotovo Muslimanima i Hrvatima, da ne uzimaju u obzir izjave i dogovore Mate Bobana i  Radovana Karadžića.

–   Niti jedan niti drugi, ne govore u ime Hrvata i Muslimana.

–  Nema podjele BiH. Možemo i hoćemo sačuvati BiH za sve nas; nećemo ostaviti naš narod na cjedilu. Ili ćemo svi izginuti ili ćemo biti slobodni. Mi nismo spremni za izdaju. Radovan Karadžić je ubojica hrvatskog i muslimanskog naroda, a Mate Boban ne može i nema prava zastupati odnosno odvoditi Muslimane i Hrvate u propast..

– Bosnu i Hercegovinu štiti i štit će HOS i TOBiH. BiH je razrušena, narod je raseljen, ali pobjeda je naša. Pozivamo HVO da se stavi pod našu komandu, tj. pod komandu HOS-a, te da u suradnji sa TOBiH, oslobodima BiH na sreću svih naroda. Izbacimo ljude mračne prošlosti i sumnjive sadašnjosti iz sastava odbrambenih postrojbi BiH. Pošaljimo ih njihovim kućama i držimo na oku, radi se o našoj sudbini. Imamo priliku, ali samo jednu”.

Sastanak u Gracu je imao biti tajnim, ali je i priprema i organizacija odrađena balkanski traljavo, a ne treba isključiti ni aroganciju Karadžića i Bobana kojima je u tom vremenu „voda išla na točak“, pa se činilo da je srpsko-hrvatski dogovor gotova stvar. U svakom slučaju, zapadne diplomatske i tajne službe su znale za sastanak, pa već 07. 05.1992., dakle odmah sutradan po održanom sastanku, austrijske novine „Kleine Zeitung“, na naslovnici objavljuje tekst pod naslovom: „Bosnien wird geteilt“ (Bosna se dijeli).

O ovome sastanku će godinama poslije, na suđenju grupi “Prlić i ostali”, u Hagu, jula 2006. godine, detaljno govoriti Josip Manolić, koji je 1992. godine bio šef Ureda za Zaštitu Ustavnog Poretka, tijela koje je koordiniralo rad obavještajnih službi. Manolić je rekao da je sastanak Boban-Karadžić bio trenutak kada je dogovoren prestanak sukoba između snaga bosanskih Srba i Hrvata i dogovoreni budući potezi dvije strane.

Nastaviće se.

(Preneseno iz autorove političke studije Etnonacionalizam za početnike)

Vezani članci:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »